Cela zemlja je bila šokirana vešću, kada se krajem septembra oglasilo jedno od udruženja koje se bavi slučajevima nestalih beba, da su rešili prvi slučaj, jer su rezultati DNK testa dokazali, da je majka sada četrdesetogodišnjeg Mlađana Radivojevića ona žena koja je tvrdila da joj je dete ukradeno posle porođaja.

Sve ovo se dogodilo u Kruševcu. Međutim, sumnja da im je dete ukradeno nakon rođenja živi i u nekoliko mađarskih majki u Vojvodini, između ostalih i u Aranki Deli, koja je ubeđena da njene ćerke bliznakinje, rođene 1996. godine i žive i dan danas.

Ona kaže da sve na to ukazuje, kada se retrospektivno slože kockice, koje uopšte nisu bile jednoznačne tada, kada je rodila i izgubila svoje ćerke.

„Vaša deca će umreti“

Aranka je u februaru 1996. godine saznala da čeka blizance. To je bila njena druga trudnoća, pa ju je kao majku petogodišnje devojčice veoma obradovala vest da očekuje blizance.

-Doktorica me je odmah pripremila na to da bi moja trudnoća mogla da se završi prevremenim porođajem, ali sam i pored svesnosti o tome želela svoju decu. U 28. nedelji mi je kod kuće pozlilo. Nisam imala bolove, ali se nisam dobro osećala. Moj suprug je radio kao vozač, kao i sada, te tada baš nije bio kod kuće. Hitna pomoć me je odvezla u bolnicu, gde su me zadržali na posmatranju, nezi, deset dana, dobila sam infuziju i lekove. Posle nekoliko dana je kod jednog fetusa počela da curi plodova voda. Moj lekar je rekao da razvlačimo vreme koliko god možemo, jer je svaki dan važan za bebe. Tako je i bilo do 28. avgusta, kada je odlučio da ne možemo dalje da čekamo, treba pokrenuti porođaj. Taj lekar je bio Špiro Zrnić, tada načelnik odeljenja. Doktor Zrnić je svaki dan dolazio u sobu i više puta na dan govorio, da će moja deca umreti i da će nastupiti prevremeni porođaj, i da on mora da spasi moj život, a sa decom će biti kako bude. Ali nijednom nije propustio da kaže: deca će umreti. Sada već znam da jedan ginekolog ne može tako nešto da kaže, jer ne može unapred znati, čuda se dešavaju. Psihički me je to jako iscrpelo, nisam mogla ni da ga gledam više, osećala sam odvratnost svaki put kada je ušao u sobu.

„Zaplakale su, videla sam ih“

Aranka priča, da je drugi fetus još mogao da ostane, bile su dvojajčane bliznakinje, ali su pokrenuli porođaj i morala je da rodi obe bebe.

-Rodila sam ih prirodnim putem, sve sam videla i čula. Ja nisam ništa osećala, rađala sam prema uputstvima. Posle pet minuta se rodila druga beba. Obe su zaplakale. Sve vidim pred sobom, kao da je juče bilo. Babica mi je pokazala i rekla sledeće: „Vidite kako je mala, vidite kako je slatka, šteta što neće preživeti“. Mislim da kada neko dođe na ovaj svet u teškom stanju, smesta trče sa njim i nose ga da mu što pre ukažu negu i pomoć. Prema Apgar skoru (metod za procenu vitalnosti novorođenčeta neposredno posle porođaja, prim. prev.) starija je imala vrednost 6 – 7, a mlađa 5 – 6, na skali od jedan do deset. Šest nedelja posle porođaja, kada sam se vratila u dom zdravlja, gde je ordinirala doktorka Petričević, koja je vodila moju trudnoću, videvši otpusnu listu, rekla je da ne razume zašto su bebe preminule, jer su bile dobro razvijene, ušla sam u sedmi mesec, pa su dobile dobre ocene za svoj uzrast i najbolju terapiju posle rođenja. Obe bebe su imale plavu kosu, jedna zlatnoplavu, a druga beloplavu. I moja ćerka rođena 1991. godine ima plavu kosu, a i moj sin rođen 1998. godine. Mislim da ako su žive, treba da tražim plavokosu decu.

„Otišla sam kući praznih ruku“

Već nakod dva sata od porođaja, Aranka je ležala u šestokrevetnoj sobi, ali decu nije mogla da vidi. Kasnije se pojavio jedan pedijatar u pratnji nepoznate žene, i saopštili su mi da zbog nedostatka specijalnog inkubatora i male težine beba, moraju da ih odnesu u Beograd. Starija devojčica se rodila sa 1100 grama, a mlađa sa 1000. Pokazujući dokument, Aranka je ispričala, da na papiru piše crno na belo da je ona trebala da ide sa njima kao pratnja. Međutim, to joj niko nije ponudio.

-Ženama su donosili bebe na podoj, a ja sam tamo ležala praznih ruku. Odmah sutradan su javili, da su naše ćerke preminule, ali ne meni, nego su poslali telegram. Meni niko nije javio u bolnici, nego je jedna babica u penziji, koja je dolazila u bolnicu, dobacila sa vrata: jesu vam javili da su vam deca umrla? Ja sam tada pukla. Moj suprug je čekao napolju, nije imao snage da mi to kaže, nije znao kako. Dan kasnije su me pustili kući – teška srca priča Aranka i dodaje, da je još veći izazov bio to što je petogodišnja ćerka čekala kod kuće.

-Čekala je svoju braću ili sestrice. Pošto nismo znali njihov pol, jednoj devojčici smo pre rođenja dali ime Klaudija, a drugoj je moja starija ćerka dala ime Aleksandra. Strašno je pomisliti na to sve ovako unazad. Bilo je teško objasniti, da su u mom stomaku bile dve bebe, ali nijedna neće doći kući. Moja ćerka sada ima trideset godina i zajedno sa mnom se bori za pravdu.

Nisu izdali tela preminulih beba

Aranka je posle porođaja otišla kući, a njen suprug je telefonirao u Beograd da pita šta im je činiti. Pretpostavljao je da mogu da preuzmu tela preminulih beba da ih sahrane, ali su mu rekli da ni slučajno ne dolazi iz daleka, to jest, Subotice, jer oni nemaju običaj da izdaju tela prevremeno rođenih beba. Bolje da ih ne vide, bolje da ih ne sahranjuju, jer će majka stalno da ide na groblje, obavezaće se. Bolje čuvajte ženu i postojeće dete – ovaj savet je dobio.

-Sve je ovo i protiv zakona, jer sam trebala i da osvestim da su preminule, pošto je to već važilo za rođenje. Tako nešto ne postoji kao što je sahranjivanje bez dozvole roditelja. Trebalo je da potpišem nešto, ali nikada me nisu ni pitali za to.

Sumnja je postojala od početka

-Znala sam da nisu umrle. Jedna majka to oseća. Samo nisam mislila na to da su ih prodali ili ukrali, već sam pre verovala da su ih koristili za neki eksperiment. Ja sam iz bolnice 30. avgusta izašla sa tri otpusne lista. Tada se nisam ni bavila tim, samo sam gledala da što pre pobegnem iz bolnice. Dobila sam svoju otpusnu listu, i dve devojčice, kao da sam ih odnela kući. Prolazile su godine, a ja nikakav papir nisam imala. Nisu postojale umrlice, nisam znala ni od čega su mi deca umrla. 1998. godine sam ostala u drugom stanju sa trojkama, ali se rodio samo jedan sin. On je već izrastao u lepog mladića visokog dva metra. Nakon sedam, osam godina, čuli smo da je jedan advokat u Novom Sadu počeo da se bavi sličnim slučajevima. Sumnja se samo produbljivala, ali nismo znali gde da se obratimo – kaže Aranka.

Pismo na Klaudijino ime

Sve do septembra 2014. godine. Tada se dogodilo nešto, od čega se Aranka i dan danas naježi.

-Na tadašnju adresu, u kuću mog oca, gde smo živeli posle porođaja, stiglo je jedno pismo. Srećom, u toj ulici živi i moja familija, pa je tako stiglo pismo do njih. Pozvali su me telefonom i pitali: ko je tebi Klaudija Deli? Mislila sam da ću pasti u nesvest. Rekla sam da je to jedna od mojih bliznakinja. Zašto? Zašto što je stigla jedna plava koverta na njeno ime, pretpostavljaju da je od suda. Naposletku je dospela do mene, preuzela sam pismo i tako se ispostavilo da je u pitanju obaveštenje, u kom naznačavaju da pošto je postala punoletna, ima pravo da glasa. Tada sam stupila u kontakt sa predsednikom srpskog udruženja, Vladimirom Čičarevićem. U roku od par meseci sam prikupila svu potrebnu dokumentaciju.

Dokumenti puni grešaka

Prikupljanje dokumenata je trajalo nekoliko meseci, ali Aranka sada ima sve papire. Klaudija i Aleksandra Deli imaju izvode iz matične knjige rođenih, jedinstveni matični broj građana (JMBG). Aranka kaže, da ako su preminule, onda to mora biti navedeno u izvodu iz matične knjige rođenih. Osamnaest godina nisu postojali ni izvodi iz matične knjige umrlih, a to je naknadno samo zato i izdato – navodno – jer je sama više puta zahtevala da dobije taj dokument ako su njena deca zaista preminula. Naposletku su izdali papire, ali ih Aranka nije preuzela.

-Na umrlici koju sam dobila u Beogradu nema zvaničnog pečata, samo jedan na kom piše da je primljen, a ni datumi se ne podudaraju. Naime, beogradska bolnica je potražila pogrebnu kuću. Oni su upisali dve bebe na moje ime, koje su kremirane 1996. godine u septembru, a navodno je njihov pepeo rasut u bašti beba. Međutim, prema dokumentima pogrebnog preduzeća, moja deca su preminula između 27. i 29. juna 1996. godine, a ja sam ih rodila 28. avgusta 1996. godine. Zbog svega ovoga sam podnela i tri žalbe, a poslednju je sud odbio sa objašnjenjem da su pitali bolnicu i oni su priznali da su pogrešili prilikom izdavanja dve otpusne liste. Pogrešili su, priznaju, toliko. Pogrebno preduzeće je to takođe rešilo, da su priznali administrativnu grešku. A ono što mi proživljavamo, ne znači ništa. Prema dokumentima je jednoznačno da sumnja itekako postoji. U prvom trenutku sam osećala pobedu, jer sam konačno mogla da dokažem da su moje sumnje istinite, da me instinkt ne vara, nisam luda, nisam depresivna, kako je mnogo njih mislilo. Mnogo puta kažem, da ću najverovatnije umreti, a nikada neću saznati pravu isitnu. Mnogo članova porodice sam izgubila, kada bih znala da su zaista preminule, konačno bih imala mir u duši. Ali ovako, živeći u ovakvom neznanju, ne mogu.

Gde je država?

Aranka je skeptična prema rešenom slučaju. Kaže da postoje kontradiktornosti, ali ako je vest ipak istinita, veoma se raduje zbog nje. Međutim, vest prima sa skepsom, jer smatra da bi, ako se takav slučaj zaista reši, država mora da istupi i pokaže rezultate. Da prizna da je to moglo da se dogodi i da se dogodilo.

-Ako je to tačno, onda to ne treba da objavi pojedinac. Neko bi morao da istupi, ministar koji se bavi socijalnim pitanjima ili premijer. Neko, ko bi to mogao da potvrdi ili opovrgne, da je zaista stavljena tačka na jedan ovakav slučaj. Radovala bih se ako se to stvarno dogodilo, jer bi to stvarno bio veliki korak napred za sve koji traže svoje dete – kaže Aranka.

Udruženja predstavljaju više stotina roditelja, koji tvrde da su iz srpskih bolnica novorođenčad konstantno nestajala od šezdesetih godina. Majkama su svaki put govorili da se njihovo dete rodilo mrtvo, ili je preminulo posle rođenja iz nekog razloga, ali o tome zvanični dokument, doktorski papir, izveštaj sa obdukcije, umrlicu, nikada nisu dobili.

Telo svog preminulog deteta ni u jednom slučaju nisu mogli da preuzmu, nisu imali mogućnosti da ga sahrane. Udruženja tvrde, da je iza  nestanka novorođenčadi stajalo lično državno rukovodstvo, postojala je sistemska mafija, a decu su u to vreme prodavali za 15 000 nemačkih maraka, uglavnom strancima.

Foto: privatna arhiva