Referendum je tako prešao preko nas da to nismo ni primetili. Premda je prošlo mesec i po dana otkako je predsednik Skupštine Srbije raspisao referendum, pa je i pored toga većina građana bila iznenađena dobijanjem glasačkog listića.

Vlada, stranke i civili imali su mesec i po dana za kampanju o referendumskom pitanju. U poslednjih nedelju-dve to su poneki i učinili. Jedni su podsticali zaokruživanje rečce da, a drugi zaokruživanje rečce ne. Kako je to već i običaj.

Međutim, sve ovo nije imalo nikakvog značaja. Srpski parlament je u novembru prošle godine izmenio regulativu o referendumu i ukinuo cenzus za punovažnost referenduma. A to znači da ako osamnaest ljudi glasa i od njih desetoro zaokruži da, referendumsko pitanje je rešeno.

To već unapred oduzme čoveku volju ulaganja bilo kakvih ozbiljnijih napora u kampanju. I kad tome dodamo još i to da u aprilu svakako treba namamiti građane pred glasačke kutije, nije ni iznenađujuće, osim nekih zarad izgleda sročenih izjava, da stranke nisu mnogo uradile za promovisanje referenduma.

Pored toga, pitanje referenduma je stvorilo prilično pat poziciju: prema važećem ustavu, parlament mora da odobri imenovanje sudija i tužilaca. To pak ne odgovara normama Unije, jer u EU vlada stav da ako parlament imenuje sudije i tužioce, sudstvo se ne može nazvati nezavisnim. Dakle, da bi Srbija ušla u EU, neophodna je izmena ove uredbe – ali ne na način na koji je to planirala srpska vlada.

„Amandman na ustav uvodi u Ustav Srbije minimum formalnih i materijalnih elemenata normi vladavine prava koje zahteva Evropska unija, što ni na koji način neće garantovati veću nezavisnost sudstva i tužilaštva i pravilnu podelu vlasti. Sa strane Vlade nije bilo dovoljno informacija, građani ne znaju o čemu se radi i kakve će posledice biti u budućnosti“ – napisao je Mađarski pokret u jednom svom saopštenju pre glasanja, a čiju je naklonost ka Uniji teško dovoditi u pitanje.

I to i jeste bio problem sa svim ovim. Niti je zaista skrenuta pažnja građana na hitnu promenu načina na koji se imenuju sudije i tužioci, niti se videla dovoljna garancija da će ova imenovanja u budućnosti vršiti istinski nezavisna tela. Tako da i nije iznenađenje da je izlaznost na glasanje u nedelju bila izuzetno niska. Prema zvaničnim podacima koje je Republička izborna komisija objavila u ponedeljak nakon glasanja, na referendumu je bilo 1 960 010 glasova, što znači da je glasalo 30,65 posto građana sa pravom glasa. Amandman na ustav je podržalo 59,71 posto građana, a protiv je glasalo 39,26 posto, dok je oko jedan posto glasačkih listića bio nevažeći.

Sve to znači da je narod glasao za promenu ustava, Unija će biti zadovoljna i u praksi se ništa neće promeniti, i dalje će ljudi bliski vlasti dobiti imenovanja na ključne sudske funkcije.

Naravno, postavlja se pitanje zašto je mirođija u svakoj čorbi, predsednik države Aleksandar Vučić već u nedelju uveče objavio rezultate, ali se to očigledno može objasniti činjenicom da u Srbiji jednostavno nema događaja, pojave, događanja, od kojih je on u stanju da se drži podalje – čak i ako bi to zahtevao elementarni dobar ukus. I postavlja se još jedno, važnije pitanje od prethodno pomenutog. Naime, da li činjenica da je u velikim gradovima odgovor ne bio većinski daje neki podsticaj onim opozicionim partijama koje su podsticale baš na taj odrični odgovor. Srpski rečeno: da li se taj broj odričnih glasova može pretvoriti u izborni rezultat u aprilu?

Srpska premijerka smatra da činjenica da je oko šezdeset posto onih koji su glasali na referendumu dalo odgovor blizak njenom srcu, znači pobedu vlade. „Pobedila je dvotrećinska većina, čime je i ovo pitanje u parlamentu uspešno rešeno. Kad kažem da smo pobedili, mislim i na to da je pobedila vlada“ – rekla je Ana Brnabić.

Međutim, dve partije koje stoje na dve strane opozicije, Dveri i Ne davimo Beograd, ističu da je gotovo milion građana reklo ne vladi i Vučiću. Obe formacije ističu da Srpska napredna stranka već jako loše stoji u velikim gradovima. Istina, Dveri rezultat nazivaju „pobedom nad Briselom“, dok Ne davimo Beograd radije ističu prevare na referendumu, kao dokaz da su vlastodršci koristili sva sredstva za postizanje rezultata – ali u suštini, svako je procenu usmerio na to da bi dokazao sve ovo: ovde postoji potencijal za promenu vlasti.

Premda to u ovom obliku nije sasvim tačno, rezultat se ne može projektovati u proporciji jedan prema jedan na izbornu situaciju. Između ostalog i zbog toga, što na parlamentarnim izborima i ne postoji „opozicija“, postoje opozicije, koje se u najgorem slučaju međusobno neutrališu, dok naprednjaci radosno zadržavaju vlast.

Opozicione stranke treba da izvuku dva zaključka iz referenduma: s jedne strane taj, da će biti prinuđeni da sarađuju u izvesnoj meri ako zaista žele da promene vlast, a drugo, da postoji hitna potreba za rešavanjem nadzora biračkih mesta i brojanja glasova. Inače će im vlast ukrasti i oči iz glave.

Da, i SVM bi takođe trebao da razmisli o izvođenju zaključaka. Naime, činjenica je da je u krajevima naseljenim Mađarima, gde je kako se kaže većina neupitna, izlaznost bila dvadeset do dvadeset i pet posto. Međutim, za razliku od drugih, SVM je jadan zaista vodio kampanju, i za učešće i za potvrdan odgovor. A istovremeno je i to povuklo nižu stopu izlaznosti od nacionalnog proseka. A o raspodeli glasova još nismo ni pričali…

Glasanje na referendumu (Foto: beta.rs)