U skromnim okolnostima, prošle nedelje je subotički Nepker bio poprište intimnog slavlja, a kojim je publika odala priznanje stvaralaštvu Karolja Vičeka, osamdesetogodišnjeg vojvođanskog mađarskog filmskog reditelja. Inače je Viček i kao pozorišni reditelj neizbrisivo upisao svoje ime u istoriju naše voljene rodne grude, ali i u filmsku i pozorišnu istoriju Mađarske, i bivše Jugoslavije. Uvod u veče je dao naš drugi poznati filmski režiser Zoltan Šifliš, istaknuti član Mađarske umetničke akademije, ovenčan nagradom Balaž Bela, podsećajući da je naslednik Šandora Lifke i Ernea Bošnjaka svojim igranim i dokumentarnim filmovima na dostojan način održao ugled mađarske filmske istorijske tradicije u Vojvodini. Stvorio je opus igranog filma secirajući savremene društvene prilike, što tadašnji političari nisu uvek primali sa dovoljnim razumevanjem, ali politika je takva: ni danas niti ikada, nije tolerisala/toleriše samopreispitivanje koje ide uz sučeljavanje. Međutim, vreme koje prolazi, kao što i sudbina Vičekovih filmova svedoči, pokazuje se kao saveznik svih onih istinitih umetnika i umetničkih dela. Njihovu temu ilustruje otkrivanje i razotkrivanje iskrivljenosti individualnih i društvenih odnosa koji vladaju u društvu.

Možda je i to razlog što se sadašnji kulturni život vojvođanskih Mađara prvenstveno svodi na negovanje narodne tradicije, a filmsko stvaralaštvo, kao i mnogo toga drugog, nije jedan od prioriteta, jer je ujedno i dokumentarnog karaktera, bilo da je reč o igranom ili dokumentarnom filmu. I kao što pokazuju i mađarske pozorišne predstave, koje oslikavaju savremene probleme – pogledajte Kostolanji i Novosadsko pozorište – nije reč o nedostatku kompetentnih i stručnih autora, već je u pitanju nemogućnost koju kroje mogućnosti koje pak zavise od novca, a to postavlja barijere. I nehotice se nameće sledeće pitanje: kako god to shvatili, Karolj Viček je u bivšoj Jugoslaviji mogao da snima filmove, a naši mladi, na primer Akor K. Kovač, Peter Goretić, moraju da traže sponzore širom sveta ako žele da snime film. Kako to?

Uprkos gore napisanim redovima, ovog puta te iste na kičast način stavljam u kontekst „Sećam se samo lepog“, jer je meni, mojoj generaciji, dato da imam takva životna sećanja koja su izašla na videlo tokom projekcije filma Vreme rasnih pasa (a Fajkutyák ideje) iz 1984. godine. Velika vrednost ovog filma je, između ostalog i to, što je oživeo sećanje na izuzetnost mađarskog pozorišta u Vojvodini u dvadesetom veku, istovremeno podsećajući na veličinu i magiju svih pozorišnih doživljaja koji žive samo u nekadašnjoj publici. Zahvaljujući Vičeku, sa glumačkim dostignućima onih koji igraju u filmu, a koji više nisu u našem životnom krugu, mogu da se upoznaju i oni, koji nisu imali priliku da okuse pozorišna ostvarenja Maćaša Paštija, Đerđa Feješa, Lajoša Šoltiša, Jenea Ferencija, Šandora Medvea itd.

Nakon projekcije filma, bilo je prilike da prisutni čuju sećanja jednog od glavnih glumaca, Ištvana Bičkeija.

Nekadašnji vojvođanski mađarski glumci mnogo duguju Karolju Vičeku, s obzirom da su imali mogućnost da pokažu svoje glumačke kvalitete u nekoliko nagrađivanih filmova i steknu širu afirmaciju. Tako da su Vičekovi filmovi ujedno i sećanje na njihove glumačke aktivnosti.

Prvu mađarsku operu, „Zelenokosu“, nagrađivani mađarski filmski režiser postavio je u Subotici 1981. godine, kao što je i prvi put postavio scensku predstavu „Čarobnjakov vrt“ 1985. godine takođe u Subotici, a prema delima Geze Čata.

Ime Karolja Vičeka je neizbrisivo prisutno u istoriji vojvođanskog mađarskog filma i pozorišta. Na ovo nas je podsetilo ovo sasvim uspešno veče. Stvari koje stvaraju vrednost mogu se na kratko vreme eliminisati iz svakodnevnog života, ali se iz toka vremena ne mogu izbrisati. One se vraćaju kada im dođe vreme. Jer sve stvari koje su se dogodile imaju svoje vreme.

Proslava samodelovanja

Uvek sam radosna kada mogu da prisustvujem mađarskim amaterskim glumačkim manifestacijama u Vojvodini. Sredinom prošle nedelje je u Temerinu počela 26. smotra Mađarskih amaterskih pozorišta Vojvodine, a koja se prvi put održava u ovom malom južnobačkom gradu. Događaj koji je trajao od 21. do 30 aprila, počeo je izložbom plakata koji je obeležio prošlost lokalnih glumaca kao samoaktivnih glumaca. Plakati koji su najavljivali predstave su pravi mali kreatori dramatičnog istorijskog putovanja, a od kojih neki između dva svetska rata podsećaju na tadašnje društvene prilike, tačnije na situaciju u kojoj se mogao ostvariti kulturni život manjina. Između ostalog, mađarski tekst je dopunjen i kitnjastom ćiriličnom verzijom.

Prepuna sala je pokazala da i Temerinčani srcem i dušom podržavaju svoje glumce, koji su na 25. smotri dali veliki dokaz svoje vokacije, jer je njihova produkcija bila apsolutni pobednik manifestacije 2021. godine. Ovoga puta su izabrali da predstave Makszim Gorki Na dnu.

Jedna od prednosti temerinskih ljubitelja umetnosti je i njihov višegeneracijski karakter, koji je u poslednje vreme prilično redak kada su u pitanju pozorišne trupe. Međutim, to je ono što je omogućilo da izaberu ovo rusko klasično delo za takmičenje. Glumcima je izbor komada pružio priliku da se prodube i razviju u glumačkim misterijama. I režiser Šandor Laslo je i ovaj put sigurnom rukom usmeravao ekipu. Zamke praznog hoda, koje su prilično česte u amaterskoj glumi, u potpunosti su neutralisane prilikom realizacije, a istovremeno su mnoge scene u predstavi podsećale na produkcije profesionalnih pozorišta. Trupa svakako zaslužuje pohvalu.

Prema podacima u programskoj svesci, deset najavljenih produkcija je takođe izuzetno po raznovrsnosti. Između ostalih, gledaoci mogu očekivati produkcije rađene prema delima Arabala, Molijera, Žana Koktoa, Friđeša Karintija, Domonkoš Đerija itd. I naravno, takođe pažnju žirija.

S druge strane, nadamo se da će na sledeću smotru moći da dođu i oni, koji to sada nisu mogli, s obzirom na epidemijsku situaciju.

Katalin Kaić

Karolj Viček (sa mikrofonom u ruci) je kao pozorišni reditelj neizbrisivo upisao svoje ime u istoriju naše voljene rodne grude, ali i u filmsku i pozorišnu istoriju Mađarske i bivše Jugoslavije (Foto: Mađarski kulturni centar – Nepker)