Savremena forenzička analiza se pokazala neverovatno korisnom u rešavanju današnjih ubistava, ali sada se ta ista tehnologija koristi da pomogne u otkrivanju nerešenih slučajeva iz prošlosti – uključujući i brutalno ubistvo čoveka pre više od 700 godina.

Nova studija objavljena je u decembarskom izdanju Journal of Achaeological Science. Izveštaji su se fokusirali na skelet srednjovekovnog čoveka otkrivenog u crkvi San Biagio u mestu Cittiglio u Italiji 2006. godine. Prvi put pronađeni u grobnici blizu ulaza u crkvu, posmrtni ostaci čoveka su radiokarbonski datirani (datiranje ugljenikom-14 je metoda koja koristi prirodni izotop ugljenika-14 da otkrije starost materijala koji sadrži ugljenikove spojeve, starosti do 60 000 godina, prim. prev.), kako bi se pokazalo da su bili sahranjeni pre 1260. godine naše ere.

Na skeletu se vide značajni znaci pretučenosti, sa vidljivim oštećenjima lobanje, ali u to vreme, kao i u kasnijoj studiji iz 2008. godine, mnogi detalji o čovekovoj smrti su ostali nepoznati. Sada antropolog Univeziteta Insubrija, Chiara Tesi i tim istraživača veruju, da mogu dati neke odgovore o pretučenom skeletu.

U razgovoru za Live Science, Tesi je rekla: „Osobu je napadač verovatno iznenadio, a udario je četiri puta mačem u glavu. Žrtva je od strane napadača verovatno prvo udarena s prednje strane, a napadač je nastavio da je udara nakon što se čovek okrenuo i pokušao da pobegne. Zadnji deo lobanje je zadobio najdublje rane.”

Istraživači su koristili tehnike poput kompjuterske tomografije (CT) i precizne digitalne mikroskopije, da bi napravili 3D rekonstrukciju lica žrtve, što im je omogućilo da preciznije analiziraju njegove povrede. Na taj način, tim je uspeo da sastavi redosled ubistva.

Tesi je ubistvo opisala kao očigledno preterano, što verovatno ukazuje da je napadačev motiv bio strastven, kompleksan i odlučan. Uprkos identifikovanju metode ubistva, istraživači nažalost nisu mogli da identifikuju žrtvu, iako lokacija gde je sahranjen – grobnica u atrijumu iz 11. veka – ukazuje na to da je možda bio istaknuti član crkve, moguće i član porodice De Citillio, koja je i osnovala crkvu.

Međutim, nekoliko drugih tragova pružilo je istraživačima izvestan uvid o tom čoveku, uključujući i zalečenu ranu na čelu, koja bi mogla da ukaže na prethodno iskustvo u ratovanju, kao i tragove na desnoj lopatici koji su možda bili rezultat uobičajenog vežbanja streljaštva i korišćenja luka od malih nogu, kako je navela naučnica. Istraživači su takođe ustanovili da je žrtva mogla imati između 19 i 24 godine u vreme svoje smrti.

Tesi je izjavila i to da veruje da rekonstrukcija lica može dodatno da posluži kao način da se pomogne ljudima da saosećaju sa žrtvom.

Forenzička nauka se zaista razvila do neslućenih širina.

Da malo pojasnimo zašto je ona uopšte bitna.

Kako su još 2011. godine u svojoj studiji napisali Ljerka Polić, Anja Petaros, Dražen Cuculić i Alan Bosnar iz Zavoda za sudsku medicinu i kriminalistiku Medicinskog fakulteta Sveučilišta u Rijeci, facijalna rekonstrukcija forenzička je disciplina koja ima ulogu u identifikaciji pokojnika. To je područje koje razvojem nauke i digitalno-informacijske tehnologije dobija sve važnije mesto u društvenom životu i radu, jer se njegova postignuća koriste u forenzici, kriminalistici, arheologiji i antropologiji.

Prevela i pripremila: Ljudmila Janković Gubik

Forenzička facijalna rekonstrukcija (Foto: allthatsinteresting.com)