Neću sada, na kraju godine, između dva praznika, o tužnoj sadašnjosti i sumornoj budućnosti, tek mi je ponovo palo na pamet u vreme skijaške sezone, zimskih odmora i novogodišnjih proslava (i izostanaka istih), koliko lažnog nimbusa okružuje istoriju socijalističke Jugoslavije prošlog veka, kada su naši bili Jadran i reka mleka i meda. I manjinski i većinski građani su išli na skijanje u planine i na more na letovanje.

Ali ako isključimo nostalgiju za prošlošću, koju hrani sećanje na našu mladost, moramo uvideti da situacija nije bila baš tako sjajna. Naše zadovoljstvo u to vreme bilo je u skladu sa našim niskoletećim potrebama, a i sa činjenicom da nismo imali autentičan inostrani imidž. Zapadni životni standard su predstavljali gastarbajteri koji su dolazili kući nekoliko puta godišnje.

Još su se prele priče o tome koliko je puta proključala voda u nacionalnom automobilu našeg podneblja, Fići, dok nisu stigli na „naše“ more, gde su i tada u hotelima boravili „bogati Nemci“, ali mi ionako „nismo hteli tamo da idemo, jer volimo slobodu“ : dobar je nama i kamp. „Normalne majke“ svakako vole da kuvaju – ovu brigu o porodici ne bi propustile ni na odmoru. Automobili sa ogromnim magacinom hrane huktali su preko bosansko-hercegovačkih planina, pa dole do mora. Naravno, ko je imao auto, jer ga je malo ko imao sedamdesetih godina, kao što je i samo uski segment društva (tadašnji drugovi i drugarice) išao na skijanje. Dobro, da, bilo je letovanja preko firme i škole. Neki od roditelja su tako sređivali stvari: u zamenu za dobro svedočanstvo, mogli smo da idemo na more ili u planine svake dve-tri godine. Čak i relativo dobro opremljena i kvalitetnija đačka odmarališta u Sloveniji imala su zajednički tuš, a svi objekti na Jadranu korišćeni za tu namenu, u kojima smo bili, imali su dvorišni poljski vece. I koliko god se trudila da se setim gde je bilo kupatilo na ovim mestima, ne mogu da se prisetim, ali je verovatno da udaljenost od nekoliko decenija onemogućava prisećanje, a ne to, da kupatila nije ni bilo.

Školska letovanja i zimovanja su najpre voleli nastavnici: privatno brižni roditelji, ponajviše zato što su rešavali letovanje svojih bližnjih besplatno ili sa popustom, a oni koji su manje porodično orijentisani jer se na kratko oslobode kuće. U to vreme briga o deci nije zahtevala visok nivo roditeljske osetljivosti: neposlušnog učenika (i prema mišljenju roditelja) mogli su slobodno da šljepnu malo.

Razmišljam o prošlosti sažetoj gore, dok uz određeno gunđanje spremam jednostavnu večeru u seoskom, lepom, udobnom i dobro opremljenom pansionu za tu svrhu. Zatvoreni bazeni termalne banje rade i zimi. Ne škodi malo opuštanja, isključivanja, pomislih, osloboditi se malo posla i obaveza preko cele godine; da se odmaramo koliko hoćemo, da ne moramo da kuvamo ili grejemo, da ostavimo na kratko za sobom ponavljajuću monotoniju užurbanog načina života današnjice: polaske na put u zoru, jutarnje vike, stalno kuckanje, testerisanje, košenje travnjaka.

Ponude smeštaja koje se nalaze na internetu sugerišu da se potrudite da rezervišete, jer ima samo nekoliko slobodnih soba za odmor. U poređenju sa tim, selo, ulice, kuća i skoro i banja prazni su, što nije nužno problem, samo utoliko što ni ugostiteljstvo ne radi baš aktivno. Restoran preko puta banje, gde možete naručiti dnevni meni u bolja vremena (verovatno leti), zatvoren je. Na dan našeg dolaska smo krenuli da istražujemo okolinu i tražimo restoran. Naš smeštaj je veoma blizu banje, što je veoma dobro – kasnije se ispostavilo da je time iscrpljena lista pozitivnih stvari. Banja se nalazi van naselja, mi smo na ivici sela, možda to može objasniti, ali ne i sasvim, neuređenost i zapuštenost kraja.

Do čarde, koja na mapi izgleda veoma blizu, stižemo tek posle lutanja, jer nigde nema znakova koji bi uputili stranca koji nikada ranije nije bio u selu. Pešačka staza se završava na jednoj strani ulice, a preko ružnog, dubokog jarka na sredini nema mostića za prelazak, morate se vratiti, i obilazeći s druge strane spustiti se do čarde – koja se otvara tek za dva dana. Mislim u sebi da je dobro što nisam autom ušla u ulicu, jer bi bila umetnost okrenuti se na obodu jarka. U blizini zatvorene gostionice, kako vidimo na GPS-u – nalazi se jedna zabačena mala prodavnica. Zarad sigurnosti kupujemo nešto hrane i pića. Kasnije zaključujem da je to ipak bila dobra stvar, jer je i naš plan B uskoro propao. Uzalud zovem piceriju, u kojoj pored italijanske hrane možete naručiti i roštilj, a dostava je besplatna preko 1290 dinara, niko se ne javlja na telefon. Drugi je dan Božića, kaže moj sin, možda zato. Svakako da je tako – ali drugde u svetu nisam baš videla naselje uređeno za turizam, a gde su restorani, prodavnice i drugi uslužni objekti bili zatvoreni iz bilo kog razloga. Pogotovo ne tokom zimskih praznika. Sutradan se utoliko popravila situacija, da smo u banjskom bifeu mogli da kupimo langoš (mekike, prim. prev.), palačinke i pomfrit. Toliko. Stariji par koji sedi pored nas gricka nešto iz torbe. Bili su informisaniji. Doneli su pola kuhinje. Gostoprimstvo ima tradiciju. A tamo gde nema, treba čekati. Jednom će se već stvoriti. Igrom sudbine, uveče se na subotičkoj televiziji prikazuje jednu reportažu iz 2016. godine o mom rodnom selu, koje ima termalnu banju, pa iako je njegova i najdalja ulica uređenija od ove u kojoj se trenutno nalazimo, turizam još mnogo treba da se razvija. To uglavnom objašnjavam činjenicom da je u vreme socijalizma banja bila pre svega državna bolnica, gde se i dalje može besplatno lečiti sa uputom. Situacija je verovatno drugačija za goste koji plaćaju. Reporter koji vodi program i razgovor, ime mog sela izgovara sa neobičnim otvorenim zvukom „e“, a koje dosledno naziva gradom. To nikad nisam razumela, pa ni onda dok sam tamo živela. Zašto je sramota reći da je selo? Nasmejem se kada za vreme spremanja najpoznatijeg kulinarskog čuda, ribljeg paprikaša, pred kamerama primeti da nije bitno kojim redosledom stavljamo komade ribe u kotlić: ionako se promeni zbog mešanja. Majstor kuvar, verovatno zbog bontona, ne viče, samo promrmlja sledeće: zabranjeno je mešati riblji paprikaš drvenom varjačom. (Na boljim mestima je običaj da se pripreme za temu iz reportaže.) Međutim, iz ovog programa sam saznala da moje rodno selo ima muzej parfemskih bočica. Prema rečima njegove vlasnice, on je drugi po redu otvoren, posle onog u Barseloni. Zaboravili su da se raspitaju o Francuskoj.

Pre desetak godina moja porodica i ja smo isprobali mogućnosti seoskog turizma Vojvodine. Već tada mi se nije dopalo uzdržano, čak i neprijateljsko (plati i ne traži ništa!) ponašanje onih koji su ovde zainteresovani za gostoprimstvo. Bili su veoma uvređeni. Zato neću napisati ime ovog sela, čiji centar inače pruža posebno lep i živopisan prizor.

Seoski turizam (Foto: seoski turizam.rs)