Posle sušnog novembra, ima i onih koji u vreme božićnog posta alkohol ostavljaju po strani. U vojvođanskoj kulturi i domaćinstvima alkohol igra važnu ulogu, bilo da je reč o praznicima ili o svakodnevnom životu. Ali kakve poteškoće nosi ova praznična sezona za one koji pate od alkoholizma i da li uopšte ozbiljno shvatamo ovaj problem?

O ovome smo razgovarali sa psihologom Livijom Jo-Horti.

Da li prepoznajemo kada neko ima probleme sa alkoholom? U kojoj meri banalizujemo alkoholizam?

-Kada bih htela kratko da odgovorim, rekla bih, veoma. Mnoge generacije u našem okruženju tipično su alkohol videle kao strategiju za prevazilaženje poteškoća svakodnevnog života. Kao rezultat toga, konzumiranje alkohola je prirodno prisutno u funkcionisanju porodice. Često se može videti da kada nivo konzumiranja alkohola postane upitan, porodice to čak i brane, objašnjavaju i banalizuju. Debeli zastor prekriva priznavanje toga, gde alkohol postaje pravi problem. Ni statistika nije sasvim tačna, jer se problem alkohola u velikoj meri prikriva čak i unutar porodice. Ovo je rasprostranjen problem, a bližnji se obično onda obraćaju za pomoć, kada funkcionisanje alkoholičara postane nepodnošljivo, posebno ako je praćeno nestrpljenjem i agresivnošću. Naime, kod mirnih alkoholičara, koji pod uticajem alkohola spavaju, porodica može dugo da funkcioniše, premda je štetno po zdravlje, a ima uticaja i na prisutnost i aktivnost osobe, pa je ovo jedno teško stanje i za okolinu i za čoveka.

Kada možemo govoriti o tome da neko ima problema sa alkoholom?

-Stručna literatura je po ovom pitanju stroga. Svako ko ima redovnu potrebu da pije alkohol – to uključuje i ono kada pre ili posle posla popijemo jednu rakijicu – već ima problematičnu konzumaciju alkohola, jer se zasniva na svakodnevnoj rutini i normalnom funkcionisanju. A posle izvesne tačke, jedna čaša nije više dovoljna, doza se mora povećati, količina potrošnje se povećava takođe, povrat je konstantan, a potrošnja postaje sistem – to se može podrazumevati pod pojmom alkoholizma. Konzumiranje alkohola nije problem ako je povremeno, ograničeno na društvo, umereno, kada znamo svoje granice koje ne prelazimo ili ako da, onda je to retkost. Kada se to dešava redovno, potreba za konzumacijom se povećava i onda možemo govoriti o alkoholizmu. To, kako na koga utiče piće, zavisi od ličnosti, ali se često mogu uočiti dve kategorije. Jedna su agresivni, asocijalni ljudi, koji se svađaju i tuku pod dejstvom alkohola, a drugi su miroljubivi alkoholičari koji se povlače i ako su pili, odlaze na spavanje.

Alkohol je snažno ustoličen u našoj kulturi, a takođe ga i tokom praznika mnogo konzumiramo. Kako se možemo nositi sa ovim periodom, ako u porodici postoji alkoholičar?

-Tamo gde znamo da u porodici postoji alkoholičar koji teži apstinenciji, svestan je toga i ne želi da pije, važno je da društvo i članovi porodice to poštuju i ne nude i podstiču alkoholičara da pije. Ako je moguće, dobro je da tada celo društvo u kom se nalazi bude apstinentno i pomogne pacijentu da izbegne konzumaciju alkohola. Od detinjstva se socijalizujemo na način da je alkohol deo proslava i događaja, odrastamo u mišljenju da je konzumiranje istog u redu, a deca to često vide od odraslih. Ako želimo da se alkoholičar drži apstinencije i izdrži ovaj period, onda se alkohol mora ukloniti iz njegove blizine i ne treba ni niko drugi oko njega da pije. Retko doživljavamo da su porodica ili prijatelji, okruženje, otvoreni za podršku pacijentu, pre vidimo da oni konzumiraju alkohol i ostave pacijenta na miru, u gorem slučaju ga ponude alkoholom, jer smatraju da jedna čaša ne može da škodi. Međutim, zavisnost funkcioniše tako da ako se makar na trenutak vratimo, od tog trenutka je nemoguće zadržati granice i ostati apstinent.

Da li smo načisto sa tim kako funkcioniše zavisnost?

-Načisto jesmo, ali nećemo sa tim da se poistovetimo, da priznamo problem. Teško mogu da zamislim da sa tim nismo načisto, pošto je toliko generacija odrastalo uz prisustvo problema sa alkoholom u porodici, pa ne mogu da zamislim da jedna takva osoba ne bi imala dobro saznanje o ovome, da ne zna šta to znači i šta u tom slučaju treba raditi. Međutim, ovo su nova saznanja, a u poređenju sa našim tradicijama i običajima, toliko su još nova, da se ne mogu stara uverenja prevazići ili teško usvajamo novo shvatanje, mada bi to bilo važno, jer i naša deca intenzivno piju. Šta je to što oni kod kuće vide, kakav je njihov odnos prema alkoholu, koliko je umereno konzumiranje istog, igra važnu ulogu u tome kako će se kasnije kod njih razviti navike konzumiranja alkohola.

Da li možemo kod drugih rasvetlili ako prepoznamo problem sa alkoholom? Kako uopšte možemo dovesti članove naše porodice do tačke prepoznavanja?

-Sve dok član porodice koji konzumira alkohol nema uvid u bolest i nema potrebe da se menja, reakcije spoljašnje sredine samo će podgrevati raspoloženje. Teško je navesti alkoholičare da shvate da moraju da se promene. To može dovesti do porodičnih svađa i besa, mnogo sam puta slično čula od svojih pacijenata.

Konzumiranje alkohola počinje već u mladosti. Da li to utiče na naš kasniji odnos sa alkoholom?

-Tu postaje upitno da li konzumiranje alkohola u mladosti dovodi do kasnijeg alkoholizma i zašto mlada osoba pije. Ona poseže za pićem da ublaži neki psihički problem, kao rešenjem, lečenjem ili pije samo u društvu, jer je to približava drugima. Tamo gde se alkohol ne koristi kao rešenje problema ili za lečenje, može se smanjiti, zaustaviti i dovesti do ispravnog, normalnog toka. Međutim, bitan faktor je i šta mlada osoba vidi kod kuće, da li je problem alkohola prisutan u porodici, kao i koliko utiče na mladu osobu i koliko porodica pati zbog njega. Mlada osoba koja potiče iz porodice alkoholičara ima dve mogućnosti kada je u pitanju piće. Ili da uradi isto što je videla ili da uradi potpuno suprotno i nikada ne pije. Balans podrazumeva umerenu i povremenu potrošnju.

Da li psihički razlozi dovode do alkoholizma ili se usled reakcije razvija zavisnost?

-Prema našoj tradiciji, alkohol je drevni lek za sve, i duševnu tugu i telesne bolesti. Fizički problem je manje zbunjujući, ali je mentalni problem složeniji, jer svako ga ima. To možemo pokušati da rešimo alkoholom, jer kada ga konzumiramo, manje osećamo teškoće pomenutih problema. Međutim, alkoholizam se ne razvija od ovoga, već od same konzumacije. Što više konzumiramo, to su naše potrebe veće. Zavisnosti se razvijaju iz same konzumacije, pa alkoholizam preko određene tačke više nije uzrokovan mentalnim poteškoćama, već samim alkoholom.

Gde se možemo obratiti za pomoć, kakve mogućnosti lečenja mogu očekivati oni koji prepoznaju problem?

-Najteže je samo po sebi priznanje da se moramo odreći alkohola. Alkoholizam se može lečiti samo strogom apstinencijom. Odvikavanje zavisi i od toga u kojoj smo meri konzumirali: ako u velikoj meri, može biti potrebna i medicinska pomoć kako bi se naše telo moglo očistiti i zaustaviti. Zato je preporučljiv zatražiti medicinsku pomoć, a kasnije se možemo obratiti i grupama za podršku kako bismo sa drugima razgovarali o poteškoćama i problemima koji nastaju u procesu prestanka. Na našim prostorima deluje i grupa Anonimni alkoholičari, koji su razvili uspešan sistem podrške. Ipak, najvažnije je istrajati i ostati apstinent.

Kakve su još zavisnosti prisutne u ovom regionu?

-Droga, kockanje. Strast za kockanjem je veliki problem, i Subotica je na primer puna kladionica. Što je teža društvena situacija jedne zemlje, to se više rasprostiru poruke da će se naši životi promeniti preko noći, da ćemo se obogatiti. Ovakva poruka može izazvati veliku zavisnost, uzrokujući ozbiljne probleme. Prisutni su i problemi sa drogama, ranije je bilo dosta dobrih civilnih organizacija koje su bile prisutne za brigu i lečenje, a sada su dotrajale, malo ih je. Ali možemo govoriti i o zavisnosti od kupovine i zavisnosti od seksa. Zavisnost uvek pokušava da popuni neku prazninu, a pojavljuje se kao rešenje, koje kasnije može da iscrpi naše resurse i naše živote, izazivajući ozbiljne probleme u nama samima i u našim odnosima.

Oršolja Šeregelj

Alkoholizam (Foto: ama-assn.org)