Pre neki dan, tačnije 15. oktobra 2024. godine, imala sam veliku čast i zadovoljstvo da popričam sa čovekom kog nije potrebno posebno predstavljati, gospodinom Srdanom Golubovićem, a koji je došao da otvori 12. „Pozorišne dane Jovana Đorđevića” u Senti, u organizaciji Kamerne scene „Miroslav Antić” iz Sente, koja posluje u okviru Srpskog kulturnog centra „Stevan Sremac” u Senti.

Srdan je čovek koji zaista ima šta da kaže, a o čemu smo razgovarali, saznaćete u nastavku teksta.

-Dobar dan i hvala na lepoj najavi. Zadovoljstvo mi je što sam došao i drago mi je što sam danas u Senti. Kada me je Maja Radonjić (glumica i režiser Kamerne scene „Miroslav Antić” u Senti, prim. aut.) pozvala da dođem na festival i da ga otvorim, bio sam malo iznenađen, jer nisam nikada čuo za ovaj festival. Veoma sam bio radostan što postoji neki entuzijazam i što postoje ljudi koji pokušavaju nešto da naprave u kulturi, to jest pokušavaju da na nekoj kulturnoj mapi Srbije ostave neke manje gradove. Mislim da je to zaista značajno. Veliko mi je zadovoljstvo što sam tu.

Ja sam u uvodu rekla da vas nije potrebno posebno predstavljati, ali me interesuje kako biste vi sebe predstavili. Šta je ono što treba znati o Srdanu Goluboviću?

-Ja već dugo godina sebe predstavljam kao filmskog reditelja, što i jeste moje osnovno zanimanje. Počeo sam radeći muzičke spotove, bavio sam se advertajzingom, profesor sam na Akademiji dramskih umetnosti u Beogradu, ali ono što je moje suštinsko zanimanje jeste filmski reditelj. To je ono čime se bavim i čime želim da se bavim, a i ne trebaju mi neke druge titule. Ja sebe tako doživljavam i tako želim sebe da vidim.

Možda je moje sledeće pitanje klišeizirano, ali kako ste došli do toga da počnete da se bavite režijom?

-Moj otac se bavio filmom, bio je scenarista i reditelj. Još kao dete sam bio okružen tim svetom, glumcima i svim tim sjajem koji to zanimanje nosi sa sobom. Putovao sam sa roditeljima na festival u Pulu, video jednu zaista lepu i privlačnu stranu tog posla, te sam se tako nekako i zainteresovao za film. Ja sam uvek hteo da se bavim filmom, nikada nisam imao dilemu da li želim da budem glumac, da li da se bavim pozorištem,  mene je filmska režija uvek zanimala i uvek sam nekako voleo taj spoj nečega što je dramsko i likovno, to me privlačilo još kad sam bio dete. Strašno puno sam gledao filmove i čitao, što mislim da je užasno važno za mlade ljude. Tako da se to zapravo kod mene desilo prirodno. Moji roditelji naravno nisu zbog toga bili preterano srećni, ali je to bio moj izbor.

Zašto nisu bili preterano srećni, zato što su znali sa čim ide taj posao ili nešto drugo? Kažete da je bilo glamurozno, te verovatno postoji i ona druga strana?

-Bavljenje filmom i umetnošću je uopšte divna stvar, zaista lep posao i privilegija. Međutim, istovremeno, to je nešto što nosi jednu ogromnu neizvesnost, zapravo sve ono što nama roditelji ne žele, kao što ni mi to ne želimo svojoj deci. Neizvesnost je u stvari neki prostor u kome se umetnost dešava. U umetnosti ima i uspeha i neuspeha, ima prostora gde svaki roditelj zapravo ne zna na koji način će i od čega njegovo dete da živi, neke banalne egzistencijalne stvari o kojima svi mi kao roditelji razmišljamo. Posao kojim se ja bavim zaista jeste privilegija, ali sa druge strane je težak, jer od svih nas koji završimo akademiju kao reditelji, a pre svega kao glumci, u stvari se jako malo zaista profesionalno bavi tim poslom, živi od njega i ima tu privilegiju koju ja sada imam, posle zaista mnogo godina. To jest, da mogu da kažem da živim od bavljenja filmom i da je to zaista moja profesija.

Kada smo već kod filmova, koje vam je omiljeno filmsko čedo, sopstveni film koji stavljate na prvo mesto?

-Teško mi je to da kažem, nezahvalno je to pitanje, ali svakako je prvi film uvek najvažniji i najdraži. Meni je „Apsolutnih sto“ nekako film koji je odredio to da ću se ja baviti filmom i da ću biti filmski reditelj. Do tada sam radio muzičke spotove, reklame, pa čak nisam sebe ni doživljavao kao nekog ko je filmski reditelj. Taj film je promenio neku moju karijeru i žestoko me bacio u smeru filmske umetnosti. Tako da je taj film meni najvažniji. Svaki prvi film je nešto što te odredi, a sve posle je u stvari neka vrsta ponovnog traženja, malo i neke manipulacije nekim već primenjenim modelima. Jedino je prvi film nešto što uradiš potpuno iskreno, jer u tom trenutku zaista nemaš pojma kako se film pravi i ne znaš kako će to da ispadne i to je nešto što uradiš onako, iz stomaka.

Gde se trenutno nalazi kultura u ovoj zemlji po vama, onako uopšteno?

-Pre svega da krenemo malo od brojeva. Budžet za kulturu u Srbiji je 0,63 %. Znači, tu se nalazi. Ali, kultura je mnogo širi pojam od samih predstava, filmova, likovnih izložbi ili muzičkih koncerata, kultura je zaista širi pojam. Na neki način, kultura je slika društva. Ja mislim da je kultura u najopštijem smislu u ovoj zemlji na nekim najnižim granama, a kad kažem kultura, tu mislim i na kulturu ponašanja na ulici, u školi, u firmi, u međuljudskim odnosima. Ono što malo tu sliku kvari, odnosno popravlja, jeste što postoje neki pametni i daroviti ljudi koji naprave neke dobre predstave, dobre filmove, iskoče malo iz ove sredine, i to su incidenti. To su neki ljudi koji svojim entuzijazmom i željom naprave nešto što je iznad ove sredine. Mi u ovom trenutku, zahvaljujući takvim pojedincima, u stvari imamo jednu malo iskrivljenu sliku o kulturi u ovoj zemlji, a zapravo je neko opšte stanje jako, jako loše. Naravno, povezano je i sa drugom srodnom delatnošću i temom, a to je obrazovanje, koje je neka baza jednog društva i koje je u nekoj novijoj istoriji verovatno na najnižim granama.

Šta je potrebno da se stvari promene po tom pitanju?

-Nije potrebno mnogo toga. To čak nije pitanje ni nekog finansijskog ulaganja. Potrebno je postavljanje kulture, a pre svega obrazovanja, koje bih prvo apostrofirao, na neko mesto gde u stvari u jednom kompletnom društvenom mozaiku i pripadaju. Imate onu priču o jednom britanskom generalu za vreme Drugog svetskog rata, kada su neki ministri za kulturu tražili da se budžet za kulturu smanji ili da se potpuno anulira, da ga nema tokom Drugog svetskog rata. Onda je on rekao, Pa dobro, ako uništimo kulturu, šta onda mi uopšte branimo i šta će da ostane iza nas? Tako da, treba neke stvari odrediti vrlo sistemski u kulturi, jer kultura je sistemska stvar, kao što je i poljoprivreda. Dve potpuno različite stvari, ali pitanja sistemskih odluka i sistemskih rešenja, koja vremenom dovode do rezultata, to jest do jedne kulturne politike, koja se neće zasnivati na uspehu pojedinaca, odnosno na incidentima, nego će biti nešto što je u stvari proizvod jednog društva, koje brine o svom identitetu. Ja sam sad na otvaranju festivala rekao da identitet jednog naroda nije samo njegova tradicija, nego i ono što je najkreativniji, najtačniji i najpokretačkiji identitet jednog naroda, a to je savremena kultura. Ona je ono što određuje identitet toga naroda, u tom trenutku, nešto što svakom narodu i zemlji daje neku mogućnost da se razviju.

Mi često imamo taj običaj da živimo na nekim lovorikama iz prošlosti, a nekako nikako da to nadogradimo. Kada smo već kod toga, šta je za vas najvažnije u životu?

-Za mene je najvažnija posvećenost i prisutnost naspram onoga što radimo. Kada to kažem, mislim i na ljubav prema svojoj porodici, prema deci, neko prisustvo u stvarima koje radimo. Moramo da budemo prisutni. Prisutnost je najvažnija u glumi, kada si glumac, u režiji, kada režiraš, prisutnost je najvažnija i kada si roditelj, a mislim da smo jako malo prisutni u životu koji živimo. Negde smo u stvari statisti u sopstvenom životu. Ja sam sebe još kao mlad vrlo odredio da neću da budem glumac, glavni glumac, ali reditelj da, kao neki trener. I mora da bude prisutan, da bude tu, da povlači neke poteze u sopstvenom životu i da utiče na njega. Samim tim može da utiče i na neki širi kontekst, na okruženje, društvo, rad, sredinu i tako dalje. Mislim da je ta vrsta prisustva strašno važna. Mi živimo u vremenu gde svi okreću glavu, ne mislim to samo u nekom političkom, već u svakom smislu i nekako živimo u društvu u kom niko ne želi da prihvati nikakvu odgovornost. To su neke stvari za koje ja mislim da su važne, pitanje ljudskog karaktera.

(nastaviće se)

Članovi Kamerne scene „Miroslav Antić” i Srdan Golubović, u pozorišnom klubu u Senti (S leva na desno: Branko Vučetić, Tanja Nikolić, Svetlana Popović, Srdan Golubović, Maja Radonjić, Gordana Nikolić) (Foto: Ljudmila Janković Gubik)