Slikar Viktor Škrabanj iz Bečeja proslavio je 14. juna svoj 86. rođendan. Mnogo puta smo već razgovarali – o slikarstvu, muzici, podučavanju… Kao i svaki put, i sada me je primio u košulji i sakou, sa kravatom. Zamolila sam da ovaj put razgovaramo o bilo čemu osim o slikarstvu, muzici, podučavanju. Zatim smo pričali… O slikarstvu, muzici, podučavanju… O čemu drugom bi i mogli? To je život Viktora Škrabanja. I naravno o njegovoj supruzi, gospođi Marti.

Gospodine profesore, iz kakve porodice potičete?

-Ja sam pravo dete ljubavi, mojim venama teče mešavina četiri nacije: poljske, slovačke, bavarske i mađarske. Najviše se u meni istakla bavarska. Moj otac je bio izvanredan metalostrugar, sa prijateljima intelektualcima. Vodio me je na mnoge predstave, još kao malo dete. Oboje su bili skloni umetnosti, i otac i majka, te sam već sa 5,6 godina imao svoje izabrano muzičko delo, ariju toreadora iz Bizove opere Karmen. Ali onda sam već uveliko i crtao, jer su me jako privlačile boje. Učio sam da sviram i violinu i sa 13 godina sam izašao na scenu sa prvakom beogradskog Narodnog pozorišta, Milanom Puzićem. Igrao sam Narcisa veoma duboko ga doživeći.

Vaša supruga, gospođa Marta, penzionisala se kao profesorka violine u bečejskoj muzičkoj školi. Da li je muzika snažno vezivo u vašem braku?

-Ljubav prema muzici je ogromno vezivo. Mi svaki dan slušamo muziku i uvek se dogovorimo koju: počinjemo sa ozbiljnom muzikom, nastavimo sa popularnom, pa završimo sa nekom mađarskom. Na primer, često slušamo isti koncert u izvedbi raznih izvođača. Ja sam imao 33 godine, a Martika 23 kada smo se venčali. Njen otac je raspoređen u Prilep da spase tamošnju pivaru, a Martika i njen brat su tamo išli u školu. Baš je završavala, kada se u muzičkoj školi upraznilo jedno mesto na godinu dana, pa su je pozvali kući. Takođe je trebala da zameni i kolegu koji je otišao u vojsku u operetnom pozorištu, gde sam i ja svirao, pa smo na probama imali duele sa gudalima. Posle izvesnog vremena sam je pratio kući sa proba kasno uveče, kasnije je usledila jedna odlična novogodišnja proslava u Halas Čardi, gde je otac Đule Tot bio prva violina u orkestru, lepo smo se zabavili… Posle kratkog vremena smo se verili, a zatim i venčali.

U to vreme je u Bečeju postojao veoma kvalitetan kulturni život, sa izvanrednim muzičarima…

-Pokojni Ferenc Šimović je organizovao trupu kulturnog kruga sa orkestrom od 33 člana, imali smo i teških trenutaka. Zbog orkestra je kući u Bečej dolazio i Rudolf Balaž, koji je učio violinu u Moskvi kod Davida Ojstraha, a bio je i koncertmajstor Beogradske filharmonije, kao i Ištvan Verebeš, koncertmajstor zabavne muzike Radio Beograda, a ja sam kao klinac imao mogućnost da sviram sa njima. A u Janoš vitezu je Vera Kovač bila princeza! Muzika je bila moja velika ljubav, 6 godina muzičke škole sam završio za tri godine, ali sam shvatio, sasvim instinktivno, da sam talentovaniji za slikarstvo. Neverovatno me je privlačio svet boja.

Da li se sećate svog prvog iskustva sa bojama?

-Možda je moje prvo veće iskustvo sa bojama bilo kada nam je učiteljica u prvom razredu rekla da nacrtamo okvir na papiru lenjirom, a ja sam naneo jednu boju preko druge i postigao poseban, providan efekat – u stvari se rodila lazura, iako tada pojma nisam imao šta to znači. Opčinile su me boje prirode i imao sam jaku želju da taj doživljaj vratim. Od Boga sam dobio osećaj za boje, ali je bilo potrebno mnogo rada i beskrajne poniznosti da bih savladao crtanje.

Predavali ste skoro četrdeset godina. Voleli ste taj posao i zahvaljujući tome niste morali da povlađujete ni modnim trendovima ni egzistencijalnoj prisili.

-Vrativši se kući kao bečejski stipendista, zaposlio sam se prvo u Bačkom Gradištu, a zatim u bečejskoj gimnaziji, a to mi je omogućilo da budem zaista slobodan slikar, jer nisam morao da unovčavam svoja platna. Prenošenje znanja mi je bilo u krvi. Ja sam svako dete naučio da crta glavu, veoma jednostavno. Bio sam tih profesor, ali sam umeo da budem i strog – kad bih odlučno lupio po stolu, u učionici je zavladala smrtna tišina.

Dosledno ste pratili svoj put, nezavisno od toga koliko je to izgledalo moderno, uspešno. Dugo vas je zapostavljao mejnstrim profesije.

-Apstrakcija je bila dominantan trend na Beogradskoj akademiji, ali sam još tada, sa 17 godina znao da to nije moj put, pa sam prešao na ljubljansku akademiju, koja je insistirala na formalnom predstavljanju. Zbog vladavine apstrakcije, konzervativni realizam koji zastupam je dugo bio gurnut u drugi plan, ali sada već svi pravci – realni, apstraktni, ekspresivni – imaju svoje mesto u likovnoj umetnosti i to je tako u redu, neka svako bude srećan. Nije potrebna uniformnost, jer je potpuna uniformnost, potpuna simetrija jednaka ničemu.

U vašem fokusu je stajao čovek i lepota ljudskog tela. Šta je najveći izazov u tome?

-Oduvek me je interesovalo od čega je telo napravljeno, inkarna, a to je najteži izazov za svakog slikara. U takvim slučajevima se naša svest fokusira na oblike, proporcije, boje i kompoziciju, a to je najveći teret za jednog umetnika.

Koje muzičko delo bi najbolje izrazilo vaše slike?

-U klavirskoj muzici jako cenim Šopena, ne samo zbog njegove tehnike, već i zbog njegovog srca – možda moj fini kolorit najbolje izražava njegovo sviranje. Međutim, zbog mog dubokog duhovnog sveta imam velike simpatije prema ruskim umetnicima, od kojih mi je Čajkovski najbliži. Kada slikam sitne detalje, osećam srodnost sa sitnim ukrasima nekih od Mocartovih kompozicija.

Veliki ste ljubitelj Franca Lista, zar ne?

-Zaista jesam. I Franc List je takođe voleo slike. Radio je i kao dirigent i bilo je kada je rekao orkestru da sviraju crveno, a ne plavo!

Da li vas i muzika inspiriše?

-Gotovo uvek. Srećan je onaj slikar koji ima osećaj za muziku, jer može da prenese ritmičku podelu, melodijsku liniju i na sliku. Međutim, kada slikam, događa se da odjednom shvatim da ne čujem muziku, toliko se koncentrišem.

Napunili ste 86 godina. Kako se osećate?

-Zahvalan sam, jer mogu da se krećem, dobro se osećam, mogao bih i drva da cepam, ali to ipak prepuštam drugima.

Roža Feher

Viktor Škrabanj je bez mature primljen iz Sedme gimnazije kao izuzetan talenat na Akademiju likovnih umetnosti u Beogradu, da bi ubrzo prešao na slikarski odsek Akademije umetnosti u Ljubljani u klasu profesora Božidara Jakca, gde je diplomirao 1962. godine. Od 1965. godine bio je nastavnik likovne kulture u Bečeju. Od 1967. godine izlaže na godišnjim izložbama Likovne kolonije Bečeja. Od 1999. godine učestvuje na izložbi likovne grupe 9+1, a radio je i u zobnatičkom i drugim kreativnim kampovima.

Slikao je i pejzaže na početku svoje karijere, ali je kasnije stvarao uglavnom portrete ili kompozicije sa ljudskom tematikom. Oslikavao je i oltare (Crkva Sveti Imre, Bačko Petrovo Selo; Crkva Svete Margite, Bečej). Od penzionisanja se redovno bavi profesionalnim i amaterskim umetnicima u svom ateljeu. 2010. godine je postao prvi počasni građanin modernog doba Bečeja. 2008. godine je nagrađen likovnom nagradom „Forum“, a 2015. mađarskom nagradom Drvo života.

Viktor Škrabanj sa suprugom Martom (Foto: privatna arhiva)