Legendarno široke granice strpljenja mađarske zajednice u Vojvodini veoma retko variraju, jer za to zaista treba da se dogode teške traume. Oni koji sebe smatraju „vođama“ zajednice to jako dobro znaju, pa se zapravo i ne suzdržavaju, štaviše, nisu to činili ni u prošlosti, ako su hteli da sprovedu u delo neku od svojih ideja, bez obzira na (ozbiljne) posledice po zajednicu, koje su se mogle očekivati.

Prošle nedelje je – valjda više nego ikad – izbio osigurač „dobronamerni“ stav predsednika MNS-a i odobravanje svemoćnog predsednika stranke da obustavi turneju Salašarskog pozorišta. U iznenadnom talasu protesta, možda je Đerđ Hernjak napreciznije formulisao životnu istoriju mađarske zajednice u Vojvodini: „U trenutku kada se u nešto umeša politika, tamo trava više ne raste.“

Iako ovaj slučaj nije jednistven, štaviše, postao je uobičajena pojava u kulturi, informisanju i obrazovanju, ali i u drugim oblastima manjinskog javnog života. Možda nisu svi slučajevi izazvali ovako rasprostranjenu i intenzivnu ogorčenost, ali je Salašarsko pozorište posebna institucija u kojoj se mišljenja mogu kretati na širokoj paleti (videti i intervju Friđeša Kovača na portalu Sabad Mađar So).

Kontrast postaje sve popularniji

Trenutna stanja oblikovana su posebno kontroverznim procesom. Iako se suočavamo sa stalnim poteškoćama u sprovođenju manjinskih prava utvrđenih zakonom, ponekada i nepremostivim preprekama, zaštita manjinskih interesa, iako bi učešće vlade to u principu dozvolilo, ista nije baš sposobna (čini se, zapravo i ne želi) da postigne stvarne garancije i obezbedi dovoljne domaće resurse.

Umesto toga, pored jedva curkajućeg domaćeg novca, ona kroz dobro osmišljenu nomenklaturu kao ekskluzivni distributer naizgled nebrojenih poreskih forinti matične zemlje „stvara“, „institucionalizuje“, „obezbeđuje“, „spašava“, ili uz određene izuzetke obezbeđuje ad hoc „rešenje“, a u gorem slučaju „dozvoljava da se izgubi“, „onemogućava“, „prećutkuje“, „skrajne“ ili vas „osuđuje“ na usporenu, ali sigurnu „agoniju“.

Upečatljive manifestacije ovoga su uglavnom bizarne odluke, prevashodno u kulturi, kroz koje se ogleda sud o intelektualnim i profesionalnim dostignućima i vrtoglava rasprostranjenost kontra – selekcije, i podizanje na pijedestal onih poluobrazovanih, nestručnih, ali bez pogovora klimajućih glavama. Istovremeno se u drugi plan guraju svi oni koji se ne uklapaju u ovu šemu. Pojedinci i institucije podjednako.

Kakva budućnost čeka obrazovanje?

Već duže vremena se u obrazovanju oseća, da za razliku od zvanično objavljenih strategija, zaštita manjinskih interesa predviđa budućnost mađarskog obrazovanja u Vojvodini kroz sve manji, svesno sužen institucionalni krug.

Ovaj fenomen je počeo osnivanjem dve gimnazije za talente, koje su jednoznačno pokupile izvanredne učenike iz paralelnih, neistaknutih institucija, i iznad svega, za njih su u početku predstavljali ozbiljan kvalitativni argument. U skorije vreme, učenici koji žive u disperziji su (takođe) mete, što je utoliko dobro što bi ova opcija stanovanja mogla da bude alternativa daljem obrazovanju u matičnoj zemlji. Uprkos ovome, broj učenika koji se upisuje u srednje škole u inostranstvu nezaustavljivo raste.

-U školskoj 2020/21. godini, popunjeno je 1260 od 2162 slobodna mesta u srednjim školama, na mađarskom jeziku, koje je licenciralo Ministarstvo prosvete Srbije – rekao je državni sekretar za obrazovanje.

Tako da od 1485 učenika koji završe srednju školu cela jedna školska generacija ili ne nastavlja dalje obrazovanje ili nastavlja studije u Mađarskoj.

U slučaju visokoškolskih ustanova, situacija je još više zabrinjavajuća.

Tačni podaci nisu dostupni – iako bi mogli biti, jer i to spada u njihov posao – MNS ne vodi evidenciju (ili je ne obelodanjuje) o tome, koliko učenika i studenata nastavlja da studira u institucijama u matičnoj zemlji, umesto u domaćim. Ali uproks činjenici da je u potpunosti položio šapu na „Kolegijum Evropa“, a sada i na čitavu mađarsku obrazovnu vertikalu u Vojvodini, izgleda kao da i dalje „ispod žita“ podržava dalje učenje u matičnoj zemlji.

Nade i razočaranja

Trenutno u 73 osnovne škole u Vojvodini predaju i na mađarskom jeziku. Ovaj broj je pre deceniju i po premašivao broj 100.

Postoji samo nekoliko osnovnih škola na čistom mađarskom nastavnom jeziku, od kojih nijedna nema ni 400 učenika.

Nakon poslednje promene mandata rukovodioca institucije 2018. godine – u skladu sa raspodelom koalicionih mesta – SVM je preuzeo upravljanje obrazovnim ustanovama, koje su većinski na mađarskom jeziku i „njima zanimljive“. U tom procesu, isključivost i odbacivanje bilo kakve vrste dijaloga takođe nisu bili neuobičajeni.

U nekoliko škola u kojima su bivši čelnici institucija eventualno očigledno odbacili „saradnju i politički uticaj“, mogli su se čak i radovati dolasku sada već odgovarajućih kadrova, jer su mogli računati na znatnu moralnu, ali pre svega, ozbiljnu finansijsku podršku. Ali su mnogi morali biti razočarani, jer se prethodno formiran politički elitizam uzdigao do neviđenih visina.

Jedan od najružnijih primera ovoga je jedan od osnovnih škola koja je u jednoj odvratnoj političkoj igri bila „ugrožena“, a zatim i „spašena“ na isti način, i koja je kao rezultat „ponosnog“ protekcionizma, dobila veću vitalnu finansijsku podršku, nego tri škole ukupno na tom području, koje su veće ili barem isto toliko velike u pogledu broja učenika kojima je mađarski jezik maternji a i svih drugih standarda. Njen tekući budžet i druge subvencije su takođe mnogo veći od drugih, a istovremeno, njeni prebrojni ljudski resursi – tada na štetu drugih – popunjavali su „pogodni“ ljudi.

Stoga ne treba da se čudimo, što sada trava sve manje raste i sve je više neplodnosti, ne samo u kulturi, informisanju i drugim oblastima, već i na nekada zelenoj livadi obrazovanja.

Foto: magazinplus.eu