Jožef Miškolci je započeo svoju karijeru kao novinar, okusio je i politiku, da bi na kraju započeo svoj preduzetnički posao i osnovao pogrebnu preduzeće Funero, kao i provajdersku firmu Tippnet. Već šezdesetak godina prati razvoj Subotice. Još od onih dana kada je put do Kelebije još bio popločan kaldrmom i dok je u Kelebijskom jezeru bilo vode. Do sada je već dosta toga doživeo u vezi Subotice.

Neizbrisivim novinarskim habitusom svoje ličnosti, ažurnim informacijama i iskustvom iz javnog života, baca potpuno novo svetlo na sadašnjost vojvođanskih Mađara, a iz kog proizilazi nepovoljnija, ali tim pre životnija vizija.

Rano ste se upoznali sa novinarskom profesijom, završili ste sa njom pre dvadeset godina, ali je zapravo nikada niste potpuno napustili. Zašto je vaš odnos sa profesijom toliko kontroverzan?

-Voleo sam da pišem ljudima o nečemu što još nisu znali, a to je bilo vreme, kada sam to i mogao. Nakon Titove smrti, kada je došlo do promene režima i ovog divljeg višepartijskog sistema – koji zapravo nije demokratski – ostavio sam novinarstvo, jer više nije imalo nikakav autoritet, niti uticaj. Zabluda je da je štampa savest društva, ali je večna istina da javno mišljenje izražava štampa, samo je pitanje koliku težinu ima javno mišljenje. U moje vreme se govorilo da je novinar društveno – politički radnik, koji ima istu odgovornost i autoritet kao i bilo koji političar. Nije postojalo tako nešto da pred jednim novinarom zatvore vrata ili da ne odgovore na njegova pitanja. Kad je sve ovo prestalo, novinarstvo je izgubilo smisao. Onda sam postao preduzetnik. Nisam godinama ništa ni napisao, mada se ponekad u čoveku nagomilaju misli. Zatim su mi polako zabranili i pristup svuda, u Pannon Tv, Radio Novi Sad, Het Nap. To samo pokazuje kako je uvela štampa u ovom procesu.

Ukinuli su debatne emisije, smenjen je glavni urednik Het Nap-a. I to i jeste poenta: sve i svi prođu. Vojvođanski Mađari su već doživeli i teža vremena. Sada se suočavaju sa drugom vrstom teškoća: sa ponestajanjem, ali štampa u ovome više ne igra veliku ulogu. Ne možete ubediti ljude štampanim slovima da je ovde lepo, dobro, da se množe, jer ljudi nisu glupi.

Šta bi moglo da utiče na to?

-Ni SVM ne može da zaustavi iseljavanje, jer ne može da utiče na ekonomsku situaciju u Srbiji. Međutim, na to bi već mogli da utiču da se Mađari u Srbiji dobro osećaju. Ne odlazi svako zbog toga što nema šta da jede, već zato što oseća da nije rado viđen. Da je ovo politika koja zastupa interese Mađara, pokušala bi da ih održi na okupu. Što nas je manje, tim pre je svaki čovek vredniji, čak i oni koji misle drugačije od Ištvana Pastora i Ildiko Lovaš. Kada je formiran DZVM ili kasnije SVM, svi su imali pošten posao, radili smo sa entuzijazmom. Danas je politika izvor sredstava za život. Onda sve isklizne. Kako ovde može dobro da se oseća Mađar, koji ako ne želi da se preda, onemogućavaju ga? I mene su pokušali da upropaste ekonomski, ali su se prevarili. Ja opasnost ne vidim u tome da će Mađari otići i da će nas malo ostati, već da će oni koji ostanu biti zgaženi vladajućom politikom. Mnogo laži obeshrabruje ljude i štampa ne može da im održi duh. Onda zašto pisati?

Ipak pišete.

-Sve ređe, jer sve manje vidim smisla. Čitalac čita, ali ne mogu da ga nateram da deluje, i tu leži glavni problem vojvođanskih Mađara: mladi ne žele da delaju. Kažu: „mene ne interesuje politika“, „neću da idem na glasanje, jer nema smisla“. Samo onda ne znam šta očekuju, od čega će im biti bolja sudbina?! Promenu samo mladi mogu da donesu. I ja sam tada bio aktivan i kao novinar, i kao političar, kada sam bio mlad, želeo sam da utičem na svoju budućnost. Zadatak štampe bi trebao da bude da prosvetli što više ljudi, ali današnja mladež nije otvorena za to.

Ni SVM nismo ovako zamislili

Celu vašu karijeru je pratila politika. Između ostalog ste bili i član Saveza Komunista Jugoslavije, Jugoslovenskog Demokratskog Saveza, Reformističke stranke, te ste bili osnivač Demokratske Zajednice Vojvođanskih Mađara, Saveza Vojvođanskih Mađara, Mađarskog pokreta. Šta se promenilo kada ste bili u redovima ovih stranaka?

-Uvek sam tražio put, način na koji bi se rad u zajednici mogao efikasno obavljati, da bi napustili one okoštale političare i nastavili dalje. NI SVM nismo ovako zamislili, nije tako ni počeo, u poslednjih deset godina se pretvorio u svoju suprotnost. Nastao je zato, jer je DZVM ostao na rečima, ali nije bilo samoorganizacije u interesu Mađara, a SVM je to pokušao da stvori. Uvek sam išao tamo gde sam video neku šansu. Politiku pratim od svoje 21. godine, ali nikada nije bilo ovakve razlike između stranačke politike i stvarnosti. Ovakve laži, prevare, štampa nikada nije objavljivala.

Vi ste napravili onaj intervju 2015. godine u Čaladi Ker-u, sa dr Tamašom Korhecom, tada odlazećem predsedniku MNS-a, koji je indirektno bio jedan od fitilja tog procesa, čija je posledica bila odvajanje MP-a iz SVM-a. Šta je prethodilo tom intervjuu?

-Bio sam u kontaktu sa Korhecom i obavestio ga da bih, ako podnese ostavku na mesto predsednika MNS-a, voleo da napravim sa njim jedan iskren intervju. Kada mu je istekao mandat, Korheca su potpuno skrajnuli. Ništa ga nisu pitali, čak su i njegov nameštaj izbacili iz kancelarije, da mu ni traga ne ostane. Ja sam to znao i to me je jako bolelo. U toku intervjua sam ga pitao ko sada vlada Mađarskim Nacionalnim Savetom, i tada mi je odgovorio da „je predsednik MNS-a Jene Hajnal, neformalna predsednica, vođa, Ildiko Lovaš, koju u tome bezrezervno podržava Ištvan Pastor“.

Da li ste slutili da će posledice biti ovakve?

-Ne. Ja sam samo želeo da saopštim činjenice. Čaša mi se onda prepunila, i zaista sam postao pravi MP-ovac, kada je došlo do velikog čišćenja među kadrovima SVM-a i Mihalj Šooš je preminuo od srčanog udara. Lovaš je izbacila mnogo ljudi, ali kada sam video da to pretpostavlja ljudske živote, rekao sam da se protiv ovih mora boriti.

Po čemu se razlikovao sukob između DZVM-a – SVM-a i SVM-a – MP-a?

-Kada se SVM odvojio od DZVM-a, SVM je pružio ruku da pregovaramo. Na to je Andraš Agošton uvek rekao ne, nakon što se odmerimo na izborima. Međutim, kada je SVM skoro izbrisao DZVM na izborima, SVM više nije hteo da pregovara. E sada, kada se MP odvojio, isto su ponudili saradnju, a Pastorovi su rekli da nema o čemu tu da se priča. Dakle, ko god se osećao da je na konju, nije hteo da siđe sa njega i razgovara. Taština i odbijanje saradnje su bili podjednako prisutni, a taština je u politici veoma loša osobina. Ali postojala je tu jedna velika razlika: MP nije nastao iz potrebe, već iz pobune protiv diktature jedne stranke. Na to su pobunjenike istrebili, a stari ratnici su praktično odustali. Sada je u mađarskoj politici u Vojvodini mnogo ljudi, mnogo medijskih tela, isključeno iz razgovora, a vodeći političari nemaju nameru da to menjaju, na osnovu principa „ko nije sa nama, taj je protiv nas“. Jedno mađarsko rukovodstvo ne bi smelo nijednog jedinog Mađara da isključi, i tu se vraćamo na ono što sam rekao na početku: što nas je manje, to je svako vredniji. Pastor nije u stanju da ostvari mađarsko jedinstvo, već samo mađarsko razdvajanje. Nakon ovog perioda, ovde će biti potrebno jedno sve-mađarsko pomirenje, ali za tim stolom ni Pastor ni njegovi najbliži saradnici, koji su sve ovo izazvali ne mogu da dobiju mesto. Kada će se to dogoditi ne znam, ali onim mladima koji tada budu vladali, neće biti lako da zaleče ove rane.

Jedan normalan političar prepoznaje kreativnost i podržava je

Gledajući unazad, kako vidite formiranje MP-a? Kakav je efekat imao na vojvođanske Mađare?

-Probudio je samo malo nade, ali je nažalost nismo opravdali. Lokalne organizacije su formirane u Senti, Topoli i Subotici, a do vojvođanskih Mađara nigde drugde nisu stigle informacije. SVM se probio do svake pukotine u vlasti, pa naravno da MP nije mogao da radi sa istom takvom efikasnošću. Stanje duha je bilo isto: oni koji su bili nezadovoljni DZVM-om, stvorili su SVM, a sada kada su bili nezadovoljni SVM-om, stvorili su MP i očekivali da će to konačno postati nešto drugo. Oni su zapravo samo želeli jednu demokratsku i efikasnu političku organizaciju, ali mi nemamo ljude za to. Mi u Vojvodini nemamo dve mađarske političke elite. Nemamo ni vođu, ni organizatora, ni vremena, a ni novca. I na kraju krajeva, nema ni potražnje.

Jedan od aduta SVM-a protiv MP-a 2016. godine bilo je i osnivanje Fondacije Prosperitati. Kao preduzetnik, šta mislite o Fondaciji?

-Ako daju novac, treba ga prihvatiti, ali se od toga ne može otvoriti novo radno mesto, ako kupim jednu vršalicu ili prikolicu za rasipanje đubriva. Mi, na početku MP-a, smo hteli da se uključimo i predložili smo da novac dobije samo onaj, koji će podići i povoljan kredit bez kamate, pa kada ga otplati, da s jedne strane ima od čega da se da i sledećem, a s druge strane, ne bi trebalo samo klijentela da dobije od toga.

Sve u svemu, šta su vojvođanski Mađari time dobili?

-U smislu ostanka ovde, ništa. Da bi duhovno stanje bilo dobro, nije to potrebno, nego stabilan posao i osećanje sigurnosti. Sada je ovaj osećaj sigurnosti u Srbiji jako teško stvoriti, jer je ekonomija jedna gomila ruševina. SVM je mogao da ima priliku da ne stavi samo nekoliko novokomponovanih bogataša u konkurentsku poziciju, već da počne da gradi, i umesto zvaničnog stava, ovoliki novac je mogao da se upotrebi da se ovde zadrži barem nekoliko stotina ljudi. U osnovi, problem sa čitavim konceptom Prosperitatija je u tome što je to sve novac koji pada s neba, a takav novac čovek nikada ne troši kako bi trošio svoj sopstveni. Isto to je bilo i sa zgradom Narodnog pozorišta u Subotici, kada nam je obećano da lokalna samouprava treba da plati samo 10 posto, a pokrajina i republika će dati po 45 posto. Da je Subotica morala sve to da plati, sigurno bi bila sređena. Isto to je slučaj i sa Prosperitatijem. To su jednostavno zakonitosti. Ali kada smo dostavili naše predloge koje smo sastavili u MP-u, u SVM-u su bili ogorčeni, na osnovu čega se uopšte usuđujemo da imamo reč u programu za koji su oni nabavili sredstva. Jedan normalan političar priznaje ono u čemu ima kreativnosti i podržava je, ali je u civilnoj sferi toga sve manje. Ugušili su je, jer im nije potreban građanski politički dijalog.

Kulturna udruženja deluju u obliku civilnih društava, ali kada govorimo o civilnom društvu, ne mislimo u prvom redu na to. Šta vi podrazumevate pod civilnim društvom?

-Jedan deo civila su narodni prosvetitelji, ali postoji i potreba za civilima koji artikulišu ideje inteligencije, gde mislioci i političari mogu da raspravljaju, gde možemo organizovati duhovne aktivnosti koje sada nedostaju u javnom životu. Jedini problem je što se sadašnji političari ne slažu sa nama, jer su puni kompromitujućih stvari, pogrešnih odluka, ne smeju da se suoče sa nama. Sve metu pod tepih, zato i jesmo tu gde smo. Kada su Ištvan Pastor, Jene Hajnal ili bilo koji političar bili na forumu koji nije SVM-ov? Ali ne da ne odlaze na forum, već odbijaju da daju izjave i pojedinim novinama – poput Čaladi Ker-a. To nisu ljudi koji grade zajednicu. Civilna sfera to ne može da uravnoteži, a ne može se ni kriviti što ne može više da učini, jer niko ne može da odoli takvom političkom pritisku.

A da li se može kriviti što ne postoji?

-Civilnu sferu stvara potreba – kada jednom bude potrebna i moguća. Ali opet ću se vratiti na činjenicu da mlade ljude čak ni to ne zanima, da glasaju.

„Jedan od najvažnijih stubova budućnosti Mađara je početak dijaloga“

Ako politika u ovoj formi ne pomaže, a civilne sfere nema, kakvi su onda izgledi vojvođanskih Mađara?

-To, da ili ode ili se učauri. Da se povuče od svega i čeka da mu se sudbina ispuni. Ne postoji prilika za kreativnost, jer je politika uguši. Čak i u seoskoj fudbalskoj ekipi predsednik može biti samo onaj koga SVM želi, u suprotnom će povući podršku, kako su zahtevali u hajdukovačkom Vinogradaru, nakon što je predsednik saveza ušao u MP.

Šta bi koristilo vojvođanskim Mađarima?

-Samo ujedinjenje. Jedan od najvažnijih stubova budućnosti Mađara je početak dijaloga. Svaki razumni Mađar je važan. Treba da sednemo da razgovaramo i sa onim, sa kim se ne slažemo. A ako to treba da se uradi na izborima, onda omladino, napred na izbore! Ali bez oslobađanja štampe, nema nikakvog smisla govoriti. Osnovno je da se štampi dozvoli da piše i o problemima, da napiše istinu o onim odlukama, koje su našu sudbinu odvele u pogrešnom pravcu. I ne očekujmo od onih koji su nas uvukli u blato da nas odatle izvuku!

Virag Đurkovič

Foto: Dejan Malagurski