I ja volim predmete od drveta. Ovde, u ovom stanu, gde ovo pišem, nameštaj je od drveta, dovratnici, ragastoli, vrata, špalete su od drveta – od dragocenog tamnog drveta – i ovaj ogromni nasleđeni sto na kome pišem. Od drveta su i drške od noževa, daska za seckanje, šibice, klavir, telo lampe, police za knjige, ramovi za slike, čiviluk, i ove olovke tu pored mene, kutija za držanje spisa, varjače – kada bolje razmislim kao da živim u drvetu! Da, i od drveta su i garnišne, parket, grede tamo gore. Baš zato i volim i poštujem drvo. Neću da budem sentimentalna – u mom sredstvu za rad, papiru, koliko ima drveta! – koristim, iskoristim okoristim se i ja drvenom građom, nekada smo i mi drvima ložili. Zašto onda pak kažem da ne isečeš svako drvo?

Jer ako volimo drvenu građu, ako ne možemo da živimo bez nje, i sami doprinosimo seči drveća, onda barem razdvojimo stvari, podvucimo repove i zaštitimo ono drveće koje je još živo, i kom dugujemo kiseonik – jedno veliko drvo proizvodi kiseonik za potrebe jednog čoveka – nek ih zaštitimo! Živimo u doba kada se čitavo domaćinstvo planete naopako okreće, svuda je vazduh sve lošiji, te stabla oko nas zaslužuju povećanu pažnju, više takta i ljubavi.

Ako čovek, đavolovo seme, sada ne pokaže veću ljubav – da, ljubav! – prema prirodi, onda nama toliko, onda ni „naši unuci to neće videti“, onda smo ubice ljudi što se tiče budućnosti.

Ovde prikazanu fotografiju snimila je moja mlada sapatnica ekološkinja iz Sente, Mina Delić. Kao komentar je napisala ispod: „Koliko me preseklo kad sam videla ovo. Celog mog života ovo drveće je bilo tu, ispred bolnice. I sad ga više nema. Jeziv prizor, vrlo ružan. Bio je ovde divan hlad, čuvao je i bicikle od prejakog sunca (odmah pored je držač za bicikl). Diže beton, a? Drveće je svetinja. Čovek bi trebalo da ukloni beton ako drvetu to smeta. A i ovu skalameriju od montažne radnje. Ionako ničemu ne služi. Kakva tragedija!!!“

Mina je potpuno u pravu, to što su isekli ovo predivno drvo: tragedija, ništa manje. Nije preterivanje: ogroman je gubitak za sve nas kada se poseče jedno vremešno drvo, a to je u Senti sve češća pojava. Ako se nadležni (ili nenadležni) uopšte upuste u raspravu, kažu da je u pitanju sibirski brest, ili neka druga „invazivna“ vrsta, nije neka vredna vrsta drveća. Iza ograde Osnovne škole „Stevan Sremac“ su iz ovog razloga (ili zbog čega?!) isekli brojna lepa stabla. Sada za decu neće biti hlada, mogu da se prže na golom betonu. U svakom slučaju, ubili su i mlađe hrastove i drugo autohtono drveće – da, ubili, nema izgovora! Danas, u doba klimatske krize možemo da koristimo ovako jake reči, jer se radi o našim životima.

U Facebook grupi Odbranimo našu okolinu u kojoj se pojavila ova tragična vest, više njih koji su komentarisali su saosećali sa Minom Delić, koja je napisala pomenute redove i dušama ubijenog drveća. Jer je vreme da razmislimo malo dublje i da se iz dubine sećanja prisetimo vremena kada su ljudi još verovali u duhove prirode, prema zemlji i biljkama se odnosili sa poštovanjem. Drevni ljudi su u tom pogledu bili mudriji od nas, nego mi, čuveni ultramodernici dvadeset i prvog veka: mislimo na to, da su za stare Grke gajevi, izvori, potoci, šume, bili sveta mesta!

„Ovo generacije neće moći popraviti. Frustrirajuće.“

„Ovde u Senti, niko od nadležnih ne poštuje zelenilo, prirodu. Najlakše rešenje je da se poseče drvo. Kvazi sade neke prutiće od kojih samo jedan procenat opstane. Ako tako nastave, grad će za deset godina ostati bez zelenih površina.“ „Jezivo! Doba varvara! Vreme je da ih oteramo, jer svako drvo poseku!“

U ovoj senćanskoj ekološkoj grupi svakodnevno se pojavi mnogo očajnih i ogorčenih mišljenja u vezi zagađenja i uništavanja oko nas. Da živimo u demokratskom svetu, nadležni i njihovi pretpostavljeni bi ove građane doživljavali kao svoje partnere. Kada bi živeli u mudrijem svetu, onda to ne bi trebalo ni napomenuti, već bi oni, koji dobijaju svoju platu zbog brige o okolini, zaista i brinuli za sve drveće, gaj, obalu reke i u crveno, ako ne i u krvavo obojen kanal, šumu i tako dalje. Mi ne doživljavamo ovakav vid brige, mada je to delatnost koja je od Boga poverena čoveku. Ko ne veruje, neka pročita Knjigu Stvaranja.

Ne bi bilo zgorega kada bi što više njih pogledalo na Netflixu najnoviji američki film pod nazivom Ne gledaj gore! (Don′t look up!), koji je režirao i za njega napisao i scenario Adam Mekej (Adam McKay), koji je po žanru „komedija katastrofe“, a možemo ga nazvati i satirom. Ono što je srž i najbitnije što ovaj film ima da kaže je da ljudi, a posebno odgovorni, jednostavno ne žele da obrate pažnju na stanje u kom se naš svet nalazi, o propasti koja dolazi. Ono što u filmu preti u vidu komete koja se približava nije ništa drugo do predstojeća klimatska katastrofa.

Ali džabe na hiljade naučnika, ako oni od kojih zavisi opstanak sveta (političari i biznismeni) ne slušaju, ne daju ni pišljivu paru na ekspertska mišljenja, a ako i da, ne učine ništa.

Ali ostanimo na našem malom smetlištu. Prirodna bogatstva Vojvodine su divna – bila su divna. Pa nemoj iseći svako drvo! Uz svako drvo koje nije posečeno, spašavamo i hiljade živih bića – pomislite na insekte, ptice, čak i na najsitnija bića! – i jedan ljudski život. Drvo proizvodi kiseonik, prerađuje ugljen-dioksid. Hoćete brojeve? Jedno pedesetogodišnje drvo proizvede 50 kilograma kiseonika i prerađuje 68,75 kilograma ugljen-dioksida tokom vegetacije. Vezuje veliki deo zagađivača vazduha. Hoćete još brojeva? 1 lisni kubni metar lisne površine može da ukloni 4500 grama zagađivača vazduha u jednoj sezoni, a kapacitet pedesetogodišnjeg drveta je filtracija 405 kilograma zagađivača. Drveće leti svojim isparavanjem gladi vazduh, provetrava grad. Štiti od buke. U blizini vrtića i škola drveće i živa ograda služe za zaštitu respiratornog sistema kod dece. Korenje drveća pored puteva smanjuje vibracije i štiti kuće od propadanja. Drveće takođe dobro čuva i plodno tle, a štiti i mostove i zgrade od vremenskih prilika.

Samo mi ne štitimo drveće.

„Celog mog života ovo drveće je bilo tu, ispred bolnice. I sad ga više nema.” (Foto: Mina Delić)