Pre izvesnog vremena, neko mi je poslao jedan tekst, nad kojim sam se zamislila. Prenosim vam ga u celosti, samo prevedenog sa mađarskog jezika.

U pitanju je stranica na FB-u, koja se prevedeno zove Bašta ostavljena na miru (A békénhagyott kert)…

Tekst je na mene ostavio priličan utisak, istinit je, a kako ovih dana prolazim pored potpuno iskasapljenih i do panja uništenih travnjaka, mislim da ga je važno pročitati, kao primer da može i drugačije.

Ovo nije mesto za reklamu, te ne reklamiram ništa, osim brige za ekologiju, a time i našu budućnost.

S obzirom da je skoro, ali još uvek nije kasno podizati ekološku svest i početi se odnositi prema planeti Zemlji sa poštovanjem, evo tog teksta, koji zaista podstiče na razmišljanje.

„Bašta ostavljena na miru

Postoji drugačiji koncept od onog sa kojim smo odrasli.

Uređenost, pokošena trava, leje bez korova, zasađene isključivo „pretencioznim“ cvećem… To se sve povezivalo sa idejom zglavnog, brižnog, odgovornog čoveka.

Što više da robotišeš u svojoj bašti: kosiš travu, provetravaš, đubriš, pleviš, ponovo kosiš, zalivaš itd. sigurniji si da to radiš za dobar cilj. Nisi lenj, nisi nemaran, jer ne staješ u ozbiljnom radu.

Hmmmmm.
Prema mom iskustvu, većina baštovana koje poznajem skoro se nikad ne odmara ili opušta u sopstvenoj bašti. Kada pogledaju oko sebe, njihove oči će se sigurno zaustaviti na nekom nedostatku ili nedovršenom zadatku. Kao da je bašta prerasla u još jedno dežurno čudovište nad našim glavama.

Tu nešto jako nije u redu…

Bila sam malo dete kada se dogodila katastrofa u Černobilu. Svojim sada odraslim mozgom, danas znam da je način na koji mi je to tada bilo objašnjeno bio potpuno tačan. Tako da mogu da kažem da sam dečjom glavom razumela šta se dogodilo. Odatle je u meni krenula osnovna strepnja za prirodu i našu budućnost. Na fakultetu sam se susrela sa sličnim strahovima u programu Humane ekologije.

Kada smo imali priliku, odlučili smo da se preselimo na selo. Prvo smo imali baštu u Fotu (gradić u peštanskom okrugu, oko 20 000 stanovnika, prim. prev.), a zatim u Verešeđhazu. Nikada nismo počinjali od nule, uvek smo kupovali već nečiju uspostavljenu baštu.

U meni nikada nije obitavala ta pustinja uništavanja te u bašti odigravam svoju igru uređivanja – motivacije. Ono što već postoji prvo posmatram. Ko, kako se oseća tamo? Gubitka u bašti svakako ima svake godine, pa ne škodi razmisliti o tome šta ćemo izvaditi, šta poseći.

U mojoj sadašnjoj bašti ima dosta delova kojima nimalo nisam zadovoljna. Ima poslova za koje nema para, dakle, ostaju tako. Trebalo bi rušiti, napraviti ogradu itd. Ali uvek ima takvih delova, gde život naprosto može da buja.

Pre otprilike 3 godine sam primetila i u sopstvenoj bašti jednu pojavu o kojoj sam pre toga mnogo čitala: sve je manje pčela. Voćke u punom cvatu i sablasna tišina oko njih. Mogla sam da izbrojim ukupno otprilike deset pčela… Prošle godine, na jednoj od moje dve jabuke nije bio nijedan plod, a na drugoj samo nekoliko. Na mom omiljenom polju lavande, u Dergičeu (selo u Mađarskoj, prim. prev.), na cvetovima sam videla samo bumbare…

Zato sam odlučila da kod kuće neću kositi one površine koje ne moram, već ću pustiti da na njima raste divlje cveće. Prvo, samo u jednoj strmoj traci, gde je košenje trave ionako bilo iskustvo blisko smrti, a zatim na sve većim deonicama. Deci sam ostavila prostor za igru, ali danas već i to dovodim u pitanje. Zašto deca igraju fudbal kod kuće? Nisu li tome služili travnati fudbalski tereni na obodu sela? Čak i krajem 90-ih, u našoj blizini u Zuglou (četvrt u Budimpešti, prim. prev.), postojao je fudbalski teren gde je mogao da se igra fudbal. Niko nije imao mobilni telefon, nije bilo potrebe da se „koordinira“ ili organizuje. Odeš, tamo si, toliko. Zašto od svega treba praviti udruženje?

Još jedan fenomen koji podstiče na razmišljanje je da je igralište kao zajednički prostor ušlo u privatne bašte. U baštenskom gradskom okruženju kao što je naše, možete videti da se u bašti svake porodične kuće nalazi sopstveno igralište sa toboganom, kulom, peščanikom, ljuljaškama. Imali smo ga i mi. Iznutra postoji stanje svesti, šta je to u stvari. Ali gledajući odozgo te pejzaže… negde je glupost.

Mislim da je vreme da preispitamo šta radimo. Sa sobom, svojom decom, našom baštom, prirodom, svojom dušom, našom budućnošću.

Ja te bašte ostavljene na miru pune divljeg cveća vidim ne samo kao korisne, već i predivne. Meni se ne dopadaju bašte ograđene tujama sa travom u sredini kao tepihom. Ne osećam se prijatno u njima. Izgledaju kao pozornica na kojoj treba opet lepo da se ponašam i nastupam. E pa ne.

Priložene fotografije su tuđe bašte. Vrsta inverzije košenja i rezultata istog: odnos pokošeno/nepokošeno se obrne. Ne pravite fudbalski teren, već samo usečete stazu u livadi.“

Pčele nestaju i to je činjenica.

A kada nestanu, neće nam pomoći ni pare, ni moć, niti bilo šta drugo, jer ćemo umirati od gladi. I to nije pesimizam, to je tako.

A ako želimo da menjamo svet, počnimo od sebe i u ovom slučaju, svoje bašte.

Bašta sa divljim cvećem (Foto: facebook)