Prema mišljenju koordinatorka Kancelarije za mlade opštine Kanjiža, Laure Ivanović, najbolji način da se dopre do mladih je da im se ne nameću programi, već da im se dopusti da učestvuju u organizaciji. A ova filozofija daje i plodove, jer sve više mladih učestvuje u životu Kancelarije za mlade.

Šta je zadatak koordinatora kancelarije za mlade?

-Ja negujem duše naših mladih, ali bez šale. Držim na okupu naš tim od oko 40 volontera, organizujemo događaje na kojima se okupi i do 300 ljudi, pišem konkurse. Pored više osvojenih konkursa, izdvojila bih dva najnovija, od kojih je jedan bio konkurs Ministarstva za inovacije Srbije, a od čega ćemo renovirati Dom omladine, a pored društvenog prostora, mesto će postati i IT Hub (centralna jedinica sa više priključaka , odnosno portova, u kojoj se spaja grupa računara na lokalnu mrežu, prim. prev.). Naš drugi veliki projekat koji sada počinje, je pokretanje besplatnih kurseva programiranja za mlade. Iseljavanje mladih je i u Kanjiži veliki problem, pa mi želimo ovim programom to da ublažimo. Ovi kursevi programiranja su skupi, a mi ne organizujemo samo obuku, nego dajemo i kompjuter za nju. Mnogi ljudi su sprečeni da promene karijeru, jer nemaju odgovarajući kapital da započnu nešto novo. Mi smo već ranije ispitali tržište i smatramo da firme već sada veoma očekuju programere.

Kako kod nas napreduje digitalizacija? Kolika je potreba za njom u Vojvodini?

-Širom sveta postoji velika potreba za njom, a to je postalo jasno i za vreme epidemije korona virusa. Dok se struja nekada smatrala đavoljim izumom, danas je to slučaj sa internetom, programiranjem, robotikom. Međutim, da je razvoj sveta, moramo ga prihvatiti i naučiti da idemo u korak s vremenom i iskoristimo njegove dobre strane. Zahvaljujući prekvalifikacijama, učesnik može da dobije posao koji može da radi sa bilo kog mesta, što i Kanjižu stavlja u bolju perspektivu, budući da je ovde stambeno zbrinjavanje još relativno jeftino, a i inostrane plate ovde mnogo vrede. Na ovaj način ljudi zadržavaju svoju slobodu i životni prostor, pa bih želela da usmerim mlade ljude u tom pravcu, jer i to može biti dobar korak u borbi protiv emigracije.

Ovi kursevi programiranja su praktični kursevi. Kako se u školi ostvaruje sticanje digitalnih kompetencija? Kakva su predznanja učesnika?

-Davno sam išla u školu i ne znam u kom se to smeru sada kreće. Međutim, pripadnici generacije Z, koji su već digitalni starosedeoci, nemaju probleme sa predznanjem, oni su i prijemčiviji za njega. Tako da će u obuci moći da učestvuju osobe od 18 do 35 godina, u prvom krugu ćemo obučavati 25 mladih, nakon čega će polaznici u svakoj fazi moći da uče drugi programski jezik. Ne znam koliko je to teško naučiti, jer se ne bavim time, ali znam da je korisno i potrebno.

Koja starosna grupa ide kod vas i kakva je situacija u drugim omladinskim organizacijama? Ujedno, kakav je vaš odnos sa tim drugim organizacijama?

-Kod nas dolaze mladi od 18 do 25 godina, što je otprilike tako i u drugim organizacijama. Ja lično volim da sarađujem sa drugim organizacijama, što je do sada dobro i funkcionisalo. Ja ih potražim, trudim se da sarađujemo. Nedavno je osnovana i grupa Vojvođanska omladinska zadruga, gde u okviru jedne Viber grupe organizacije mogu da komuniciraju, ali je to još u povoju. Mislim da su organizacije otvorene, samo treba preuzeti inicijativu. Oni su predusretljivi, ali još treba raditi na tome.

Iako su mnoge organizacije i do sada funkcionisale, pomenute omladinske organizacije su se tek nedavno pojavile u javnosti, delom verovatno i zbog korona virusa. Kako ste radili tokom zatvaranja usped pandemije?

-Ovo radno mesto sam dobila baš onda kada je izbila pandemija i ništa nije moglo da se radi. Pokrenuli smo seriju podkasta, sa ciljem da postignemo da čak iako mladi ne mogu da dodju kod nas, mi odemo kod njih kući, makar virtuelno. Prvo sam pozivala zanimljive ljude iz Vojvodine, a onda se krug proširio. Podkast format je zanimljiva i nova verzija komunikacije, srećom, sve više i više ljudi sluša tako nešto i ovde kod nas.

Kako su mladi prihvatili karantin podkast?

-Kada sam počela, tada još nisam čula da je neko radio podkast na ovu temu i mnogi su bili iznenađeni što smo tako uskočili u to. Dobro je primljen, mladi su bili zainteresovani, a širio se i krug tema. Nedavno, kad je otac Tibi (fiktivni lik, degradirani sveštenik, ogledalo današnjeg društva, prim.prev.) prvi put posetio Vojvodinu, snimili smo razgovor sa njim uživo pred publikom, a u vezi sa predstavljanjem knjige.

Često imamo osećaj da programi ne nalaze svoju ciljnu publiku, mladi ne idu na razne manifestacije. Kako vi organizujete programe? Šta je ono što je važno i kako postižete da se mladi pojave na njima?

-Postoji jedna tajna. Ne treba uprava da kaže šta treba da bude program, već treba pitati mlade. Ovde u OZ-u (Kancelarija za mlade) vlada potpuna ravnopravnost, mladi govore šta ih zanima, a pomažu i u organizaciji događaja, naravno u granicama. Dakle, oni ove programe smatraju svojima i sam događaj tako smatraju važnijim. Ne treba im pod nos gurati ono što mi mislimo da je dobro, već radije treba zajedno da organizujemo manifestacije. Na našim poslednjim programima se pojavilo oko 300 ljudi, ovakav stav donosi pozitivne rezultate. Mlade ljude treba saslušati, treba im poveriti ono što ih interesuje, ono što žele.

Šta još ovakav stav pruža mladima osim uspešne manifestacije na kojoj mogu da se zabave?

-Nauče da organizuju, sređuju, zvučne tehnike, sve što pripada jednoj manifestaciji. Nauče kako treba sastaviti program, na šta treba obratiti pažnju, kako izgleda jedan takav dan. Na ovaj način mogu naučiti mnogo soft skills-a (soft skills su ljudske veštine  i odnose se na klaster osobina ličnosti,stavova, navika, manira, komunikacijske sposobnosti, radne etike i interpersonalnih veština koje karakterišu odnose sa drugim ljudima, prim.prev.), a da ni ne primete da uče. Osim toga, to može da pomogne i u kasnijem traženju posla, jer u svojim biografijama mogu da napišu da su volontirali i koje su veštine stekli.

Da li im pomenute veštine mogu pomoći u izboru karijere ili kod profesionalne orijentacije?

-Izbor karijere je bitka koju svako sam mora da vodi, mada o tome pričamo i u OZ-u. Takođe, ako neko hoće da napusti školu, sa njim posebno popričam. Ipak, zajednički prostor je svakako plus, kao i činjenica da mladi ljudi ovde mogu da razgovaraju jedni s drugima i razmenjuju informacije.

Da li su mladi ljudi otvoreni za stvaranje zajednice?

-Oni su gladni toga da se međusobno socijalizuju.

Mladi, posebno pripadnici sadašnje generacije, dosta koriste telefon, što starija generacija ne prihvata. Kakva je situacija sa mobilnim telefonima kod vas? Da li ih mladi ljudi spuštaju nekad ili ih zaista mnogo koriste?

-To je tako, današnji mladi ljudi mnogo koriste mobilni telefon, ali ne treba se boriti protiv toga, treba naučiti nositi se sa tim i ići u korak sa istim. Ja neću nikom uzeti mobilni iz ruke, u stvari, trudim se da se uključim u trendove, jer je i to način da se razgovara sa mladima. A takođe može biti i kontraproduktivno. Pošto je kod nas sve zajedničko, svaka ideja, svaki program, ovde se formira jedna zajednica. I po pitanju telefona se trudimo da sagledamo svetlu stranu. Danas mnogi ljudi zaboravljaju da žive u zajednici, da postoje, a mi to želimo ponovo da naučimo. Ono što želim da predajem u OZ-u je da obitavamo u zajednici i da mladi takođe nauče sledeće: Budi  ti promena koju želiš da vidiš u svetu!

Oršolja Šeregelj

Laura Ivanović (Foto: privatna arhiva)