Moj gost u ovom intervjuu bio je jedan fini gospodin, maksimalno svestran, ali trenutni povod gostovanja je to što je Silard Beviz ove godine učestvovao na Budimpešta – Bamako ludom reliju. Tačnije, vratio se pre nekoliko dana u Sentu, gde sam ga ja odmah ščepala.

Članovi tima Nosvaj, Crni Panter bili su Laslo Šimon i David Mađar iz Mađarske, i naš Senćanin Silard Beviz.

Dobar dan i dobro nam došli.  Odakle vi na ovom ludom reliju?

-Dobar dan i bolje vas našao. Pa eto, mi smo 2024. godine kupili kartu. David živi u Mađarskoj u Nosvaju, i kad smo bili u podrumu vina Zoltana Ćosića u Mađarskoj, koji je inače iz Sente, upoznali smo se i rekao mi je da ima jednu kartu. S obzirom da je meni to davnašnji cilj, dakle da odem za Afriku, baš u ovom aranžmanu, da obiđemo malo neke druge teritorije, nisam puno razmišljao. Ja sam radio jedno vreme u Nemačkoj i jedan Nemac koga sam tamo upoznao, još je devedesetih godina otišao na Camel Trophy. On je tada već imao Land Rovera i kada sam video slike, pozitive i sve i svašta, znao sam da ću jednom otići u sličnu avanturu.

U pitanju je devet hiljada kilometara, tačno?

-Tako je, ali devet hiljada kilometara u jednom pravcu. Mi smo prešli 18 000 kilometara, tamo i nazad. Nismo ceo put vozili, jer smo išli trajektom iz Đenove do Tandžira u Maroku, isto tako i nazad. Razlog tome je što je taj deo puta koji vodi kroz Španiju i Francusku veoma opasan, dešavalo se da razbiju prozore, opljačkaju učesnike relija, jer znaju da imaju novca. Sad, da li su to bili migranti ili neko drugi, to ne znamo. Prethodni učesnici, naše gore list, koji su već tri puta bili na ovom reliju, savetovali su nam da ako možemo, izostavimo ovaj deo puta. Znači, nismo išli direktno preko Gibraltara, već smo se vozili brodom 52 sata. Bilo je veoma veselo, jer nas je uhvatila oluja, vetar je duvao 100 kilometara na sat, kad smo išli za Maroko, a nismo imali apsolutno nikakvo iskustvo sa tim. Ali eto, i to smo preživeli, iskustvo više.

Da li ste krenuli iz Budimpešte?

-Mi smo u stvari krenuli iz Nosvaja (selo u severnoj Mađarskoj, prim.aut). A i naša ekipa se zvala Nosvaj Team, Crni Panter, bili smo broj 509. Vozili smo crni Cherokee džip, koji smo jako dobro pripremili za ovaj reli. Sve smo promenili, sredili ga da bude maksimalno siguran, nosili smo i alat, čekrk, opremili smo se svojski, jer ovaj put nije šala. Na ovom putu nema ko da vam popravlja auto, morate sami da se snađete. Tačnije, može da se nađe, ali košta kao Svetog Petra kajgana.

Treba znati da ima više vrsta karata koje mogu da se kupe za ovaj reli. Imate na primer kartu za oldtajmere, ona košta 100 evra. Postoji takođe „adventure“ karta, ali za obične automobile, vozite pored okeana i put je jednostavan, ima mnogo više asfalta. Mi smo uplatili tzv. „4 x 4 off road“, kartu koja je tri puta skuplja, ali po meni tri puta više i vredi. Nismo mogli baš sve tačke da obiđemo, jer je u januaru ili februaru bila velika poplava i 150 000 ljudi je evakuisano sa nekih teritorija. Zatim, neki putevi su bili i zatvoreni. Na primer, desilo se da smo na kilometar i po od asfaltnog puta, ali se zadesila stena nasred naše putanje, te smo morali da se okrenemo i vozimo 170 kilometara da sve to zaobiđemo. Imali smo kontrolne tačke (check point), obezbeđene policajcima i tako dalje… Neki učesnici su se odmarali u hotelima, mi smo izabrali da kampujemo. Čak su i temperaturne razlike bile ogromne, gore na Atlasu sneg, dole 4,6 stepeni Celzijusa, a mi kampujemo… Bilo je zanimljivo.

Da ne zaboravim da napomenem, oduševio me je Maroko i verujte mi da tamo možete bilo kada da odete sa porodicom, bez ikakvih problema. Bukvalno je kao Evropa, a imate i planine i pesak i šta god želite. Južni deo je taj gde je okean i zaista je sve prelepo.

Kroz koliko ste zemalja ukupno prošli?

-Ako počnemo sa Evropom, onda Mađarska, Slovenija, Italija zatim Maroko, pa Mauritanija, Senegal, Gvineja, Sijera Leone.

Koliko ste se dugo pripremali za ove putešestvije?

-Poslednja godina je bila ključna. David je inače tzv. „off roader“ i on se vozi po planinama, kamenitom terenu i tako dalje, te se dogodilo da je slomio menjač. Morali smo da kupimo još jedan auto i do zadnjeg šrafa smo ga rastavili, pa smo zapravo od dva auta napravili jedan. Čak smo uradili i raptor farbanje, uradio ga je sam David, koje je specijalno, a potrebno. U Sahari smo uleteli u takvo nevreme, da bez te farbe pesak sve išmirgla, pa i staklo. Tamo ljudi mažu voskom prednjicu auta ili farove, da se ne oštete.

Koja je bila najteža etapa, šta vam je bilo najteže?

-Neizvesnost. Uvek u vazduhu visi pitanje šta će i kako biti. Ali, barem za nas sa Balkana, drugačije su stvari. Ja sam bio i u vojsci i vidim i neke stvari koje ostali ne vide, a i stariji sam od druge dvojice iz tima, pa i u nekim stvarima prirodno iskusniji. Oni su mene zvali „ćale“, a ja njih „gušteri“ i to je otprilike to.

Da li je u toj priči svako imao svoju ulogu?

-Tačno tako. Lacika je bio zadužen za medije, snimao je video zapise, ja sam bio navigator i snimao sam fotografije, radio sam pripremu za sponzore i donacije, David je bio zadužen za mehaniku, vožnju, teret, taj najteži deo smo ostavili njemu, jer kao off roader ima iskustva u tome, a i njegov je auto. Već na samom početku je bilo jasno da savršeno funkcionišemo, svako je znao svoj zadatak. Na primer, svaki dan smo merili pritisak u gumama, kontrolisali sve i tako dalje. Imali smo čak i LCD ekran koji je pokazivao sve, dakle, dobro smo pripremili auto, da ne bude iznenađenja. Da vam samo ilustrujem koliko je dobro što smo imali kontrolu nad svim… Kada smo se vraćali, u Senegalu i Gvineji je bilo 47 stepeni… Na asfaltu, u hladovini, 64 stepena Celzijusa, u 14, 15 časova popodne… Imali smo itinerer, koji smo precizno pratili. Sa tim se ne treba šaliti. Polagali smo ispit za itinerer, koji je trajao 3 sata, a morate ga rešiti sa 95 posto tačnosti. Ne 60, ne 70, već 95. Naravno, polagali smo ga kao tim, onlajn. I tek kada smo dobili zeleno svetlo, to jest kada smo položili ispit, mogli smo da krenemo dalje sa uplatama i ostalim. Nije to baš tako jednostavno, kupite kartu i idete u Afriku, ima tu pre toga dosta stvari koje moraju da se odrade.

Molim vas da nam objasnite šta je taj reli u stvari? Da li je to takmičenje tipa ko će prvi stići na cilj ili treba preći rutu?

-Postoji i takmičenje, ali mi nismo uplatili tu kartu. Mi smo uplatili avanturu. Organizatori su odredili koordinate, a na primer oni koji su uplatili jednostavnu turu išli su sasvim drugim putem od nas. Mi smo išli sa potpuno druge strane Atlasa, brdovitim putem, i na kraju, negde u Mauritaniji ili Maroku smo se našli sa njima u nekom kampu, na primer. Međutim, postoji mogućnost i ako vam automobil na primer otkaže, možete nastaviti onim drugim putem sa ostalima, bilo kad. Drugim rečima, uvek imate izbor. Ako zaključite da vam je put pretežak, u bilo kom momentu možete da se vratite na onaj lakši.

Mi smo imali tim koji je vodio, zatim medicinsko vozilo, te je svako jutro u kampu bio kratak brifing, objašnjavanje puta i tome slično. Dešavalo se i da se neke etape otkažu zbog snega, nevremena i tome slično. Sve te informacije su veoma važne, jer se vremenski uslovi tamo brzo menjaju. Ono što je bilo još zanimljivo je da smo na svakoj toj tački imali po neki zadatak. Na koordinatama koje smo tražili (tačnost 25 metara), zadatak je na primer bio da pogledamo koliko nacrtanih devojčica na zidu vidimo, u pitanju je bila škola ili zabavište. Ili je bilo nešto drugo nacrtano… Bilo je takvih raznih simpatičnih zadataka… Naposletku već nismo mogli vremenski sve to da ispunimo, ali iskreno, na kraju vas već ne interesuje više ništa osim puta i cilja i one lepote koju vidite oko sebe.

Koliko ste efektivno dnevno vozili?

-Pa, dešavalo se da smo 280 kilometara odvozili za 14 sati, a bilo je i kada smo odvozili 800 kilometara za devet sati. Dakle, sve je zavisilo od terena po kom smo se kretali. U Gvineji, na primer, asfaltni put jednostavno ne postoji. Sada ga prave. Ne možete da zamislite kako put tamo izgleda, dešavalo se da na svakih 5, 10 kilometara vidimo neku nesreću, najviše zbog tih iskopina gde će biti put.

Da li ste se vi lično ranije bavili vožnjom ozbiljnije?

-Pa, ako u to spada što je moj otac imao Dijanu čuvenu, te smo često išli po salašima, onda jesam (smeh). Inače nisam bio reli vozač. Ali verovali ili ne, takav je otprilike Senegal, kao naši salaši, tako da smo dugo vežbali. A i ovde kad idete ka Tornjošu, Bogarašu, dobra je vežba…

Pa, vožnja po ovim rupetinama i kraterima u Senti je izgleda odlična priprema za reli.  Neki su očito toliko duboki, kao te rupetine u Senegalu, naročito na Tornjoškom putu.

(nastaviće se)

Nosvaj team 509 (Foto: Privatna arhiva)

Foto galerija, prvi deo (Privatna arhiva):