Japanska umetnica Jajoi Kusama, koja je postala svetska zvezda, preminula je u svojoj 97. godini, kako su preneli svi svetski mediji.

Od pedesetih godina prošlog, do dvadesetih godina 21. veka, Kusama je stvarala živopisne slike, skulpture i ogromne instalacije koje su se često oslanjale na njena iskustva sa halucinacijama.

Ova velika umetnica, koja je inače dostigla status superzvezde nakon decenija života u psihijatrijskoj bolnici, preminula je u Tokiju u bolnici, kako je objavila njena kompanija Yayoi Kusama Inc u saopštenju u četvrtak.

„Tokom svog izuzetnog životnog puta, u potpunosti posvećenog umetničkom stvaralaštvu, Kusama je izgradila međunarodno priznatu karijeru pionira avangardne umetnosti, čija je stvaralačka praksa obuhvatala vizuelnu umetnost, performans, prozu i poeziju. Nastavila je da slika sve do svojih poslednjih dana, nikada ne ispuštajući četkicu iz ruku i nastavila da istražuje večnu ljubav i besmrtnu dušu. Ispunićemo Kusamine želje i putem umetnosti nastaviti da ljudima širom sveta pružamo nadu i snagu za budućnost“ – navodi se u saopštenju.

Veoma prepoznatljiva po jarko crvenoj periki sa frizurom tipa bob, Kusama je postala poznata po svojim psihodeličnim koloritnim šemama i instalacijama u vidu „soba sa ogledalima koje stvaraju efekat beskonačnosti“, što joj je pomoglo da privuče ogromnu publiku u eri selfija na društvenim mrežama. Kako navodi The Guardian, njena izložba u Australiji 2024. godina bila je najposećenija izložba u istoriji te zemlje. Ipak, mnoge od svojih tema po kojima je ostala prepoznatljiva razvila je još kao mlada umetnica tokom šezdesetih godina prošlog veka, pre nego što je privremeno pala u zaborav.

Pored toga što je bila vajarka i slikarka, Kusama je tokom hipi ere izvodila brojne performanse koji su njeno ime doveli u vezu sa skandalima. Priređivala je „festivale tela“ sa nagim izvođačima oslikanim tačkicama, a jednom je pisala i američkom predsedniku Ričardu Niksonu, nudeći mu seks u zamenu za okončanje Vijetnamskog rata. Vesti o takvim događajima zaprepastile su njenu konzervativnu porodicu kod kuće.

Jajoi Kusama rođena je u Macumotu u Japanu, 1929. godine. Imala je veoma nesrećno detinjstvo zbog nasilne majke i oca koji je neprestano varao njenu majku. Njena bogata porodica upravljala je rasadnicima, a Kusama je sedela i crtala cveće, uprkos čestim pokušajima njene majke da je u tome spreči. Još kao dete je počela da doživljava halucinacije u kojima je cveće okruživalo i razgovaralo sa njom. Njen način da se sa tim nosi bio je crtanje onoga što je doživela, videla.

Tokom Drugog svetskog rata, trinaestogodišnja Kusama bila je angažovana na izradi tkanine za padobrane japanske vojske. Kasnije je u Kjotu studirala nihongu, tradicionalni japanski stil slikarstva, ali je bila nezadovoljna njegovim ograničenjima. Odbacivši unapred isplaniranu budućnost koja je podrazumevala ugovoreni brak i decu, Kusama je 1958. godine napustila Japan i otišla u Njujork. Tamo se povezala sa umetnikom i teoretičarem Donaldom Džadom i ostvarila proboj svojim slikama iz serije „Mreža beskonačnosti“ – ogromnim površinama ispunjenim gusto nanetim tačkama koje su se protezale preko celog platna. 1962. godine prodala je prvi od tih radova umetnicima Frenku Steli i samom Džadu za 75 dolara. 2014. godine njeno delo „White No 28“ prodato je za 7,1 milion dolara na aukciji, što je u to vreme predstavljalo rekord za jednu živu umetnicu.

1963. godine počela je da stvara „meke skulpture“ – komade nameštaja i druge predmete, poput merdevina, prekrivene belim, mekano ispunjenim oblicima falusnog izgleda. Kako je sama rekla, to su bili njeni pokušaji da prevaziđe gađenje prema seksu – za koji su je odmalena učili da je prljav i sramotan.

Iako je stvarala u okvirima pop-arta i minimalizma, umetnički svet nije prigrlio Kusamu. Ona je uvek tvrdila da su mnoge njene ideje iz toga perioda prisvojili beli umetnici, uključujući i Andyja Warhola, dok je ona sama izostavljena iz istorije umetnosti. Njen rad je često bio usredsređen na beskonačnost i ideju „samoponištenja“, koncept inspirisan halucinacijama koje su je obuzimale.

Govoreći o svojoj slici „Cvet“ (DSPS) iz 1954. godine, jednom je rekla: „ Posmatrala sam šare crvenog cveća na stolnjaku, a kada sam podigla pogled, videla sam isti taj dezen kako prekriva tavanicu, prozore i zidove, i na kraju čitavu sobu, moje telo i vasionu. Osećala sam se kao da sam počela da se samponištavam, da kružim u beskonačnosti večitog vremena i apsolutnosti prostora, i da se svodim na ništavilo.“

Na Bijenalu u Veneciji nastavila je sa ovm istraživanjima, predstavivši svoj čuveni „Narcisov Vrt“, „jezero“ od 1500 reflektujućih kugli, koje je težilo da stvori utisak beskonačnosti u odrazu. Kada je Kusama počela da prodaje kuglice po ceni od 2 dolara pod sloganom „Vaš narcisizam na prodaju“, uprava bijenala je preduzela korake da obustavi tu aktivnost.

Umetnica je definitivno razvila rano smisao za kontroverze. Njeni umetnički „hepeninzi“ su često kritikovani kao puki šokantni materijal, ali političke izjave istih sada deluju da su bile ispred svog vremena. 1968. godine, Kusama je organizovala prvo „homoseksualno venčanje“ u Njujorku, u četvrti Trajbeka, i oprala „prljavu“ sovjetsku zastavu ispred zgrade Ujedinjenih nacija u znak protesta zbog invazije na Čehoslovačku. U to vreme je bila u platonskoj, ali opsesivnoj vezi sa umetnikom izvan mejnstrim tokova, Džozefom Kornelom, a koja je opstala čak i nakon što je napustila SAD i vratila se u Japan. Tokom boravka u Njujorku je često bila hospitalizovana, a nakon Kornelove smrti 1972. godine, njeno mentalno zdravlje se dodatno pogoršalo, uz halucinacije, napade panike i pokušaje samoubistva. 1977. se dobrovoljno prijavila u psihijatrijsku bolnicu u Tokiju, koja je nudila kurseve umetničke terapije i pružala Kusami stabilnost neophodnu da se posveti svojim projektima bez ometanja. Donela je odluku da trajno živi u pomenutoj bolnici, radeći svakodnevno od jutra do mraka u svom obližnjem ateljeu.

Iako je tokom osamdesetih godina prošlog veka objavila nekoliko romana, činilo se da je interesovanje za nju gotovo potpuno nestalo do početka devedesetih. Međutim, priznanje koje joj je izmicalo na početku umetničke karijere konačno je stiglo u poznijem životnom dobu. 1993. godine kreirala je sobu sa ogledalima ispunjenu malim skulpturama bundeva za japanski paviljon na Bijenalu u Veneciji i za to delo dobila pohvale. Prvi put je videla bundevu sa svojim dedom kada je imala jedanaest godina. Kada je pokušala da je ubere, učinilo joj se da je bundeva progovorila, a taj motiv je kasnije postao ponovljeni element u delima kao što je „All the Eternal Love I Have for the Pumpkins“ iz 2016. godine.

Kusamin fokus se pomerio ka instalacijama koje su se nadovezivale na njeno delo iz 1965. godine „Infinity Mirror Room: Phalli′s Field“. U tom radu, stotine mekih ružičastih oblika nalik na faluse, bile su raspoređene u prostoriji sa ogledalima. Pola veka kasnije, takva imerzivna iskustva povezala su se sa publikom na globalnom nivou, pri čemu su šarena svetla i jarko ofarbane bundeve pružale savršen sadržaj za Instagram. Nije bilo bez ironije to, što je njena izložba u muzeju Hiršhorn u Vašingotnu 2017. godine bila privremeno zatvorena, nakon što je neko oštetio umetničko delo pokušavajući da napravi selfi.

Kusama je imala retrospektivne izložbe u Muzeju moderne umetnosti u Njujorku 1998. godine, u Tejt Modernu u Londonu 2012. i u Muzeju Hiršhorn u Vašingtonu 2017. godine. Ulaznice za njene, možemo reći slobodno, šou programe širom sveta, brzo su se rasprodavale, a fanovi su satima čekali u redu, samo da bi dobili priliku za tridesetosekundni doživljaj u okviru njenih instalacija.

Uprkos tome što su je pojedini kritičari pitali da li je postala najpopularnija umetnica na svetu, Kusama je uvek verovala da o njenom mestu u istoriji neće odlučivati umetnički establišment.

„Ne mogu da zamislim kako ću biti svrstana nakon smrti. Lep je osećaj biti autsajder“ – rekla je jednom.

Jajoi Kusama (Foto: dutchnews.nl)