Ako mu je dosadno na času ili namerno ne želi da obraća pažnju, a moguće (u najboljem slučaju) da čita stripove ili (ovo je još gore) baca papirne kuglice, dete bolje stojećih roditelja – otkad su zabranili korišćenje mobilnih telefona u školi – igra se na svom pametnom satu, pre nego što i njega zabrane, a sigurno će već biti i novijih spravica kojoj obrazovne ustanove nesposobne da se „pridruže“ razvoju elektronike i savremene informacione tehnologije, mogu da objave rat.

Kako to zamišljaju te škole koje su – pozivajući se na komentar ministra – uredbom zabranile korišćenje telefona u školi? Pre početka nastave, đaci moraju da predaju digitalne uređaje razrednim starešinama, koji će biti odgovorni za desetine istih. Pojedini takvi uređaji mogu koštati i po više stotina hiljada dinara, što znači da će starešine biti odgovorne za digitalne uređaje koji ukupno mogu koštati i po nekoliko miliona dinara.

Da li će postojati ovlašćeno lice koje će proveravati učenike pre početka časa, kako ne bi imali drugi telefon osim onog koji su predali? Da li će prisustvo uređaja biti potpuno zabranjeno u školi? Da li se u ovom slučaju učenicima dodeljuje stalni pratilac? Na kraju krajeva, dete može upasti i u nevolje i bez telefona neće biti u stanju da traži pomoć! Uz pravilnu primenu uređaja, i roditelj može tačno da prati kretanje svog deteta i odmah reaguje ako primeti nešto neobično.

Dete koje je preminulo u školskom autobusu po vrelom danu, verovatno bi još bilo živo da je moglo da telefonira, pošto dete od četiri ili pet godina može da nauči koju dugmad da pritisne kada mu treba pomoć! Ili u drugom slučaju, silovatelj ne bi mogao da počini svoj strašni čin ili prevari svoju žrtvu, da su roditelji imali priliku da uz pomoć pomenute aplikacije provere da li je njihovo dete stiglo u školu, štaviše, mogli bi čak i da vide da je njihovo dete ušlo u auto i kuda ide – ako ništa drugo, onda da se nalazi u neprihvatljivoj situaciji. I bolje je biti i lažno uzbunjen, nego kasno.

Prvo slučaj takođe skreće pažnju na to da je i to ograničenje lične slobode, ako se odraslim zaposlenima (posebno roditeljima sa malom decom) brani da kontaktiraju preko mobilnog telefona dok su na poslu. Zato što je vrtić pokušao da obavesti roditelja – samo što on nije kod sebe imao mobilni telefon, jer mu pravila na radnom mestu to nisu dozvoljavala. Međutim, ovo je veoma staro saznanje o ekonomski i kulturno efikasnim društvima: najveći rezultati i profit se na konkurentskom tržištu ne postižu ponižavanjem zaposlenog, već suprotno, jačanjem poverenja u njega.

Što je zastarelije, to je popularnije

A šta onda, ako jedan nastavnik progresivnog duha, koji je otvoren za dostignuća digitalnog doba i ima poverenja u sopstvene sposobnosti kao nastavnik i vaspitač, kaže da bi želeo da iskoristi mogućnosti koje nudi mobilni telefon u nastavi? Hoće li mu to zabraniti? Ali to je u suprotnosti sa zvanično važećim obrazovnim strategijama i zahtevima nastavnog plana i programa.

Oni koji rešenje za sve društvene, obrazovne i vaspitne anomalije vide samo u zabrani mobilnih telefona, zapravo žele da gurnu probleme pod tepih. Ne želim da rešavam, već da sprečim probleme.

Da li se vršnjačko nasilje u školama smanjuje, da li se povećava profesionalni i obrazovni autoritet nastavnika ako učenici nemaju telefone? Niko ne može pomisliti da je to tako. Najpre se dešava to, da je sve teže da se to obznani, da u društvu okrivljavanja žrtava u kom živimo, slučajevi zlostavljanja se ni toliko ne otkrivaju kao ranije, a žrtvi će biti sve teže da dobije pomoć. Situacija sa potonjim u regionu, gde velika većina građana smatra da je premlaćivanje u obrazovne svrhe prihvatljivo, tj. zbog ljubavi (niko se ne usuđuje ili ne želi da kaže da tako nešto ne postoji, ne može se ubiti iz ljubavi, samo iz zlobe!) u slučaju ubistava počinjenih kada je žrtva žena, obično počinju da dovode u pitanje moralno ponašanje ubijene i zauzimaju stav na strani ubice; u takvoj zajednici, žrtva, ako je žena, dete, pripadnik neke manjinske ili marginalizovane grupe kao što su siromašni, invalidi, ružni, zavisnici ili bolesni, definitivno je u bezizlaznoj situaciji.

Naravno da se zloupotreba mobilnih telefona mora sprečiti. Kao u savremenim evropskim školama (gde suprotno izveštajima upotreba elektronskih uređaja nije zabranjena, već samo regulisana), u učionicama koje su dobro opremljene digitalnim uređajima, treba postaviti odgovarajuće pultove, na kojima u toku nastave učenici mogu ostaviti svoje telefone sa prigušenim zvukom. Ali je takođe uslov i to, da se u bilo kom trenutku mogu uzeti – pod usmeravanjem nastavnika – i koristiti u procesu učenja. To bi zahtevalo delotvorne, kreativne i stimulativne na kritičko razmišljanje, kao i zanimljive, modele obrazovanja, zasnovane na savremenim pristupima, koji možda već postoje/mogli bi postojati, ali njihova primena uglavnom nailazi na odbijanje. Uglavnom od strane starijih ljudi, često nesposobnih da izađu iz sopstvene zone komfora, kao i od strane roditelja i nastavnika. Neshvatljivo je čemu se oni nadaju.

Vladavina veb botova, trolova i bumera

Kritikujući ponašanje današnjih učenika, nazivajući učeničku omladinu neprijateljskom hordom, a naši „sugrađani“ koji na silu (a ne primerom ili ubeđivanjem) na društvenim mrežama ispoljavaju svoje mišljenje. Potpisuju peticije kojima žele na neki način da kazne ili linčuju tuđu decu. Premda, kada mladi – kao što se nedavno desilo u školi južno od nas – ne pokušaju da pomognu bolesnom i ostarelom nastavnici koja se bori sa astmatičnim napadom (koji su učenici namerno izazvali), već je vređaju, rečenicama tipa da „joj ne nedostaje vazduh nego smrt” – to je najoštriji odraz društva. To pokazuje kako se jedna zajednica odnosi prema starijim sugrađanima. Mladi nisu sami direktno modelirali ovakav način razmišljanja, već su ga čuli u obrazovnom okruženju, od roditelja, baka i deda, rođaka, odraslih. Drugo je pitanje, ali svakako odgovornost date nacionalne zajednice, zašto je osoba koja ima ozbiljne zdravstvene probleme prinuđena da i pored toga nastavi da radi, rizikujući čak i svoj život. Pretpostavka je da je to zato što od invalidske penzije ne bi mogla da živi kvalitetno, niti da sama finansira lečenje. A Facebook- ov kreator mišljenja ove starosne grupe se ne bori protiv toga.

A gotovo je smešno što su stariji bumeri koji se žale na navodnu zavisnost mladih od interneta i mreže i kunu se u svoje izvanredno detinjstvo – a da pritom nisu svesni ili voljni da priznaju – i sami ozbiljno zavisni od svojih telefona ili kompjutera. Oni su u starosti postali društveni botovi, drukare, prijavljivači, koji se svađaju agresivnim komunističkim, domarskim mentalitetom – dok vas, drugačijeg mišljenja proglašavaju levoliberalima za otpad.

Botovi, ilustracija (Foto: oradio.rs)