10. oktobar je Svetski dan mentalnog zdravlja, a koji ima za cilj da skrene pažnju na prevenciju mentalnih poremećaja i odgovarajući tretman onih koji se sa njima bore. Tim povodom je Zavod za javno zdravlje Vojvodine od 10. do 20. oktobra po osmi put organizovao Festival mentalnog zdravlja.

U duhu toga održana su brojna predavanja, radionice, okrugli stolovi u nekoliko gradova u pokrajini, ali su organizovane i izložbe fotografija, projekcije filmova, pa čak i planinarenje. Događaj je imao za cilj širenje naučnih saznanja koja su preko potrebna, posebno ako pogledamo malo dublje najnovija istraživanja mentalnog blagostanja građana Srbije.

Ako pogledamo studiju beogradske Mreže psihosocijalnih inovacija iz 2022. godine (u daljem tekstu PIN – Psychosocial Innovation Network), možemo se opustiti: na osnovu ove studije, samo 2,9 posto građana Srbije prijavilo je da je bar jednom u životu bilo hospitalizovano zbog psihičkih problema, kod 8,1 posto dijagnostikovan je mentalni poremećaj, a 11,8 posto njih je uzimalo sedativ, antidepresiv ili antipsihotik u poslednjih sedam dana. Međutim, prema podacima nedavno objavljenim u Sabad Mađar So-u, situacija je mnogo dramatičnija: prošle godine je prodato sedam miliona kutija ovih lekova, pri čemu se često javlja sumnja da ih potrošači uzimaju redovno, bez lekarske kontrole, a ne kao lek, čime postaju zavisnici.

Pre pandemije, udeo depresivnih je bio tri posto, a prema istraživanjima PIN-a, do 2022. godine taj broj se udvostručio.

Poređenja radi, u Evropskoj uniji pre pandemije udeo depresivnih je bio 6.6 posto, da bi se u anketi tri godine kasnije povećao na 26,6 posto. Međutim, to ne mora obavezno da znači da je kod nas situacija ružičasta, već da nemamo kulturu traženja pomoći kada je u pitanju naše mentalno zdravlje i zbog toga se procenat tangiranih ne može pravilno izmeriti. Prema istom istraživanju, 47 posto ljudi koji se bore sa mentalnim problemima nikada se ne obraćaju profesionalcima za pomoć ( u širok spektar uključujem i lekare opšte prakse, pa čak i sveštenike), a samo njih 19,2 posto ide kod psihologa ili psihijatra. Za mnoge su ove zdravstvene usluge jednostavno van njihovog domašaja. Iz malih sela sa lošim transportnim vezama retko stižu do gradskih bolnica, a malo njih ima novca da plati specijaliste koji rade u privatnoj praksi.

Pored nedostatka informacija i resursa, mnogi ljudi ne traže pomoć i zato jer se plaše da će biti stigmatizovani. Psihoedukacijom možemo mnogo da uradimo u prvom navedenom slučaju, a nema sumnje da je i nivo stigmatizacije povezan sa tim. Dokle god mislimo da psihologu idu samo oni koji su ludi, i to shvatamo kao lični promašaj, malo koga ćemo čuti da iskreno govori o svojim psihičkim problemima, iako i ovo prošlogodišnje istraživanje pokazuje da u njihovom neposrednom okruženju ima ljudi koji se bore sa mentalnim problemima. Za razmišljanje je i to, da iako pretpostavljamo da se naš komšija ili kolega bori sa nekom vrstom blokade ili krize, ipak ih ne podstičemo da se konsultuju sa stručnjakom. Kao da je društveni konsenzus da se ukaže na ono što je takođe uključeno u čuvene jednominutne Erkenjeve priče:

-Dobar dan.

-Dobar dan.

-Kako ste?

-Hvala dobro.

-Kako vas služi zdravlje?

-Nemam razloga da se žalim.

-Ali zašto vučete taj konopac za sobom?

-Konopac? – pitao sam osvrnuvši se unazad. – To mi je utroba.

Ovo je posebno tačno ako ste žena. Iz istraživanja PIN-a jasno je da je biti žena veći faktor rizika za skoro sve mentalne poremećaje: depresija i anksioznost na primer, imaju dvostruko veće šanse da se razviju kod žena nego kod muškaraca. U ovom kontekstu, stopa somatizacije kod žena je takođe oko tri puta veća nego kod muškaraca: fizičke tegobe koje se ne mogu pravdati organskim uzrocima (kao što su bol u stomaku, česte glavobolje i bolovi u leđima, poremećaji spavanja, opšta slabost) takođe su karakterističnije za žene. Nije teško pronaći objašnjenje za ovo ako pogledamo članke o krivičnim delima poslednjih godina: srpsko društvo je izrazito patrijarhalno, zbog čega su žene po mnogo čemu u nepovoljnijem položaju, na primer, više su pogođene nezaposlenošću i diskriminacijom na radnom mestu, što se manifestuje i u razlici u platama, pa je siromaštvo za njih sve veći problem. Socijalna izolacija i nedostatak zajednice koja podržava takođe utiču negativno na mentalno zdravlje, kao i činjenica da su žene mnogo više izložene zlostavljanju, bilo da se radi o nasilju u porodici ili drugim oblicima zlostavljanja.

Jedina stvar u kojoj su žene manje pogođene od muškaraca je stopa samoubilačkih misli, koje se prema anketi javljaju kod 2,4 posto muškaraca u poređenju sa 0,8 posto žena. Razlozi za to se takođe mogu naći u društvenim očekivanjima: žene ne mogu sebi priuštiti da razmišljaju o samoubistvu zbog uloge negovatelja (kao majke, bake, negovateljice starijih). Muškarci generalno češće koriste štetne metode suočavanja kao što su alkoholizam i druge zavisnosti. Da i ne pominjemo da je to ne samo društveno prihvaćeno, već skoro normalno.

Dakle, ima još dosta prostora za razvijanje. Zato je zadovoljstvo videti da programi Festivala duhovnog zdravlja svake godine privlače sve više i više ljudi. A ako se samo jedna osoba odluči da se obrati stručnjaku za pomoć zbog neke ovde pogledane reportaže, odslušanog predavanja ili doživljenog grupnog iskustva, to je već pravi uspeh: korak ka promeni ne samo samog sebe, već i društva.

Emeke Berenji

Pored nedostatka informacija i resursa, mnogi ljudi ne traže pomoć i zato jer se plaše da će biti stigmatizovani (Foto: nbcnews.com)