(nastavak)

Umesto poplava, proticaj vode opada

Mešanje u prirodni poredak započelo je pre više od jednog veka, sprovođenjem stroge regulacije rečnih tokova i drastičnih projekata isušivanja, pri čemu su uništavana tresetišta, močvare i rečni rukavci kako bi se stvorilo obradivo zemljište koje je danas neupotrebljivo bez navodnjavanja. Usled regulacije reke, korito Tise se na pojedinim mestima toliko duboko useklo, da drastično odvodi podzemne vode iz okolnih područja.

U 19. veku je to bila logična odluka: eksplozija broja stanovnika nametnula je potrebu za stvaranjem obradivog zemljišta. Ekološka razmatranja tada još nisu postojala, ali je i tada bilo inženjera koji nisu odobravali da se vodi jednostavno dozvoli da brzo otekne, predviđajući da će to dovesti do isušivanja tog područja. Ištvan Sečenji, koji je organizovao regulaciju reke Tise, angažovao je Pjetra Paleokapu, italijanskog inženjera da izradi koncept, a koji je takođe projektovao i regulaciju reke Po. Paleokapa bi ostavio šire plavne ravnice između nasipa, jer je smatrao da je cilj zadržavanje vode, umesto brzog ispuštanja poplavnih talasa, te bi u manjoj meri smanjio površine pod vodom nego što je to prvobitno planirao Pal Vašarhelji. Činjenica da je plan Vašarheljija na kraju sproveden, verovatno se može pripisati velikoj potražnji za žitaricama. Ovim programom je od vode preoteta ogromna površina, a izuzev jedne ili dve velike poplave, regulacija reke se pokazala efikasnom sve do kraja devedesetih godina, omogućivši na primer, brzo ispiranje zagađenja cijanidom kroz mađarski deo toka.

Vašarheljijev plan, dodatno razvijen u Mađarskoj početkom 2000-ih, predstavlja još jedno rešenje: razmatralo se preusmeravanje vode u rezervoare za vanredne situacije. Izveštaj kompanije „Halkrou“, izrađen devedesetih godina uz finansijsku podršku Svetske banke radi analize stanja upravljanja vodama u Mađarskoj, takođe je zaključio da je privremeno plavljenje određenih poljoprivrednih površina jeftinije i jednostavnije od stalnog jačanja nasipa. Izgradnju sistema akumulacija preporučila je sredinom prethodne decenije i mađarska kancelarija najveće svetske organizacije za zaštitu prirode, WWF, prema kojoj, ako se voda zadrži akumulacijama, to ne samo da stvara močvarna područja, već se može koristiti i za navodnjavanje. Štaviše, poboljšava klimatske uslove predela putem isparavanja. Zahvaljujući tome, vlasnici zemljišta koja su povremeno bila plavljena, mogli su da pređu na vid poljoprivrede prilagođen plavnim područjima, što je moglo da ponudi izlaz iz ne naročito profitabilnog ciklusa uzgoja pšenice, kukuruza i suncokreta ili su bar tako tada smatrali stručnjaci.

„Plan nije u potpunosti sproveden, samo na nekoliko mesta na gornjem i srednjem toku Tise izgrađeni su rezervoari za hitne slučajeve koji su mogli da zaustave ogromne poplave, ali ne mogu da poboljšaju urušavajući balans podzemnih voda, štaviše, vlasnici ograđenih područja rezervoara za hitne slučajeve nastavljaju iste poljoprivredne prakse, kao i ranije. Ideja o prelasku na ispašu ili na vrstu uzgoja na koju ne utiču povremene poplave nije im čak ni pala na pamet“ – rekao nam je Danijel Čala, urednik youtube kanala  Nem víznek való vidék.

U međuvremenu se promenio i režim protoka Tise: dok su tokom prve decenije 21. veka zabeleženi veliki poplavni talasi, reku sada karakteriše konstantno opadanje proticaja i izostanak poplavnih talasa.

Buzaš: Zagađenje je tempirana bomba

Struja Tise je usporena, smanjujući se do gotovo stajaće vode. Nema dovoljno vode, temperatura je izuzetno visoka, a ogromne količine zagađivača ulaze u reku, gde se zadržavaju dugo vremena.

Kiseonički bilans vode se pogoršava i dolazi do intenzivnog penjenja, što ukazuje na visoku koncentraciju organskih materija, a to dovodi do rasta algi i pojave trske i mahovinjaka. O ovom problemu je za Radio Novi Sad govorio Mihalj Buzaš.

„Kada je vodostaj nizak, sve ostaje u gornjem toku Tise. To je tempirana bomba – ona koja je već eksplodirala 2007. godine, kada je došlo do masovnog pomora ribe. Tada je jedna fabrika – koja je u međuvremenu propala – ispustila određene materije u reku, što je dovelo do oslobađanja toksičnih materija iz rečnog taloga. Ta opasnost i dalje postoji. Rešenje bi bilo da se tokom zime, kada je rečni saobraćaj ređi, spusti nivo vode za nekoliko metara, na primer na deonici od Kanjiže do Bečeja, što bi omogućilo aeraciju nanosa, tako da bi do proleća nadolazeća voda tekla preko tla koje je u nešto boljem stanju“ – izjavio je Buzaš.

Dodao je i da je tok Tise usporen zbog brane kod Novog Bečeja, a da vrućina podstiče bujanje organske materije, uključujući i materiju koja dospeva iz kanala, što dovodi do stanja nalik močvari i stvara idealne uslove za masovno cvetanje algi. Kada ove alge uginu, njihovo razlaganje troši rastvoreni kiseonik u vodi, što dovodi do gušenja riba i drugih vodenih organizama. Prema rečima Buzaša, glavni problem sa sistemom kanala DTD je pitanje takozvane poprečne ventilacije, tačnije, nemogućnost uvođenja sveže vode u trenucima kada bi vodostaj Dunava to inače omogućio. On kaže da bi to očistilo čitav sistem DTD i sprečilo zamuljivanje bočnih krakova.

Gaudenji: Nema pouzdanih podataka

„Bez preciznih podataka merenja, sve je samo nagađanje“ – navodi dr Tivadar Gaudenji, istraživač Geografskog instituta „Jovan Cvijić“ Srpske akademije nauka i umetnosti, čije se istraživanje fokusira na analizu reljefa i rekonstrukciju paleookruženja.

„U svakoj oblasti nauke, a naročito u prirodnim naukama, za analize su potrebni pouzdani podaci. Kada je reč o zagađenju površinskih voda, trebalo bi da nam budu dostupni sledeći podaci i informacije: odakle potiče zagađenje i da li je ispuštanje zagađujućih materija kontinuirano, povremeno ili promenljivo? O kojoj vrsti zagađenja je reč i kakav rizik ono predstavlja za slatkovodni ekosistem i kvalitet vode? Koliki je obim zagađenja? Na koji način to opterećuje vodeni ekosistem – odnosno, koji je mehanizam nastanka tog stresa? Koje su kratkoročne i dugoročne posledice tog zagađenja?

Ne možemo izneti utemeljeno mišljenje o zagađenju Tise, jer nisu dostupni dovoljno detaljni i podaci o zagađujućim materijama – od teških metala do toksičnih organskih jedinjenja. Ne znamo tačno kolika je količina ispuštenih otpadnih voda niti kakav je njihov sastav, a ne postoji ni detaljno, kontinuirano praćenje. Znamo tek nešto više od toga odakle otpadne vode okvirno potiču. Takođe nemamo ni potpunu sliku o kvalitetu vode, jer ne postoji sistem za kontinuirano, dvadesetčetvoročasovno praćenje“ – kaže stručnjak.

Reke i slivna područja Vojvodine predstavljaju složen problem, na primer prisustvo arsena u vodi za piće predstavlja ozbiljan  problem već više od četrdeset godina.

„Najnoviji javno dostupni podaci o ovom pitanju, na veb-sajtu Pokrajinskog sekretarijata za urbanizam i zaštitu životne sredine, potiču iz 2009. godine. Da li se trenutno vrši kontinuirano praćenje prisustva arsena? Kolike količine dospevaju u površinske vode i zemljište? Kolike količine se uspešno uklanjaju ili neutrališu? U Zrenjaninu na primer, kada se arsen uklanja iz gradskog vodovoda, gde na kraju završava ta opasna izdvojena materija? Takođe znamo da rad određenih industrijskih postrojenja – kao što su Linglong ili Gradina Cink – stvara znatne količine potencijalno opasnih materija. Gde se prečišćava otpadna voda koju ispuštaju? Kakav je kvalitet vode koju vraćaju u životnu sredinu? Postoje li javno dostupni podaci merenja o tome?“ – nabraja Gaudenji.

Prema njegovom mišljenju, govoriti o prirodnom presušivanju Tise nije naučno utemeljeno.

„Činjenica je da je izgradnja skupa objekata na reci koji veštački pregrađuju njen tok usporila tok reke, te se usled toga talože veće količine nanosa i mulja. Nagomilavanje mulja i nizak vodostaj možda već i ugrožavaju plovnost na pojedinim mestima. Takođe treba imati u vidu i to, da je prilikom posmatranja međurečja Dunava i Tise – a naročito oblasti Bačke – u pravcu od zapada ka istoku, nivo vode u Dunavu uglavnom za 6-7 metara viši od nivoa vode u Tisi. Kada je vodostaj Tise nizak, Dunav delimično prihranjuje Tisu, što znatno usporava tok vode“ – dodaje Gaudenji.

Ekstremne vremenske pojave postaju sve učestalije usled klimatskih promena, a prema rečima Gaudenjija, problem često ne leži u količini padavina, već u njihovoj prostornoj i vremenskoj raspodeli.

„Prirodna močvarna područja, kao i plavna, uglavnom su nestala, a sa njima i vodene površine koje bi stvarale značajno isparavanje. Na njihovom mestu ostaje strogo regulisan rečni sistem, nalik na kanal, iz kojeg voda brzo otiče. Jedan od najvažnijih zadataka za budućnost biće zadržavanje vode; međutim, Srbiji trenutno nedostaje adekvatno razrađen plan za to, a sistem kanala Dunav-Tisa-Dunav ne funkcioniše u skladu sa standardima upravljanja vodama 21. veka. U ovaj okvir spada i pitanje postrojenja za prečišćavanje otpadnih voda. Koje postrojenje za prečišćavanje otpadnih voda u Vojvodini zaista efikasno funkcioniše, odnosno koje ispušta prečišćenu vodu odgovarajućeg kvaliteta u površinske vode koje se u njih ulivaju? Koliko mi je poznato, ne postoji nijedan takav objekat. U mnogim slučajevima je jeftinije platiti kaznu za zagađenje životne sredine, nego ulagati u savremene tehnologije za prečišćavanje vode. Političari obično navode tekuće pravne postupke. Međutim, javnost ne želi da sluša o sudskim sporovima, umesto toga, želi da vidi funkcionalne sisteme za prečišćavanje otpadnih voda i čiste površinske vode“ – kaže Gaudenji, koji smatra da se u trenutnoj političkoj klimi ne nazire nikakvo stvarno rešenje, budući da odlučivanje često vode politički interesi, a ne stručni razlozi.

„ Stručnjaci sa odgovarajućim znanjem često ne rade u institucijama koje donose odluke ili se, ukoliko u njima rade, njihova mišljenja ne uvažavaju. Decenijama je očigledno da važne odluke često donose pojedinci kojima nedostaje odgovarajuća stručnost i koji su imenovani prvenstveno iz političkih razloga“ – navodi dr Tivadar Gaudenji.

Roža Feher

*referenca na čuvenu pesmu Tisa, Šandora Petefija

Klimatske promene i zagađenje uzimaju danak veličanstvenoj Tisi (Foto: Rita Nađ)