Istorija se zaista često ponavlja. U meni, budući da sam tokom čitave jedne decenije, između 1981. i 1991. godine bezbroj puta posetio Kosovo dok je još ono važilo za južnu pokrajinu Srbije, mesta koja sam tada upoznao, sada ponovo izranjaju u sećanju, iz perspektive gotovo četrdeset godina kasnije. Jedini koji nedostaje je Ahmed, konobar iz hotela Grand u Prištini, koji me je obično čekao u hotelskom salonu sa albanskim konjakom (Skender Beg).

Buvlja pijaca

Današnjeg čitaoca možda i može iznenaditi činjenica da su se sedamdesetih godina prošlog veka pijace ove vrste poznate (ili pogrdno nazivane) kao buvlje pijace, na kojima se nudila pre svega krijumčarena, a samim tim i jeftina roba, nalazile ne samo u Subotici i Novom Sadu, već i u Peći na Kosovu. Tu sam kupio svoju prvu markiranu pidžamu (turskog brenda), a moj vodič nije bio običan čovek, već vojvoda Mišić, tačnije, navodni unuk tog srpskog velikana iz rata. Naime, Milutin je u to vreme bio pozorišni kritičar lista Borba i putovao je po unutrašnjosti obavljajući neke poslove, verovatno vezane za pozorište. Zajedno sa mnom. Upoznali smo se i zbližili, divio sam se pilotskoj jakni koju je nosio, a koju mu je – što mi je otkrio – nabavio tast, u to vreme visoki zvaničnik Ratnog vazduhoplovstva. Zahvalan sam svom prijatelju Milutinu i zato što mi je odgonetnuo značenja albanske reči „frkatar“. Ta reč se nalazila iznad jedne od lokalnih radionica u kojima su se potkivali konji i obavljali drugi kovački poslovi.

Kako se sećam, otišli smo na piće u kafić Panda (koji bismo mogli nazvati i diskotekom ili pabom) na periferiji grada, ne sluteći da će se tamo, nekoliko meseci kasnije (14. decembra 1998. godine) dogoditi masovno ubistvo. Žrtve su bile šestorica mladića srpske nacionalnosti iz tog kraja. Prema rečima predsednika Srbije, ubistva tog decembarskog dana nisu počinili Albanci, već naoružani Srbi, sa ciljem da se pažnja i istraga usmere ka Albancima. Nekoliko mladića albanske nacionalnosti uhapšeno je zbog sumnje na teroristički akt, ali na kraju nisu optuženi za izvršenje zločina u kojem je stradalo šest osoba. Tako hroničaru preostaju tvrdnja šefa države (koji je u to vreme bio šef vlade) i obilje robe dostupne na buvljoj pijaci u Peći u tom periodu. No i tu je sedište poglavara Srpske crkve, patrijarha, smešteno u manastiru nedaleko od toga naselja. Upravo nas je tamo, još sedamdesetih godina, primio budući patrijarh, nas novinare, koji smo došli „sa strane“. Odatle smo otišli na Brezovicu, koja je usput budi rečeno podsećala na švajcarske predele, a što su naše strane kolege i primetile i prokomentarisale.

Ministarkino obraćanje

Nejasno je zašto je ministarka koja je dosad bila tiha i gotovo neprimetna, zadužena za poslove državne uprave i lokalne samouprave (uloga koja je svojevremeno, oko 2015. godine poslužila kao ulazna tačka u vladu za Anu Brnabić), Snežana Paunović, oglasila baš sada, kada za to nije bilo očiglednog razloga. Štaviše, tim obraćanjem je na sebe navukla čitav niz drugih stvari.

Naime, nakon njene izjave, obelodanjeno je da je pune četiri godine – iz Beograda – upravljala Apotekarskom ustanovom Peć (koja je prestala sa radom 2021. godine) u svojstvu vršiteljke dužnosti (v.d.) direktora Apotekarske ustanove Peć (?!), dok je istovremeno tražila i nadoknadu putnih troškova u vrednosti od 150 evra, iako se kao poslanica nije ni mrdnula iz prestonice, a dobijala je znatne nadoknade za troškove goriva, kao da je svakodnevno putovala na relaciji Peć-Beograd. Ministarka naravno negira navode, iako se može dokazati i na nižim nivoima, da neki članovi njene stranke potražuju troškove na sličan način kao tela koja predvodi sadašnja vladajuća koalicija, uz punu saglasnost lokalnih koalicionih partnera, to jest uz njenu prećutnu podršku, dok insistiraju na navodnom koalicionom sporazumu. Dakle, takva je ova faza našeg razvoja – ona koju nazivaju zlatnim dobom.

Epilog

Ministarka, kao posvećena članica Socijalističke partije Srbije, žali što Slobodan Milošević nije završio etničko čišćenje koje je tada započeo, i što nije – zajedno sa gotovo milion građana Kosova albanske nacionalnosti, koji su svi bili državljani Srbije – nije sa teritorije tadašnje pokrajine proterao i ostale stanovnike Kosova koji su smatrani sličnim stranim elementima. prihvatni centri u Makedoniji i Albaniji svedoče o razmerama raseljavanja, ali broj ubijenih nikada nije utvrđen. I na teritoriji Srbije su otkrivene masovne grobnice i cisterne pune tela sa Kosova – a koja su bacane u reke – a u Hagu su izrečene razne presude, no na kraju taj posao ipak spada u delokrug arheologa i sličnih stručnjaka. Posle svih ovih godina, definitivno. U međuvremenu, u Subotici i drugde, možete videti grafite koji slave one koji su konačno osuđeni od strane međunarodnog suda za počinjene ratne zločine, štaviše, sa subotičkog radijalca se čak može pročitati rečenica ispisana ogromnim slovima na pozadini u bojama nacionalne zastave: „Dogodine u Prizrenu“. Jedina poruka koju bi im jedan razuman evropski građanin mogao uputiti jeste da mogu odmah da otputuju u taj kosovski grad. Uz važeći pasoš. Realna situacija, kao i trajna poruka tog zlatnog doba stoga je jednostavna: svako ko želi da istraži veličanstvene znamenitosti Kosova, uključujući i čuvene srednjovekovne srpske spomenike, trebalo bi da poseti lokalnu ispostavu Ministarstva unutrašnjih poslova i izvadi pasoš. Približiće se rešavanju kosovskih misterija.

Snežana Paunović žali, što Slobodan Milošević tada nije završio započeto etničko čišćenje (Foto: nin.rs)