Pre nekoliko dana, pažnju mi je privukao jedan post, oglas, kako god želite, koji je glasio ovako:

“…Skupljen je novac za svu decu sem za Olivera tako da… Prodajem Hondu CX500. Cena je 10.000 evra. Novac na Oliverov račun, kod mene po ključeve i motocikl. Molim za RT…”

Čovek koji je ovo oglasio, na Twitteru i na još nekim mestima, zove se Nemanja Ugrešić. Jednostavno sam morala da razgovaram sa njim, jer u ovom sumanutom vremenu u kom živimo, ovakvi ljudi svetle u mraku jače, čini mi se nego ikada ranije. I bila sam u pravu, s obzirom da mi se retko dogodi da se ovako prijatno iznenadim nečijim mentalnim ustrojstvom, kao i apsolutno nesebičnom humanošću.

Izvor: Humanitarna fondacija “Budi human”

Direktan povod za ovaj intervju je to što prodajete svoj motor, Hondu, za malog Olivera, tj. da novac od prodaje istog bude namenjen za njegovo lečenje. Recite mi, kako ste uopšte došli na ovu ideju?

– Ja sam već ranije prodao jedan svoj motocikl, Jawu, pre nekoliko meseci, za malu Sofiju. U suštini sam i ovaj motocikl već bio oglasio letos, za malu Aniku, Minju, Olivera i tako dalje. Tada su se bili javili neki ljudi koji su hteli da ga kupe, ali se to sve izjalovilo, tako da je motocikl ostao kod mene. Pošto iz te grupe dečice jedino za Olivera nije skupljen novac, onda sam odlučio da malo dignem sada buku u vezi njega, da ljudi shvate da je zaista mnogo novca u pitanju i da to njegovi roditelji ne mogu da postignu sami, već moramo svi da budemo uz njih.

Koliko sam shvatila, vi se humanitarnim akcijama bavite odavno. Zašto je uopšte potrebno u ovoj državi skupljati novac za obolelu decu na ovakav način? Zašto to država ne može da reši na drugi način? Da li po vama postoji neki način na koji bi to moglo da se reši na državnom nivou, da deca ne bi morala da čekaju humanitarne akcije, da bi bio sakupljen novac za njihovo lečenje?

– Što se mene lično tiče, ja bih od svake sms poruke koja se pošalje za totalnu propast našeg društva u vidu onih rijalitija, za koje iskreno ne znam više ni kako se zovu, uzimao barem 50 odsto i uplaćivao u humanitarni fond. To je pod brojem jedan, a pod brojem dva, svakom zaposlenom u državi koji ima primanja preko 50 hiljada dinara, opet bih administrativnom zabranom skidao po 200 dinara na primer od plate, za decu. Mislim da bi se kroz ovo što sam pomenuo novac sigurno skupio. To što sam rekao da bih to uradio kroz plate, da me ne razumete pogrešno, objasniću. Naravno da nije narod kriv, nisam ja ljut na narod. Ja sam ljut na te rijalitije, jer koliko vidim po novinama i koliko se informišem putem toga, vidim da se tu vrte neke basnoslovne cifre. Naročito u noćima finala i polufinala tih programa. Moje lično mišljenje je da se taj novac preusmeri u humanitarne fondove, verovatno nijedno dete sada ne bi bilo na listi da čeka novac koji treba skupiti za njegovo lečenje. O državi kao državi i našem državnom aparatu, stvarno nemam reči. Iskreno.

Problem je u tome što su ti rijaliti programi jako dobra slika stanja u našoj državi.

– Apsolutno je tako. U vezi toga nema nikakve priče. Ako narod može da da 10, 15, 20 miliona evra za takve budalaštine, to je strašno. Za mene su ti programi bukvalno blud, razvrat, jednostavno ne znam koju reč da upotrebim da bude dovoljno adekvatna. I to da ljudi mogu da šalju poruke i glasaju za takve ljude koji ne znaju osnovne, elementarne životne stvari, da ne pričamo o nečem drugom. Jednostavno nemam reči za to.

Zapravo je najbolji komentar taj koji ste i sami dali, da za to jednostavno nema reči. Očigledno da ne treba pričati o tome koliko ste human čovek, u vezi toga je sve jasno. Ipak, ja vas molim da nam se malo predstavite. Ko je Nemanja Ugrešić?

(smeh)

– Ja sam jedan običan momak, koji restaurira stare motocikle. Imam svoju malu radionicu, i živim svoje snove kroz nju. Dok god moja radionica živi i dok god ja mogu da napravim neki motocikl koji ću u svakom trenutku moći da doniram, tj. da prodam da bih mogao novac da preusmerim za lečenje bolesne dece, ona će u meni imati potpunu potporu. Što znači, do kraja mog života, dok se god budem time bavio.

Imam 35 godina, diplomirani sam ekonomista, dugo sam radio po nekim firmama, pa sam dao otkaz. Prosto, želim da živim svoje snove, želim da se bavim onim što volim. Zaradim koliko zaradim, za mene dovoljno.

Očigledno je da ste jedan inteligentan čovek, pa još sa dušom. Ono što me zanima je kako čovek poput vas vidi budućnost ove države? Zašto ste vi uopšte ostali ovde?

– Ja Srbiju generalno volim. U suštini nisam plašljiv čovek, pa sam iz te neke perspektive navikao da se borim. Radim od svoje osamnaeste godine, navikao sam na rad. Sada slušam i gledam, ljudi komentarišu ovu 2020. godinu, godinu propasti, godinu ovoga, godinu onoga. Bez da me pogrešno razumete, svi oni kojima je ova godina propala zato što nisu otišli na zimovanje, letovanje, zato što nisu mogli da sede po kafanama, i slične stvari, da vam iskreno kažem, za mene su polu – svet. Samo oni ljudi koji su izgubili nekoga u ovoj godini ili su izgubili zdravlje, eventualno im se nešto krucijalno dogodilo, mogu da kažu da je ova godina loša, propast i tako dalje. Razmišljao sam nekoliko puta da li bih otišao iz Srbije i odgovor je da bih. Ali moraju da se dogode neke za mene mnogo velike životne stvari, da bih to prelomio. Iz ove perspektive ne.

I mislim da nije potrebno ovde ništa posebno dodati. Da je više Nemanja Ugrešića, svet bi bio mnogo bolje mesto.


Ljudmila Janković Gubik (Slobodna reč)

 Honda za Oliverov život, naslovna fotografija: Twitter (Nemanja Ugrešić)