Ne gledam puno televiziju. A kad ipak to uradim, volim da pogledam nešto što ima smisla, što mi na neki način prija. Elem, pre neki dan tako u trenucima opuštanja, prebiram po kanalima i naletim na neki rijaliti šou. Nemam pojma kako se zove, ali to u celoj priči i nije bitno. Rekoh, hajde da pogledam šta je to tu toliko zanimljivo širokim narodnim masama, kad uglavnom svi o tome pričaju. Izdržala sam na jedvite jade 15 minuta i dalje zaista nisam mogla. Hajde što je ono nešto najjadnije što sam u životu videla, gomila kojekakvih bašibozluka se bori za neke pare, a sve kroz izrežirane svađe, ima tu i seksa, zadnjica, sisa na sve strane, znači da ne nabrajam, tragikomedija…

Ja zaista nemam ništa protiv estetske hirurgije, postoji zato da nekom ispravi nepravilnosti, sasvim mi je jasno da to nekom može da predstavlja problem, fizičke, psihičke i kakve god prirode. Ali… Preterivanje u takvim stvarima postaje groteskno i šalje sasvim drugačiju poruku od prvobitne, s obzirom da pola tih mladih, ali tragično praznih devojaka liči na one seks lutke na naduvavanje, pa ne treba neka bujna mašta da bi se shvatilo kakav utisak ostavljaju… Ako sebe toliko uniziš i postaviš na nivo seksualnog objekta, neka ti je Bog sestro u pomoći. Bilduj malo i mozak, ne bi li ti priskočio u pomoć kad se lutka izduva.

Prvo i pre svega bih sve te kanale zabranila zakonom, a ako i ne bih u tome uspela, ono bar da se kodiraju, pa ko baš jaaaako mora da gleda to đubre, neka debelo plati, pa neka bulji. Ovih 15 minuta koliko sam izdržala, ne bih li ukapirala šta je tu toliko zanimljivo za široke narodne mase, za mene je bilo čisto gubljenje vremena. Zanimljiv je verovatno profil ljudi koji to gleda, sa naglaskom na privatan život, tačnije nedostatak istog. I dalje ne mogu da shvatim, šta je tu zanimljivo… Možda zato što imam bogat privatni život i unutrašnji, a i spoljašnji. Prvo, rečnik kojim se dotični učesnici rijalitija služe je uvreda za bilo koga ko je pročitao bar dve knjige u životu i završio barem osnovnu školu. Da se razumemo, uopšte ne mislim da su diplome merilo nečijeg obrazovanja, ali autodidaktizam je mnogo moćna stvar i da, obrazovanje nam pruža moć, to nije za diskusiju. Elem, ono što je takođe poražavajuće je i to što se takvi programi emituju i usred belog dana, što automatski sa sobom povlači i činjenicu da mogu i deca da ih gledaju. Šta mi zapravo ostavljamo u amanet toj deci? Uzore koji nisu čak ni kontra-heroji, već su neka bića koja po svoj prilici opovrgavaju nauku, s obzirom da žive izgleda bez mozga, nasilnički nastrojene kreature koje konflikte rešavaju primenom sile, uz razgovore, ako se tako mogu nazvati, koje uz najbolju volju nisam uspela da razumem. Muzika koja je pritom išla u pozadini nije zaslužila ni da je pomenem, ilustrujte sami.

Te se ja pitam, da li je uopšte za čuđenje što se ovo naše društvo nalazi gde se nalazi i ko je tu sve zakazao? Zakazali smo svi mi dragi moji, na sve moguće načine. Ako smo dozvolili da nadolazećim generacijama uzori budu prostitutke (ne vređam nikog, same su se tako deklarisale) i kriminalci, zaista ne razumem zbog čega se toliko čudimo. Kada je trebalo dići glas, dizali su ga malobrojni, koji su ili odustajali, što i nije za čuđenje, ili su im skidane glave da ne štrče iz mase.

Ali da smo zakazali, zakazali smo, svi kolektivno. I dok god naša kolektivna svest bude na nivou „ne seci vene zbog mene“ i rijalitija, nema nama mrdanja sa mesta, možemo da se pomeramo samo unazad.

A upravo to i jeste problem. Mi društveno, svesno, socijalno, ne stojimo čak ni u mestu, mi se krećemo unazad. Decenijsko ispiranje mozgova je izgleda konačno urodilo plodom.

Žalosno. Bolesno. Tragično.

Da li postoji nada u bolje sutra? Možda. Ona poslednja umire, a trenutno je otišla na godišnji odmor. Poduži, izgleda.

Ljudmila Janković Gubik