Utom dolete detlić.

Dugo je dubio rupu u stablu. Uporno kljucao, brižno sa strpljenjem i neverovatnom istrajnošću gradio svoje gnezdo. Ko zna koliko su trajale pripreme za taj savršeno bezbedan kutak za njegove male čupave ptiće.

I ptići su se izlegli i više nema nazad. Sad treba stisnuti zube, redovno dobavljati hranu, na svakih nekoliko minuta hraniti mlade, osmatrati okolinu, izbeći neprijatelja. A neprijatelj je svuda okolo. I pre nego što detlić doleti do svog gnezda, zastane na obližnjem drvetu. Osmotri pomno. Utaji se. Posmatra. Da li je sad pravi trenutak da odleti do gnezda? Šta ako neprijatelju oda svoj položaj? Šta ako neprijatelj dođe i sruši mu dom, oduzme ptiće?

Da li je kriv detlić što je gradio gnezdo u trulom stablu? Da li je krivo trulo stablo što se osušilo i popucalo i više nema svoju svrhu, svrhu koju mu je sam čovek dodelio, i što čovek planira da ga poseče? Da li je čovek kriv što… Ah da, čovek nikad nije kriv.

Dugo se pripremaš da osnuješ porodicu. Uporno grebeš, brižno, sa strpljenjem i neverovatnom istrajnošću gradiš svoj dom. Ko zna koliko su trajale pripreme za taj život oko kojeg se toliko trudiš. I ti si osnovao porodicu i mučno sklepao dom. I sad nema nazad. Sad treba stisnuti zube. Na staklenim nogama donosiš kući taj hleb, te mrvice ispale iz tanjira demokratske oligarhije. I pre nego što dođeš kući, ti osmotriš okolinu pomno, u strahu da neko zna ko si, gde živiš i koga imaš kod kuće. Da neko zna koliko si ranjiv zbog tog sklepanog doma i tog bednog hleba za koji su te naterali da prosiš. Sve svoje veštine preživljavanja usmerio si ka svom gnezdu i ti tuđe gnezdo ne vidiš. Spreman si da zatvoriš oči nad tuđom mukom, da te manje boli. Dobro je, ćuti. Ćuti, biće bolje. Crkavica će da legne, sve je dobro dok i toga ima. I posao imaš, a ko radi ne boji se gladi, kažu. I ne pomaži drugom, jer ko digne glavu sa svojih nogu, taj u sopstvenu jamu pada.

Uostalom, ko je kriv? Da li ti što si sklepao svoje gnezdo u truloj državi? Da li trula država što je popucala po svim mogućim šavovima svog sistema i tako obesmišljena se obrušava na tebe? Ili je kriv taj sistem što… Ah da, sistem nikad nije kriv.

Pljusak je grunuo iz vedra neba. Neprijatelj se razbežao i detlić je ušao u svoje gnezdo.

A možda nebo i nije bilo vedro. Možda se oblačilo dugo, tiho, neumitno.

Samo možda…

Tekst i slika: Mina Delić