Parlamentarni, pokrajinski i opštinski izbori u Srbiji, bili su planirani za 26. april 2020. godine, međutim, zbog epidemije korona virusa, 16. marta su odloženi. Predsednik republike, Aleksandar Vučić, tri dana pre ukidanja vanrednog stanja, objavio je da će izbori ipak biti održani i to 21. juna. Prema politologu Silardu Janošu Totu, nije moguće znati koliko će ljudi ostati kod kuće zbog epidemije, a sa druge strane i efekat bojkota je takođe neizvestan.

Da li je država spremna na ovo, uključujući i one koji će se kandidovati/bi se kandidovali na izborima, kao i biračko telo?

– Da, mislim da je spremna, jer se danas vreme kampanje zapravo ne razlikuje puno od vremena van kampanje. Stranke cele godine konstantno mobilišu.

Da li ima dovoljno vremena i medijskog prostora da se glasači upoznaju sa izbornim programima stranaka i na osnovu njih razmotre kome će dati svoj glas?

– Najveći broj glasača ne glasa prema partijskom programu, a to i stranke znaju. Ponekad ni ne napišu detaljan program.

Zbog mera vezanih za epidemiju korona virusa, stranke/pokreti koji učestvuju na izborima su prisiljeni na drugačije kampanje. Kako vi to vidite, da li su uslovi isti za sve učesnike?

– Ne, naravno. Slično kao i u drugim zemljama regiona, srpski režim nije liberalna demokratija, naravno nije ni autokratija kao u Rusiji, recimo da je negde između. Može se koristiti više atributa: „konkuretna autoritarnost“ , „plebiscitarna demokratija vlasti“ itd. Dati su najosnovniji formalni uslovi političke konkurencije (višestranački sistem, pluralni medijski prostor) ali su realni uslovi izobličeni, a startne pozicije su izuzetno nejednake. Rasutost i manjak predloga opozicije stoga samo delimično objašnjava stabilan položaj najveće vladajuće stranke.

Opozicija, koja reklamira bojkot, to uglavnom potkrepljuje time da u ovakvom medijskom prostoru nema smisla učestvovati na izborima.

– Iako postoje nezavisni, čak i opozicioni mediji, u odnosu na medije bliske vlasti, oni imaju ozbiljan nedostatak, a povrh svega, ni ne dopiru do velikog broja glasača. Naravno, državne radio i tv stanice ni ne pokušavaju stvoriti izgled javnog servisa, već umesto toga vrše očiglednu vladinu propagandu. Spektakularno je bilo i to što se dogodilo početkom godine sa N1, u suštini poslednjom nevladinom televizijom u državi. Telekom je jednostrano raskinuo ugovor sa N1 i televizija je bila u izbiljnoj opasnosti: bilo je bojazni da bi se u Srbiji mogla emitovati samo na internetu. Vlada je naravno prala ruke od toga i pokrivala se time da je ovo samo privatna debata dva učesnika na tržištu, a nikako o političkom pritisku ili ograničavanju slobode medija. U ovo niko ne veruje, možda eventualno novorođenčad. Recimo bar to, da postoji osnovana sumnja da je iza tog slučaja bila namera vlade. Ovo su naravno jedinstveni slučajevi: problem prevazilazi njihov sistem.

U ovakvoj situaciji, koja stopa učešća se može očekivati, ako uopšte ima smisla upuštati se u predviđanja?

– Ne verujem da ima smisla pogađati, jer ne znamo koliko će njih ostati kod kuće, isključivo zbog situacije sa epidemijom. S druge strane je tu bojkot, koji se inače raspada, i čiji je uticaj takođe neizvestan. Oni glasači koji bi inače glasali za neku od partija koje sada bojkotuju izbore, nije sigurno da će uopšte ostati kod kuće. Moguće je da će jednostavno glasati za nekog drugog, jer u startu ocenjuju bojkot kao nešto što nije na mestu. U isto vreme, stotine hiljada njih su privremeno došli kući zbog situacije sa epidemijom, i ako na dan izbora još budu ovde, nije ni to sigurno da će učestvovati na glasanju u većem broju, nego što bi to bilo inače. Ali ove stvari ne možemo predvideti.

Uzimajući u obzir političku situaciju i zdravstveni rizik, da li su moguće stvarne promene političkih snaga?

-Epidemija ima merljive efekte, ali ne prevelike: prema poslednjim istraživanjima, naprednjacima je podrška skočila za 3, a socijalistima za 1 – 2 procenta u poslednjih par meseci. Prava promena nije to, već što se gomila partija odriče zakonodavstva. To je zato neobična stvar, od pada Miloševićevog režima.

Silard Janoš Tot

Izgleda da veliki deo opozicije bojkotuje izbore, a na ovaj način jedan deo glasača ostaje bez predstavnika u parlamentu. Kakav legitimitet će ovako imati parlament u novom sastavu?

– To, koliki će deo glasača zaista ostati bez predstavnika još ne možemo znati, jer je moguće da će oni koji podržavaju partije koje bojkotuju izbore jednostavno „prebaciti“ svoje glasove na neku drugu opozicionu listu. Ako to stvarno ne budu uradili, onda se zaista može postaviti pitanje legitimnosti, mnogo snažnije nego inače. Partije na vlasti podržava šezdeset, skoro sedamdeset sigurnih glasača, ali imajmo u vidu, da su sigurni glasači i do sada činili samo polovinu svih potencijalnih glasača. Vladajuće stranke su naravno pokušale da prevaziđu probleme i još u ferbruaru su izmenile izborni zakon: ulazni prag je spušten sa 5 na 3 procenta. S obzirom da manje partije tako imaju veće šanse da uđu u zakonodavstvo, amandman ohrabruje stranke da učestvuju samostalno, a posredo i rasipanje opozicije i naravno ozbiljnije učešće, efikasniji mobilizacijski rad onih, koji su do sada sa startne pozicije karakteristično kretali sa mirom onog koji nema nade.

Evropska unija i Evropa u celini, suočavaju se sa brojnim izazovima, uključujući stare, a i sasvim nove. Da li u ovakvim okolnostima možemo očekivati da će se zvaničnici EU baviti situacijom u Srbiji?

– Ne verujem. EU sada ima sasvim dovoljno problema zbog epidemije, za njih su izbori u Srbiji problem dvadesetog reda.

Kakav odjek može imati bojkot u inostranstvu? Koja je stopa učešća zbog koje bi već i čelnici Evropske unije podigli glave i obratili pažnju?

– Kada bi cela opozicija učestvovala u bojkotu, sigurno je da bi odjek bio značajan. Ne verujem da će se to i sada dogoditi. Pitanje je, naravno da li je kompletan bojkot opozicije uopšte bio realna stvar, možda čak i da li je imao smisla. Ni u jedno nisam siguran. Čak ni u to nisam siguran da li je bojkot uopšte potreban da bi opozicija bliskije sarađivala. Kao poređenje, u Mađarskoj je na primer potreban: Fides je tako izmenio izborni zakon, da dobije dvotrećinsku većinu u parlamentu relativnom većinom manjom od 50 procenata. Prema tome, opozicija može imati udela samo ako se udruži, svi, od krajnje desnih, do onih sa leve strane. To ima svoju cenu, jer izborne grupe koje stoje iza svake opozicione stranke ne moraju biti nužno okupljene, recimo da desničari u normalnim okolnostima ni po koju cenu ne bi glasali za jednu listu na kojoj je Ferenc Đurčanj. Situacija se menja tada, kada je nezadovoljstvo prema vladi dovoljno jako, što se recimo donekle i videlo na jesenjim lokalnim izborima. Ali srpski izborni sistem do sada nije podsticao takvu saradnju, naročito od kada je ulazna granica smanjena, tako da takođe ne mislim da bi opozicione stranke bile primorane da snose cenu saradnje. Jer troškove i ovako imaju. SDS je na primer veoma podeljen: u očima mlađih ( i naravno desničara), predsednik stranke Boris Tadić otelotvorenje je svih vrsta padova morala i nekadašnje antiratne i slobodarske „Druge Srbije“, a prošle godine su ga izviždali kada je govorio na protestu Jedan od pet miliona. Takođe vidim podelu i u Dverima, uprkos svim naporima liberalnih medija.

Kako bi opozicija mogla da oslabi vladajuću partiju?

-U stvari, opozicija bi mogla dobiti najviše glasova i oslabiti naprednjake ako pokrene 2 -3 veće liste. To bi sa jedne strane stvorilo veće blokove, koji bi koordinirali svoje resurse i efikasnije se mobilisali, a sa druge strane, niko ne bi morao da komunicira sa ljudima koji su neprihvatljivi za njegove glasače, ili da tako kažem, svi bi pretrpeli što manji gubitak obraza. Potpuna saradnja opozicije, koju neki mediji sugerišu, je po mom mišljenju neopravdana, pa čak i kontraproduktivna na kratke staze.

Kako vidite situaciju u kojoj se nalazi najveća mađarska partija u protekle četiri godine i sada, pred izbore?

– SVM gubi glasove u poslednjih 10 – 15 godina, i sa malo preterivanja, ipak je jača nego ikad. Gubitak glasova objašnjavaju dve stvari: s jedne strane i prvenstveno demografska kriza, zapravo iseljavanje potencijalnih glasača iz države, a s druge strane ekskluzivna politika SVM-a, koja je prvo dovela do otuđenja inteligencije, istovremeno do ozbiljnog nedostatka kadrova, a kasnije i do razdvajanja stranke. Iako Mađarski pokret nije mogao da preraste samog sebe, njegovo formiranje je i tada predstavljalo veliki udarac za SVM, jer je značajan deo aktivnih, sposobnih da pokrenu, poznatih članova napustio stranku. Uprkos svemu tome, kako sam i rekao već, SVM je jači nego ikada. Razloga je više. Prvo, SVM je izgradio veliku mrežu, delom od aktivista, a delom od ekonomskih klijenata, koje je uspeo da privuče programom Prosperitati. Ovo je novina u istoriji mađarske politike u Vojvodini.

Šta je još uzrokovalo to da kako se čini, SVM postane jači nego ikada?

– Drugo, između ostalog, Zakon o nacionalnim savetima iz 2009. godine je takođe bio dobar za izgradnju mreže klijenata, jer je kao rezultat toga MNS i kroz njega SVM stekao kontrolu nad celokupnim institucionalnim sistemom i to je požurio da iskoristi. Prvi demokratski izabran MNS imao je jedva godinu dana, kada je Čaba Presburger sramotnim postupkom uklonjen sa čela Mađar So-a, uz sve vrste lažnih razloga, a u suštini zato što nije hteo da pravi propagandne novine. To je ranije bilo nezamislivo, sasvim jednostavno zato, jer stranka nije imala takvu fromalnu moć nad institucijama kakvu ima sada. Autonomija manjina je i ovo donela, između ostalog: rad i egzistenciju mnogih ljudi koji rade u kulturi, medijima i obrazovanju učinili su zavisnima od stranke, i u suštini, ukinuta je institucionalna autonomija u određenim sferama. Najzad, treći razlog osnaživanja SVM-a je taj što je u veoma bliskom prijateljstvu i sa srpskom i sa mađarskom vladom.

Sa kakvim prednostima to ide?

– SVM je dobio pozicije u vladi kod kuće, dobro plaćeno mesto u Evropskom parlamentu i ekonomsku stimulaciju od Fides-a. Ovo prijateljstvo naravno ima i lošu stranu, jer ako se smer vetra eventualno okrene, te u bilo kojoj od ovih zemalja dođe do promene vlade, tada će SVM biti primoran da pregovara sa onim partnerima koje je potpuno otuđio od sebe. Međutim, šansa za to ne postoji u doglednoj budućnosti. U SVM-u verovatno tako razmišljaju, da je vredno oblikovati njihovu saveznu politiku onako kako je oblikuju, radi kratkoročnih i srednjoročnih dobitaka. I to je sasvim razumljivo. Ištvan Pastor verovatno dobro pretpostavlja da dok je on predsednik stranke, Fides će vladati u Budimpešti, a naprednjaci u Beogradu. Politika SVM-a je zapravo dala rezultate, na primer, jer pomenuti Prosperitati je takav kakav je, ali je uprkos svim malverzacijama ipak pomogao mnogim ljudima. Ištvan Pastor je doneo novac u Vojvodinu, a od toga mnogo zavisi.

Šta SVM radi protiv slabljenja zastupničke moći stranke, uprkos opadanju broja stanovnika?

– SVM prilično dobro procenjuje kakva može biti njihova dugoročna budućnost. Taktiziranje tamo – vamo, ali će ih depopulacija usled iseljavanja kad tad stići. Da oni na to ne samo da računaju, već žele i da poduzmu nešto po tom pitanju, postalo je vidljivo kada je izmenjen izborni zakon u februaru. SVM je uspeo dodatno da olakša ulazak manjinskih stranaka u republički parlament, pa čak i to da se ta pravila primenjuju samo na stranke koje nacionalno veće tih manjina priznaje kao manjinu. Srpski rečeno, SVM je preko MNV-a dobio pravo da se umeša u političku trku, a posebno u oblikovanje početnih uslova protivnika (kao što je Mađarski pokret). (To jest, ako recimo MP ne dobije pečat „manjine“ od MNV-a, tj. SVM-a, tada više ne podleže pravilu olakšanog pristupa.). Moguće je, da ako se vremenom broj glasova koji može dobiti SVM na izborima svede na minimum, onda će biračima biti potreban neki drugi oblik, na primer nacionalna kvota u parlamentu. Ali to je već druga priča. Ne znam šta o tome misli Ištvan Pastor, niti koliko bi bilo smisleno da se stranka unapred spašava.

Balint Pastor, potpredsednik SVM-a, izjavio je da bi Subotica mogla u njemu ponovo da ima mađarskog gradonačelnika. Ako se to dogodi, koliko manevarskog prostora može da ima SVM i šta može da odluči bez odobrenja Srpske napredne stranke?

– Postoje neke šanse da bi Balint Pastor zaista mogao da postane gradonačelnik, utakmica još nije odigrana. Manevarski prostor će biti veliki ili mali u zavisnosti od toga kakvi će biti odnosi snaga, prvenstveno između naprednjaka i SVM-a. Videćemo.

Žaklina VIGI ŽOLDOŠ