Sve te face koje odlučuju o našim životima, funkcionalno nepismene i elementarno nemoralne, te face zbog kojih me sramota u inostranstvu da priznam da sam iz Srbije. Užasno me sramota, zagrcnem se kad treba to da izgovorim, oblije me znoj. I žao mi je. Istinski žao, jer vidim sa kakvim ponosom drugi ljudi pričaju o svojoj zemlji. A ja onda prebacim priču na naše divne prirodne lepote, naše planine i reke, vodopade, šume. I onda se ponovo zagrcnem – i to hoće da mi uzmu!

 

Avgust 2015. godine. Obala Tise. Površina reke bila je prekrivena žabokrečinom. Nikad do tada nisam razmišljala o tome koliko volim tu žabokrečinu, taj miris mulja i rečne ribe, šuštanje lišća belih topola, pogled na stare vrbe i pevanje kukavice u daljini. Osećaj pripadanja, dom, porodica, prijatelji, moji ljubimci, omiljena klupa u parku, ustaljene rute za šetnju, omiljeni kolači u omiljenoj poslastičarnici.

Bio je to, iako letnji, jedan vrlo tmuran dan. Sedela sam sama na toj obali života i nisam pokušavala da suzdržim suze. Kad se jednom isplačeš, posle je lakše krenuti u borbu. Znala sam – to je to. Nema nazad. Vreme je da se napusti ceo jedan život koji mi nije suđen.

I nije lako otići. Otuđiti se, otrgnuti se od ušuškanosti, okružen ljudima koji, kakvi god da su, tvoji su i razumeš jezik kojim govore. I osećaš da ipak nisi sam. Ali otići se moralo. Omanuo je taj sjajan, gotovo tehnički perfektan prosek u toku školovanja, svi uspesi u formalnom obrazovanju, takmičenja, stipendije, diplome i to neko lažno prećutno obećanje da ako si dobar, pametan, obrazovan i pritom pošten, sigurno zavređuješ dostojanstveno mesto u društvu. Društvenu ulogu i društveni položaj koji će opravdati sva tvoja stremljenja, dugogodišnji trud, učenje, požrtvovanost, dužnu pažnju prema društvenim normama, moralnim načelima, i na kraju, zašto ne spomenuti, zakonima svoje domovine koju poštuješ.

Jer sve je to bio deo ličnosti koja je danas izgubljena. Osećaj pripadnosti se izgubio, osećaj zajedništva rasuo, poštovanje prema sopstvenoj državi potpuno ugasilo. A kako i ne bi?

Završi čovek svoju formalnu školu i kad napokon, nakon 16 godina sedenja u školskoj klupi podigne glavu iz te knjige, onda ga život baci u novu. Onu pravu školu, gde čovek progleda, i vidi sistem, i u tom sistemu vidi sve te ljude čiji se intelekt sapliće o sopstveno neznanje, budalaštinu, nepoštenje i suštinski nemar prema istim tim društvenim normama, moralnim načelima, i zašto ne spomenuti, zakonima, koji bi trebalo podjednako da važe za sve.

Nije lako otići, ali nije lako ni vratiti se. A najteže je vratiti se sa svim tim novim saznanjima o jednom značajno drugačijem i boljem životu, i zaglaviti u svojoj divnoj uništenoj domovini, u svojoj maloj lepoj rodnoj grudi koju nagrizaju svi oni ljudi čiji se intelekt svesrdno sapliće. Vratiti se i videti da na čelnim pozicijama sede sve one njuške koje su jedva osnovnu školu završile i potom puzeći nekako odradile srednju, pa onda posle platile neku diplomu, ili su samo preskočile taj potpuno nebitan deo. Videti kako mucaju i natucaju neke izjave na televiziji, jedva sklapajući poluprosto-poluproširenu rečenicu, blamiraju se na osakaćenom engleskom, kad, nedajbože, dođe u vizitu inostrani diplomata. Sve te face koje odlučuju o našim životima, funkcionalno nepismene i elementarno nemoralne, te face zbog kojih me sramota u inostranstvu da priznam da sam iz Srbije. Užasno me sramota, zagrcnem se kad treba to da izgovorim, oblije me znoj. I žao mi je. Istinski žao, jer vidim sa kakvim ponosom drugi ljudi pričaju o svojoj zemlji. A ja onda prebacim priču na naše divne prirodne lepote, naše planine i reke, vodopade, šume, s ponosom spomenem Staru planinu. I onda se ponovo zagrcnem – pa one njuške i face hoće reke da nam strpaju u cevi, šume nam seku, vazduh zagađuju, uvoze opasan otpad, obrću težak kapital, ne haju za glas naroda, niti vapaj prirode. A jedino se našom prirodom smem hvaliti u tuđini. I to hoće da mi uzmu!

Koronavirus za mene nije strah od virusa, već strah od zaglavljenosti. Od vraćanja na kosmičku nulu od koje sam se pre pet godina sa toliko mentalne snage i istrajnosti otrgla. Kao državljanka dve države, sa poslom u trećoj, našla sam se u poziciji da ne pripadam nijednoj od tri države u kojoj imam, ovakve ili onakve papire, ovakva ili onakva kao neka prava. Imam običaj da govorim kako to što vidite na ulici da hoda, to nisam ja, već samo moj JMBG, jer jedino je taj broj bio dokaz mog postojanja u ovoj zemlji.

Kako nisam htela da dozvolim svoju nevidljivost u statistici, prijavila sam se na evidenciju za nezaposlena lica u Nacionalnoj službi za zapošljavanje. (Hej, Državo, tu sam i ima da ti bodem oči. Ja sam dokaz tvog posrnuća i tu sam da te podsećam na tvoju glupost, gnjilost, beskrupuloznost i korumpiranost.) Iako su zaposleni u “Službi za nezaposlenost” zaista pokušali da mi pomognu, pandemija uz sindrome urođene patologije ovog društva onemogućila je da se zaposlenje desi. Zašto sindrom urođene patologije? Nije pandemija kriva zato što: građani rade za minimalac i ne ide im staž; ide im staž, ali nisu plaćeni; nisu plaćeni i ne ide im staž, već volontiraju, i onda kad dođe vreme da budu plaćeni, budu zamenjeni novim volonterima; radi se prekovremeno neplaćeno ili plaćeno, ali, čekajte, ako ima toliko posla, zaposlite još jednu osobu; poslodavci i šefovi se iživljavaju nad zaposlenima na različite načine, kao i – poslodavci i šefovi često su drastično slabije obrazovani i manje kompetentni od onih čiji rad nadgledaju; zapošljava se partijski, a ne sa uvažavanjem stručnosti; pritiskaju se oni koji su stručni i etični; daje se otkaz neposlušnima, nagrađuju se poslušnici.

Statistika

Na evidenciji Nacionalne službe za zapošljavanje, stanje na dan 29. februara 2020. godine, registrovano je 514.119 nezaposlenih lica (na evidenciji Regiona Vojvodine 103.507 lica) dok je 30. juna 2020. godine bilo 525.987 nezaposlenih lica (na evidenciji Regiona Vojvodine 107.316 lica).

Broj slučajeva zapošljavanja sa evidencije NSZ-a, u periodu od marta do juna 2020. godine iznosio je 61.914 lica (Region Vojvodine 12.530 lica).

Broj novoprijavljenih lica koja su na evidenciju došla iz radnog odnosa u periodu od marta do juna 2020. godine iznosi 42.632 (Region Vojvodine 10.664 lica).

Na evidenciji Nacionalne službe za zapošljavanje do kraja jula ove godine prijavljeno je 39 (26 žena) nezaposlenih lica u statusu “povratnik po sporazumu o readmisiji”, međutim, ne postoji podatak da li je licima radni odnos u inostranstvu prestao usled pandemije.

Kako iz NSZ-a kažu, pravo na novčanu naknadu za slučaj nezaposlenosti ostvaruje se ukoliko su ispunjeni uslovi koji se odnose na: prijavu na evidenciju nezaposlenih kod Nacionalne služe za zapošljavanje i podnošenje zahteva u zakonom propisanom roku od 30 dana od dana prestanka osiguranja kako  bi se ostvario pun obim prava; minimalni staž osiguranja od 12 meseci neprekidno ili 12 meseci sa prekidima u poslednjih 18 meseci; razlog prestanka radnog odnosa, odnosno prestanka osiguranja (zakonom su propisani razlozi prestanka radnog odnosa, odnosno prestanka osiguranja koji su osnov za ostvarivanje prava na novčanu naknadu). Ovo sve, ipak, ne važi za nas koji smo tragom ličnog, društvenog, profesionalnog i etičkog nezadovoljstva otišli da se borimo za sebe van okrilja majke domovine. Što je, pretpostavljam, možda i dobro. Nikakva pomoć od ove države ne dolazi bez posledica, ne dolazi bez poniženja i osećaja inferiornosti, kao koska bačena gladnim psima koji će se razdraženi klati oko nje dok ne malaksaju u svekolikoj pompeznosti besmisla tog poslednjeg čina.

Nacionalna služba za zapošljavanje vodi evidenciju o licima koja se prijave i “koja su zainteresovana i spremna da uz pomoć Nacionalne službe za zapošljavanje preduzmu potrebne aktivnosti u cilju zapošljavanja ili eventualnog poboljšanja pozicije na tržištu rada”. Svi ostali su nevidljivi. Uostalom, svi se mi trudimo da se zaposlimo, ali smo svesni da NSZ i nije neka magična platforma za pretvaranje tikve u dobar život. Jedino pravo koje ovako niotkuda prijavljeni na njihovu evidenciju možete ostvariti jeste pravo na zdravstveno osiguranje, ali ono je obavezno i svima dostupno nezavisno od prijave, tako da im se ni ta pomoć ne može u potpunosti pripisati. A i zdravstvo u Srbiji… Možda je ipak realnije keširati privatno lečenje.

U cilju podsticanja zapošljavanja teže zapošljivih nezaposlenih lica, Nacionalna služba za zapošljavanje je raspisala javni poziv poslodavcima za dodelu subvencije za zapošljavanje nezaposlenih lica iz kategorije teže zapošljivih na novootvorenim radnim mestima u 2020. godini. Sećam se kako su mi u Službi rekli da sam lako zapošljiva, te nema potrebe za subvencionisanjem. Da razjasnimo, jesam ja lako zapošljiva, sposobna, edukovana, govorim pet jezika, ali vaše tržište pomalo škripi. I setih se kako sam baš nedavno htela da im predložim da mi subvencionišu zaposlenje na RTV-u, kad eno, pre neki dan vest upravo o otpuštanju subvencionisano zaposlenih lica upravo sa RTV-a. Sjajno.

Avgust 2020. godine. Kontrolno javljanje nakon tri meseca. Dobar dan, ja sam i dalje tu. Kako su mi javili, ovih dana se otvara konkurs pod nazivom “Moja prva plata”. Hej, moja prva plata u Srbiji, možete li zamisliti to? Sva sam ushićena.

Da li biste ostali u Srbiji kad bismo vam našli posao?

Ne. Nedostajaće mi ova žabokrečina, ali ja sebe ovde ne vidim.

 

Mina Delić (Slobodna reč)

Reka Tisa, naslovna fotografija: Mina Delić

Realizaciju ovog projekta podržala je Fondacija za otvoreno društvo