Sredinom marta su zatvorena pozorišta. Nije bilo predstava, probe su prekinute, glumci i radnici pozorišta nisu odlazili na posao. Njima su nedostajali bina i publika, a nama onih sat i po – dva, kada smo se utopili u jedan pozorišni komad, i zaboravili na svoje probleme, te se radosno smejali ili baš eto plakali zbog poneke dirljive scene, pa smo danima razmišljali o tome, šta je režiser hteo da poruči nekom rečenicom ili pokretom…

Krajem avgusta je Republički krizni štab odlučio, da pod određenim uslovima ponovo mogu da rade pozorišta. I u mađarskim pozorišnim kućama u Vojvodini su započeli sa radom, igraju stare predstave, predstavljene su i nove predstave i pripremaju se novi planovi, ali je neizvesnost svuda prisutna – znaju, da prezentacije i predstave ne zavise od njih, nego od epidemiološke situacije i odluka Republičkog kriznog štaba.

Ispod maske se ne čuje kikot

Deo postave Mađarskog kamernog pozorišta u Senti priprema predstavu Ali šta se dogodilo sa ženom, koju je od Čehovljevih pripovedaka sastavio Čaba Kiš, a režira je Zoltan Devai. Planirano je da premijera predstave bude 26. oktobra.

-Ako od nas zavisi, premijera će biti tada, ali ko zna, šta će do tada doneti epidemiološka situacija. Prilikom pripreme predstave, pazimo na sebe i na jedni druge, dezinfikujemo, merimo temperaturu. Ja sam imao sreće, jer su svi prihvatili posao, niko nije vratio ulogu pozivajući se na epidemiju. Sad je dobrodošlo i to, što su svi koji glume u komadu članovi trupe. Sigurno da bi situacija bila komplikovanija, kada bi glumci ili režiser dolazili od negde drugde, na primer iz inostranstva. To je sada olakšavajuća okolnost, da smo svi tu, na jednom mestu.

Zoltan tvrdi da ga nisu mnogo pogodili karantin i zatvaranje pozorišta. Prema sopstvenim rečima, jako dobro zna „da ne radi ništa“.

-Nisam pao u paniku, zbog toga što ne može ništa da se radi. Malo sam i uživao u tome, radovao sam se što je svet usporio, i što smo počeli malo više da pazimo jedni na druge – šteta da je za to bila potrebna jedna pandemija. Naravno, posle izvesnog vremena je i meni to teško padalo, i počeo sam da radim sve i svašta, radio sam kao moler, raznosio sam hranu u Mojo-u. Naravno, nedostajalo mi je pozorište, i smatram da je dobra prilika da radim na ovom komadu, koji sada probamo.

Pre pripreme ove reportaže, u Mađarskom kamernom pozorištu u Senti već su izvedene tri predstave. Tri puta ista, jedno za drugim: Krčmarica Mirandolina, za koju su karte prodate još proletos. Tako da, s obzirom da je u pozorištu broj posetilaca ograničen, odgovarajuće propisima je predstavu trebalo odigrati tri puta.

-Veoma malo ljudi je otkazalo svoju kartu u međuvremenu, pa smo sada tu jednu predstavu mogli nadoknaditi samo sa tri, jer nismo mogli da pustimo više od 85 ljudi na jednu predstavu. Deluje kao puna kuća, jer su gledaoci rasuti, poštujući propisanu distancu, ali se na pozornici oseća da nije tako. Nije svejedno koliko njih sedi u publici, jer ako ih ima puno, osmele se da reaguju hrabrije. Ovako se gledaoci kikoću najpre sebi u brk, što glumac ne primećuje baš, jer svi imaju maske.

Nova uloga zahvaljujući epidemiji

Tereziji Figura, glumici Novosadskog pozorišta, koja vodi i Pozorište mladih, jako je teško palo što su zatvorili pozorišta.

-Mi po propisima maltene nismo mogli ni da uđemo u pozorište. Sreća da je dete bilo kod kuće, a kome je opet onlajn nastava veoma teško pala. Ja sam morala da budem trezvena, da bi se on dobro osećao u ovoj situaciji, jer ga je jako pogodilo to što nije mogao da se sreće sa drugarima. Konstantno sam držala onlajn časove izgovora televijskim i radijskim radnicima, pa se nisam toliko ulenjila. Nisam imala vremena da razmišljam o tome, koliko mi nedostaje posao i koliko mi je već dosadila bašta, kuvanje i sve ostalo. Snimala sam priče na video onima koji idu u zabavište i u niže razrede osnovne škole. Onda je došlo leto i ispostavilo se da smo posle svega ovoga na godišnjem odmoru, a sa čime zapravo nisam znala šta da radim.

Međutim, baš zahvaljujući epidemiji je glumica mogla da učestvuje u novosadskoj produkciji Seljačke opere, čija je premijera bila 21. septembra, na dan mađarske drame. Terezija igra ulogu majke (Balogne).

-U septembru se ispostavilo da smo nas četvoro dobili uloge u Seljačkoj operi umesto kolega iz Segedina. Imali smo četiri dana da uskočimo, ali je režiser Atila Keresteš toliko dobar, zrači mirom, da je svo uzbuđenje iz mene iščilelo. Koliko sam bila tužna što nisam dospela u originalnu postavu, evo, uloga me je pronašla, i ja se tome jako radujem. U međuvremenu je došao i režiser novog komada na kasting. Tako da sada sve teče paralelno: obnovljene probe starih komada, premijera, pripreme za novi komad. Sada je užurbanost koja je prestala u martu ponovo počela, i sada se zaista dobro osećam zbog toga.

Ni Pozorište mladih nije radilo od marta, nastavlja se rad sa decom u toku novembra.

-Pošto su Majske igre izostale, organizatori su nas pozvali u Bečej na festival revijalnih predstava.

U prvoj nedelji novembra bi tamo trebali da igramo Ana – Impresije. Time bi trebali da započnemo novu sezonu Pozorišta mladih.

Polovinom novembra bi ušli u pozorište, ako tadašnji propisi i situacija to budu dozvolili, da nastavimo na pola ostavljene probe od proleća. 2. decembra bi želeli da napravimo premijeru. Atila Nemet režira komad Dušana Radovića Kapetan Džon Piplfoks sa malima, a ja bih završila predstavu More u duši sa starijom grupom, koja govori o vršnjačkom nasilju – govori Terezija o planovima.

Neće podeliti Patakijev prsten

Petroneli Kermeci, umetničkoj direktorki mađarske trupe subotičkog Narodnog pozorišta takođe vri mozak zbog epidemije, jer bi režiser jedne od predstava trebao da dođe iz Mađarske, što otežava trenutna situacija sa zatvaranjem granice.

-Počeli smo da radimo i nadoknađujemo započetu predstavu Testosteron, ako Ambruš Danijel, budimpeštanski režiser bude mogao da pređe granicu. Najverovatnije ćemo morati da završimo predstavu u isforsiranih deset dana, jer ne možemo da očekujemo od gostujućeg umetnika da ostane ovde 3 – 4 nedelje bez da ode kući, ili da svakom prilikom kada ode kući radi test. Sada pokušavam da stvorim uslove za to. Andrej Boka u međuvremenu već proba sa glumcima Ožalošćenu porodicu,  jer njega ne onemogućava zatvaranje granice, karantin ili obavezno testiranje. Premijera te predstave će biti ranije, nego Testosteron – znači, stvari su se malo zamenile, pa iz toga proizilazi da sve mora da se usaglašava ponovo – priča umetnička direktorka.

I na Dan mađarske glume u Vojvodini je epidemija udarila pečat, jer ne mogu da dodele Patakijev prsten, najprestižnije pozorišno priznanje u Vojvodini.

-Ove godine neće biti podele Patakijevog prstena, pošto ni u drugim pozorištima nije bilo toliko novih predstava da bi to merodavno ocenili. Odlučili smo da ove predstave budu sledeće sezone, i onda će žiri pogledati više predstava, pa ćemo na osnovu toga podeliti Patakijev prsten, ali ćemo svakako obeležiti Dan mađarske glume u Vojvodini, za koji planiramo i premijeru komada Ožalošćena porodica. I čitalačko pozorište će izgledati drugačije nego prethodnih godina, jer bi u Omladinski klub Danilo Kiš prema novim pravilima moglo da sedne toliko malo gledalaca, da nema smisla uživo igrati komad, pa ćemo zamoliti dva režisera koji se razumeju i u filmove, da snimimo predstave. Gledaoci će moći da pogledaju ove predstave preko Pannon televizije u okviru čitalačkog pozorišta. Kao rezultat svega ovoga, puno je neizvesnosti, žurbe, ali naravno, rešićemo – tvrdi Petronela Kermeci, kojoj nije jasno, zašto su baš pozorišta poslednja otvorili za gledaoce.

-Nisam epidemiolog, ali mi je teško palo kada sam videla gužvu u prodavnicama, na pijacama, ili na plažama na Balatonu i u Topoli, a vrata pozorišta su za to vreme bila zatvorena. Nisam dobila objašnjenje zašto je pozorište bilo toliko opasno, a zašto nisu ostala mesta. Jako već čekam, da se vratimo na normalan kolosek – kaže direktorka mađarske trupe.

Neizvesnost samelje čoveka

Radnici pozorišta Kostolanji Deže su zapravo radili neprekidno i za vreme vanrednog stanja i restriktivnih mera koje su onemogućavale delovanje ustanova kulture, kazao je Andraš Urban, direktor ustanove.

-Od 27. marta smo svaka tri dana objavljivali predstave u onlajn prostoru, glumci su se javljali s vremena na vreme video klipovima, a organizacija u kancelariji je bila kontinuirana, baš kao i u formi home office-a. Kinga Mezei je sa našim glumcima počela probe za predstavu Rastavite me, zasnovanu na delima Ištvana Domonkoša, na vreme, prema planu. Probe su na početku tekle onlajn, putem konferencijskog poziva i pojedinačno, da bi u junu i julu već tekle na sceni, i u septembru je pripremljena predstava. Naravno, ovo sve nije normalan rad pozorišta. Samo, nekako smo morali da postojimo, da izdržimo ove novopečena i neslavna stanja – objasnio je Urban, koji je govorio i o tome, kako teče rad trenutno u pozorištu. – Ne smemo zaboraviti, da smo u jednoj takvoj priči, koje je gotovo najteže pogodila izvođače, jer je nestala prilika za interakciju između publike i izvođača, što je suština pozorišta. Ako sada i izgleda tako da je sve prošlo, i da je to bio samo jedan intermeco, znamo da to ipak nije tako. Suočeni smo sa neizvesnim izgledima, ne zna se šta će biti u narednom periodu, kako će izgledati epidemiološka situacija, šta nam donosi budućnost. Sada ne možemo ništa, držimo se propisa, trudimo se da stvorimo kontrolisano i relativno sigurno okruženje za probe, to jest za igranje predstava, kako za glumce, tako i za publiku: povećana je dezinfekcija, odgovornije je ponašanje u privatnom životu od strane izvođača, pri ulasku se meri temperatura, poštuje se distanca, dezinfikuju se đonovi obuće i ruke, ograničen je broj posetilaca u sali, red sedenja je definisan na određenim rastojanjima i upotreba maske je obavezna.

Srećom ovo funkcioniše, a pozorište Kostolanji Deže još uvek ima prijatnu, intimnu atmosferu kada je publika unutra.

Direktor je rekao da ja zatvaranje pozorišta svakako uticalo na članove trupe.

-Očigledno je da je cela ova zatvorena i kontrolisana priča kod svih ljudi, ne samo kod umetnika izazvala određena izobličenja, teškoće, transformacije, budući da je čovek prisiljen da razmišlja i o takvim stvarima kojima se inače ne bi nužno bavio. Međutim, pola godina je u određenim slučajevima veliko vreme. Stvaraju se nove navike, nove konformacije itd. Menja se život. Ponašati se kao i ranije, nije realno. Glavna poteškoća međutim, leži u ovom „stand by“ ponašanju, da je nemoguće planirati, da moramo da se ponašamo tako, kao da je sve u redu, da se pripremamo kao da su stvari moguće, ali znamo da će u poslednjem trenutku da se odluči šta i kako je moguće.

Pripreme za ovogodišnji Desire Festival već teku, naravno i na ovaj događaj je epidemiološka situacija udarila svoj pečat.

– Od 15. marta svaki dan mislim na to, da bi verovatno bolje bilo otkazati festival, jer ova neizvesnost samelje čoveka. Onda posle ipak radimo dalje. Planiramo da ga održimo i ove godine, u poslednjoj nedelji novembra. Možda malo u kraćoj i manje internacionalnoj formi, ali uprkos tome sa očekivano veoma dobrim predstavama. Nekako moramo i na to da se pripremimo, šta će biti ako naši gosti iz inostranstva ne mogu da dođu, jer festival ne može više ni to da prihvati da imamo plus troškove zbog obaveznih PCR testova. Međutim, znamo i to da je situacija loša što se tiče gradskog budžeta, i mnogo manje novca su odobrili, i čovek se na osnovu iskustava brine, da li će i tu odobrenu sumu dobiti na vreme. U isto vreme PKD učestvuje i u projektu Godina Nacionalnog Jedinstva nizom događaja, što znači gostovanje mađarskih pozorišta iz inostranstva u našem pozorištu. Predstave će stići iz Beregsasova, Kaše, Koložvara, Marošvašarhelja, Šepšisentđerđa, Temišvara. Očigledno je da sve ovo zavisi od epidemiološke situacije.

Međutim, zbog epidemije nije planirano manje predstava ni u pozorištu Kostolanji Deže.

-Prema planu neće biti mnogo manje predstava, nego što je uobičajeno. Istina je, da sada radimo u ludačkom tempu. Rastavite me je već pripremljena. Trenutno su u toku probe naše nove predstave, Dogville, u kojoj pored Gabora Mesaroša, Borisa Kučova i Davida Buboša igraju i dva divna nova člana trupe, Timea Filep i Andrea Verebeš. Planirani datum premijere je 31. oktobar. Odmah posle ovoga Zoltan Puškaš počinje probe za Tri sestre, na čijim pripremama radi sa Kornelijom Goli, to jest, još u februaru održaćemo barem radnu premijeru predstave Subotički sindikat, koja je započela još u februaru. I tako, nećemo se predati! – poručuje Andraš Urban.

Imre Tot, Žaklina Vigi Žoldoš (Slobodna reč)

 Pozorišna zavesa, naslovna fotografija: Pixabay

Prevod: Ljudmila Janković Gubik

Realizaciju ovog projekta podržala je Fondacija za otvoreno društvo