»U ime nemačkog naroda preuzimaju Nemci pod zaštitom Adolfa Hitlera i pod zaštitom nemačke oružane sile celokupnu upravu grada Velikog Bečkereka. Pozivamo građanstvo da se novim prilikama prilagodi i da se pokorava vlastima koje su od nas naimenovane… Pozivamo celokupno građanstvo da do 12 časova preda nemačkoj policiji oružje i municiju. Ko posle 12 časova još bude posedovao oružje ili ubojna sredstva biće smesta streljan…«

Foto: Mina Delić

Nemci su posle okupacije 1941. godine raskomadali Vojvodinu. Bačku su dali u sastav Hortijevske Mađarske, najveći deo Srema potčinili su Pavelićevoj Hrvatskoj, a Banat su nameravali učiniti svojom zemljom.

Banat je, zapravo, predat domaćim Nemcima, kojih je u to vreme bilo više od 120.000, što je činilo 21,5 odsto celokupnog stanovništva. Ova narodnost je i ranije imala dobre pozicije, držeći u svojim rukama gotovo 50 odsto celokupne industrije.

Hitler je već 1941. godine poslao u Beograd direktivu da se Banat ima zadržati kao važna žitnica Vermahta, uz to i kao prostor za odmor i popunu nemačkih divizija. Shodno tome, tražio je da se, dok rat traje, ne vrši nikakvo raseljavanje stanovništva, jer je banatskim poljima neophodna radna snaga. Čak je dozvoljeno hiljadama izbeglica da dođu ovamo.

Početkom 1942. godine javna bezbednost u Banatu poverena je ozloglašenom pukovniku Juraju Špileru, doktoru prava, policajcu od karijere. Njegove metode bile su toliko surove da su ih se i mnogi Nemci gnušali. Međutim, upravo ga je to promovisalo u službi. Špiler je okupio oko sebe dvadesetak ljudi kakve je samo on umeo da odabere, da obuči i školuje. Njemu je bilo svejedno da li su to Nemci, Srbi ili Mađari. Najvažnije je bilo da ga slušaju i da besprekorno izvršavaju njegova naređenja. Od njih je formirao udarnu grupu bez koje više nije polazio u svoje čuvene akcije.

Foto: Mina Delić

Na najsevernijem delu Banata Nemci su imali plodna imanja. U rejonu oko Čoke stvoreno je više logora u koje je Špiler slao grupe logoraša iz Petrovgrada (Zrenjanina) u sezonama poljskih radova. Logori su bili obezbeđeni stalnim i jakim stražama. U Macahumki, jednom od najvećih u nizu tih logora, nalazilo se preko 140 logoraša. Većinu su činile žene i devojke. Među njima je bilo i takvih komunista koji su se vodili kao “teži krivci”. Zato je Macahumka bila najbolje obezbeđena.

U leto 1943. godine prikupljeni su gotovo svi preostali partizanski borci i mnogi partijski radnici iz Melenaca, Karađorđeva, Aleksandrova, Kumana, Srpske Crnje, Dušanovca, Dragutinova, Elemira, Ruskog Sela i Višnjićeva. Formiran je Severobanatski odred, krenulo se na probijanje banatskog obruča i uspostavljanje davno pokidanih veza sa rukovodstvima narodnooslobodilačkog pokreta u Pokrajini i zemlji.

Foto: Mina Delić

Severnobanatski partizanski odred je 4. avgusta izvršio napad na Macahumku i oslobodio 110 “drugarica” i 32 “druga”. Logoraši su poskakali na noge. Mnogi su jurili onako u vešu, noseći u rukama svoja logoraška odela. Odnekud je započela pesma: “Banatski smo mladi partizani…”

Nemačka komanda osetila je značaj akcije oslobađanja političkih zatvorenika iz Macahumke. Špiler je tražio da se mobilišu sve snage pored onih koje su već bile u akciji i da se i preostala skupina oslobođenih logoraša po svaku cenu pohvata, a njihovi oslobodioci razbiju ili unište. To je bilo značajno i zbog držanja Mađara, Rumuna, Slovaka i drugih nacionalnosti koje su sada već masovno okretale leđa Nemcima i pokazivale spremnost da sarađuju sa partizanima, ali i zbog samih domaćih Nemaca. I njihov moral počeo je da se ljulja…

 

Informacije preuzete iz knjige Đorđa Momčilovića “Kako do brigade”

Na teren nas je vodio Zoltan Poša

 

Foto: Mina Delić

Foto: Mina Delić

Foto: Mina Delić

Foto: Mina Delić

Foto: Mina Delić

Foto: Mina Delić

Foto: Mina Delić

Foto: Mina Delić

Foto: Mina Delić

Foto: Mina Delić

 

Mina Delić (Slobodna reč)

Fotografije: Mina Delić