Mogla bih da kažem da me više ne zanima. Nedavno objavljene informacije govore o tome, da će planirano obavezno služenje vojnog roka uticati na sudbine dečaka od 2004. godine pa nadalje. Moj je malo stariji, pa se – u principu – izvukao. I inače, sve ukazuje na to, da je i ovo samo jedno podbunjivanje bez ikakvog realnog osnova: koska, oko koje se glođemo sa nula posto kulture u diskusiji, pritom ne obraćajući pažnju usred kakve smo socijalne, ekonomske i egzistencijalne katastrofe.

Mogla bih da kažem i to da me ne zanimaju mađarske mere koje onemogućavaju usvajanje samcima i homoseksualnim parovima, jer ne živim u Mađarskoj, ne želim da usvojim dete, a i među bližom rodbinom i članovima moje porodice nema homoseksualaca.

Ali ipak…

Fejsbukom kruži jedan (ne baš blistav, ali poučan) meme: slika koja prikazuje Hristovo raspeće, uz dodatak misli koje se pojavljuju u oblačićima, onih koji u tome učestvuju kao dželati ili kao nemi posmatrači. U ovim oblačićima mogu se pročitati sledeće misli: „Ja imam porodicu!“, „Zašto ja da se oglasim?“, „Ja samo po naredbi!“, „Samo se ponašam po zakonu.“, „Ne mogu ništa da uradim!“ Poznato razmišljanje, je li? Za dve hiljade godina, ništa se nije promenilo.

Prema mađarskom piscu, dobitniku Nobelove nagrade Imreu Kertesu (1926 – 2016), holokaust je katastrofa ekvivalentna krstu čovečanstva. Poruka nadaleko poznatog protestantskog pastora Martina Nimelera (1892 – 1984), koja se na ovo odnosi je sledeća: „U Nemačkoj su prvo

došli po komuniste, a ja se nisam bunio, jer nisam bio komunista. Zatim su došli po Jevreje, a ja se nisam pobunio, jer nisam Jevrejin. Zatim su došli po sindikalce, a ja se nisam pobunio, jer nisam bio sindikalac. Zatim su došli po katolike, a ja se nisam pobunio, jer sam protestant. Zatim su došli po mene, ali tada više nikoga nije bilo da se pobuni.“

Zajednička karakteristika dve svetske katastrofe je da su moralna, ekonomska i vrednosna kriza, ozbiljno moralno potonuće, namerno zaglupljivanje i propagandna mašina zavladali masama: a frustracije su usmerene prema onima koji su proglašeni neprijateljima i koji su tako etiketirani, a i ranjivi u nekom smislu.

U međuvremenu, približava nam se sve bržim tempom: i za vas je ova slika neprijatelja stvorena frustracijom. Počelo je sa izbeglicama, zatim sa ljudima drugih etničkih grupa u poređenju sa većinom, zatim sa opozicijom, pa se nastavilo sa homoseksualcima i intelektualcima, bigenderistima, ženama koje se bore za ravnopravnost, da bi na red došli i samci. Doći će do svih nas, jer frustracija i mržnja koja proizilazi iz nje, nemaju logike. Tamo gde veruju da nam zapadni globalisti usađuju čipove u obliku vakcine, i gde ljudi besne na naučnike koji istražuju i rade svom snagom da bi nas spasili, a ne na one koji su nas doveli u ovakvu situaciju svojom neodgovornošću, bespomoćnošću, neosetljivošću, lažima i katastrofalnim odlukama, tamo ništa ne garantuje, da sutra nećeš i ti biti žigosan kao neprijatelj, zbog boje očiju, kose, izgleda, težine, boje glasa, bilo koje osobine ili navike.

Dva primera sa Fejsbuka

Propaganda je tekovina diktatura, retrogradnih sistema. Za vreme nacizma su je usavršili. Njena osnovna postavka je sledeća, ako masama stalno nešto ubacuju, ako se pojavljuju dovoljno često, tada prosečna osoba dovodi u pitanje činjenice i osećanja koje im diktiraju sopstveni um i čula, može poverovati u bilo šta, posebno ako time može prikriti i steći legitimitet za svoj vlastiti hendikep.

Masa je skandirala Varavino ime, a ne Isusovo. Odnosno, izabrala je svoju zemaljsku stvarnost umesto duhovno superiorne, koja se postiže izvrsnim znanjem i ljubavlju.

Tužni primeri. Dve hiljade godina se ništa nije promenilo.

Čovek od četrdeset godina vrišteći (što na internetu znači pisanje velikim slovima), komentariše ispod jednog članka o usvajanju porodica u duginim bojama (LGBT zajednica, prim.prev.) Pristalica je konzervativnog porodičnog modela: otac je muškarac, majka je žena. Slučajno ga poznajem. Mogla sam malo i da zavirim u njegov život. Spolja gledano ništa, ali ama baš ništa ne liči na to što on predstavlja i želi da pokaže. Jedan usamljeni i ogorčeni glupak, koji je višestruko puta zgazio taj porodični model. To jest otac, koji je muškarac i koji je svaku svoju porodicu napustio.

I jedan drugi, bačvanski vojnik, „strateg“ i „stručnjak za odbranu“.

Njegove kvalifikacije potiču od činjenice da pripada starosnoj grupi koja je još služila obavezni vojni rok. A ja pripadam onoj grupi, čije su poznanike još odvodili na služenje tog roka. Dopisivali smo se sa vojnicima. Ako bih baš jako zapela, na tavanu porodične kuće bih još mogla da pronađem ta pisma. Ali i bez toga znam da su puna ogorčenja. Ovi momci su na sreću još mogli da se vrate kući (za razliku od devedesetih) i zauvek ostave ove uspomene iza sebe. Izuzev nekolicine, kojima se – verovatno – nije dalo da steknu iskustva o nekom ličnom, profesionalnom ili nekom drugom iskustvu o uspehu. Jer u suprotnom, ne bi vojska bila za njih imperativ iskustva.

Ovog drugog muškarca ne poznajem, osim onoga što se može zaključiti po njegovim komentarima na Fejsbuku.

Ne zna da piše, ali je izjavio da je to sporedno. Iako nije. Jer onaj, koji primitivno piše, njemu su i misli primitivne (samo u retkim slučajevima je reč o disgrafiji). Kaže da je njegova ćerka u formi, jer ju je obučio i moraće da je pošalje da me zaštiti, jer je moje dete razmaženo i nepodobno, jer nije odgajano u vojničkom duhu, niti bih želela da učestvuje u vojnoj obuci.

Ni na pamet mu ne pada, da decu ne donosimo na svet, da bi ih posle žrtvovali kao ljudske štitove u bilo kakvom sukobu. Niti bih ja to dozvolila. U stvari, mislim da je baš obrnuto. Ako bi se zadesio takav slučaj, onda bih ja, roditelj, trebala da se žrtvujem za njega, bez obzira koliko ima godina. Ne bih ni to želela, kada bi nečije drugo dete dospelo u situaciju da mora da rizikuje svoje zdravlje ili život za jednu takvu generaciju, nas, koja nije umela da sačuva i obezbedi im opšte dobro, mir, nego je militantnim ponašanjem stvarala i tražila slike neprijatelja, umesto da stvara uslove za sreću i lep život. Nemojte nas braniti, jer to nismo zaslužili!

A inače, i nemamo spoljnih neprijatelja. Jašući na retrogradnim ideologijama, jedni druge smo napravili njima.

Erika Bence (Slobodna reč)

Prevod sa mađarskog jezika: Ljudmila Janković Gubik

 Borba, naslovna fotografija: Pixabay