Godinu dana.

Nova vrsta korona virusa, SARS – CoV – 2 koji uzrokuje bolest nazvanu Covid – 19,već godinu dana je deo naše svakodnevnice. Danas je nazivamo samo koronom, kovidom, zarazom koju je u Srbiji prvi put 6. marta 2020. godine potvrdio Institut Torlak u Beogradu. Onim srećnijima samo svakodnevno uzrokuje nervozu prouzrokovanu zabranama, obaveznim propisima, a oni manje srećni znaju i to, da bez obzira koliko bi bilo dobro, to ipak nije običan „grip“, a danas već nema ni malo onih koji su bili prisiljeni da svoje poznanike, prijatelje ili rodbinu sahrane u metalnom kovčegu zbog te pošasti…

Ipak se nismo navikli na nju.

Ipak se ne možemo sa njom suočiti.

Igor Đantar iz Bačke Topole je čovek kod koga je prošlog marta prvi put zvanično potvrđena infekcija korona virusom u Srbiji. Godinu dana kasnije, on kaže da se dobro oseća, da nema više tegobe, ali naglašava da je posle izlaska iz bolnice bio jako slab i iscrpljen, a potpuna regeneracija njegovih pluća trajala je više meseci.

„Činjenica, da sam ja bio ››nulti pacijent‹‹ u Srbiji, promenila mi je život, kao i svima u državi: tokom epidemije smo svi postali svesni toga, da je zdravlje najvažnija vrednost u životu i da bolest može u trenutku sve da promeni“ – rekao je Đantar za Tanjug.

Đantar je ispričao da je njegov susret sa korona virusom pratila visoka temperatura i da je bio toliko slab da nije mogao da ustane iz kreveta. Nakon što je ustanovljena bolest, tri nedelje je bio u bolnici. I respirator je izbegao. Oporavio se. Imao je sreće. Igor Đantar je nedavno bio na kontroli i ispostavilo se da još uvek ima dovoljan broj antitela u sebi, ali uprkos ovome, on će se vakcinisati, čim se za to ukaže potreba. Isto kao i milion i po građana u Srbiji. Država će uskoro stići do toga, da će svako ko se prijavio za vakcinu istu i dobiti. I to je u redu.

Pitanje je, šta će biti sa onih četiri – pet miliona građana koji se nisu registrovali. Tačnije: šta će biti sa onima koji ne žele da se vakcinišu?

Otprilike dvadeset i četiri posto anketiranih ljudi odgovorilo je da se nikako ne bi vakcinisalo, osamnaest procenata ne zna da li bi se vakcinisali, a jedanaest posto njih nije odgovorilo na ovo pitanje. Dvadeset i šest posto ispitanika bi primilo bilo koju vakcinu, a dvadeset i jedan procenat samo određenu.

Sve ovo, jako grubo uprošćeno znači, da više od polovine građana srbije se zahvaljuje, ali ne želi vakcinu.

Posle više hiljada mrtvih, i hiljada slučajeva lečenih u bolnici.

Jednostavno neshvatljivo.

A možda i nije baš toliko. I pored činjenice da nikada nije bilo toliko raznih teorija zavere na društvenim mrežama, pored kuhinjskih stolova i iznad barova u krčmama, takođe se moramo suočiti i sa činjenicom da čak i „zvanični“ mediji veselo podstiče ljude protiv vakcinacije. Na primer, Mađar So, apostrofiran kao jedini dnevni list vojvođanskih Mađara, sa potpuno mirnom savešću, objavio je 3. marta vest o dve tužne smrti. „Primili su vakcinu, pa su preminuli“ – sa ovakvim naslovom je jedini dnevni list vojvođanskih Mađara (?) objavio vest, da bi nakon toga precizirao: „Južnokorejske vlasti istražuju okolnosti smrti dve osobe…“

Je li da ste se naježili, dragi čitaoče? Dvoje pristojnih Južnokoreanaca je primilo vakcinu, pa zatim preminulo… Ko ne bi video povezanost? – pitaju se za kafanskim stolom.

Isti list (?) više nije smatrao važnim da obavesti svoje čitaoce da su južnokorejske zdravstvene vlasti u ponedeljak objavile: nije utvrđena uzorčna veza između vakcine protiv korona virusa farmaceutske kompanije AstraZeneca i smrti osoba koje su njom vakcinisane.

„Svih osam osoba je imalo neku primarnu bolest, te je vakcina bila štetna za njihov organizam, ali nisu pronašli dokaze da je uzrokovala njihovu smrt“ – rekao je direktor Kancelarije za epidemiologiju i prevenciju bolesti na konferenciji za medije, a čije je reči citirao Mađar Tavirati Iroda u svom izveštaju.

Mađar So je to brižno prećutao.

Zašto bi i objavio? Lov na klik je doneo „željeni“ rezultat: ovaj članak je na Fejsbuku (u trenutku pisanja ovog članka koji sada čitate) izazvao hiljadu tri stotine različitih reakcija i podelilo ga je više od hiljadu i šest stotina ljudi, zahvaljujući čemu ga je videlo najmanje dve stotine hiljada ljudi. Najverovatnije samo naslov, ali to već ne, da je reč o već starijim ljudima, koji su imali brojne hronične bolesti, a njihova smrt, makar koliko tužna, verovatno se može pripisati jednoj od njih.

Ali, Mađar So-u nije u interesu (?) da se bavi ovakvim „sitnicama“. Isto kao što im nije u interesu (?) ni u mnogim drugim slučajevima da objasne „svaki detalj istine“.

Stoga i nije iznenađujuće što su čitaoci tih dnevnih novina uvereni da je to dobro, pa čak i ako SARS – CoV – 2 postoji, nije „toliko opasan“, avioni koji isporučuju vakcine „nose zdrava srca, jetre, bubrege u Kinu, mrežnjače pacijenata se prodaju, i da ni to nije tačno što pričaju lekari o crvenim zonama, jer se „pravi novinar za utvrđivanje činjenica prikrade i sazna šta je istina“. (Samo jedna primedba: tako nešto postoji u američkim filmovima, a surova realnost je to da je crvena zona zato crvena zona, jer tamo mogu da uđu samo medicinske sestre ili braća i lekari. Možda bi trebali da se prerušimo u noćnu posudu kako bismo udovoljili čitaocu?) Čitaoci tih novina su uvereni da ljudi umiru od vakcina, a ko kaže suprotno, potplaćen je i tačka.

Da. Lakše je poverovati u ove fantastične „tvrdnje“, nego se suočiti sa realnošću. Lakše, nego gledati naše majke i očeve priključene na mašine. Lakše nego se tresti nad sudbinom naših najmiljih.

Samo to nije jasno, zašto dnevni list koji je osnovalo Mađarsko nacionalno veće i koji se izdržava od javnog novca (!) ugrožava svoj sopstveni čitalački tabor.

Korona virus je sa nama godinu dana. Trebali bi da naučimo da živimo zajedno sa njim. A naglasak je na reči „živeti“…

Palma Kočanjoš (Slobodna reč)

Prevod sa mađarskog jezika: Ljudmila Janković Gubik

 Lažne vesti, naslovna fotografija: Pixabay