Adam Levine iz benda Maroon 5 bio je izrugan kad je rekao da „nema više bendova“ – ali ako pogledate brojeve i podatke, u pravu je. Dorian Lynskey iz lista The Guardian razgovarao je sa nekim ljudima iz muzičke industrije, ne bi li ova pojava bila malo jasnija. Odgovori koje je dobio možda malo pojašnjavaju razliku između bendova i pojedinačnih izvođača danas.

„Trenutak kada smo osnovali bend je bila najbolja stvar koja nam se ikada dogodila“, peva Matty Healy na nedavno izašlom singlu Guys benda the 1975. Ova pesma je zapravo vatreno ljubavno pismo bendu i generalno, govori o romantičnosti bendova. Zapravo je oda drugarstvu, solidarnosti i radosnoj fuziji kreativnosti i prijateljstva. Ovo jeste staro osećanje, ali danas sve ređe i ređe.

Adam Levine je u svom intervjuu za Apple Music′s u martu ove godine između ostalog rekao i to, da su još uvek postojali drugi bendovi kada je izašao prvi album Maroon 5, 2002. godine. Sada ima osećaj da nema više bendova, kao da su rasa koja izumire. Levin je svoju tvrdnju pojasnio, da je mislio na bendove koji su „u centru pažnje“, međutim, njegove izjave su izazvale zbunjenost i negodovanje kod onih koji su to bukvalno shvatili i osetili se tangiranima. Neki od njegovih kolega su se našli i uvređenima, od veterana poput Garbage, pa sve do pridošlica poput Fontaines DC i Big Thief.

Međutim, kada se ostave povređena osećanja po strani, Levine je zapravo bio potpuno u pravu. Kada su se Maroon 5 probili dvehiljadite godine, stalno su se formirali neki novi bendovi, od kojih su mnogi dostigli platinaste tiraže i brzo dospeli na naslovne stranice. U međuvremenu, u carstvu čiste pop muzike, šou programi koji su promovisali talente, poput The X Factor, postali su pouzdani inkubator za „girl i boy bendove“, od Girls Aloud do One Direction.

Više nije tako. Težište popularne muzike se nesumnjivo kretalo ka solo umetnicima, barem kada je reč o ozbiljnom komercijalnom uspehu. Ova promena paradigme je očigledna već neko vreme.

Koju god metriku da koristite, slika je jasna. Trenutno se na top listama 100 najboljih singlova u Ujedinjenom Kraljevstvu nalazi samo devet bendova, a u Top 40 samo jedna. Postoje i dueti i tako dalje, ali formirani od solo umetnika koji gostuju jedni drugima. Mogli bismo nabrajati do preksutra.

Rock i pop muzika sada postoje u različitim sferama – čak se i najveći bendovi muče da uđu u Top 20 koji se pokreće strimovanjem – ali su i dalje na začelju unutar samog žanra alternativne muzike.

Jedna od teorija je da glavne izdavačke kuće izbegavaju bendove, jer su solo umetnici jeftiniji i lakše je njima rukovati. Jamie Oborne, čija je izdavačka kuća Dirty Hit postigla uspehe baš sa bendovima (the 1975, Wolf Alice), ali i solo umetnicima (Beabadoobee, Rina Sawayama), kaže da oni baš očajnički traže mlade bendove kojima mogu da pomognu da se razviju. Problem leži u tome što više nema toliko takvih bendova. Mnogo je verovatnije da će mladi ljudi praviti muziku u izolaciji, zahvaljujući tehnologiji. On šaljivo kaže da kada je prvi put upoznao ljude iz benda the 1975, svi su oni bili prijatelji koji su se sastajali da prave buku. Kako primećuje, mnogo toga se danas radi u izolaciji, pa je mnogo verovatnije da čovek i muziku stvara sam u svojoj sobi.

Ben Mortimer, kopredsednik  kompanije Polydor Records kaže da su troškovi veći problem za umetnike, nego što su za izdavačke kuće. Ako si mlad i inspirisan da postaneš muzičar, suočavaš se sa izborom. Kada želiš da napraviš bend, moraš da nađeš ljude sa sličnom vizijom, trebaju ti skupi instrumenti i oprema, i morate da krenete na dug put da bi usavršili taj svoj zanat. S druge strane, možete da skinete sami sa interneta neki program, zatvorite vrata svoje sobe i počnete da stvarate. On smatra da je kultura danas oblikovana tehnologijom.

Joff Oddie, gitarista benda Wolf Allice smatra da je jako skupo osnovati bend. Potrebno vam je mnogo opreme i dosta prostora. Kaže da je on sam potrošio većinu svog studentskog kredita na iznajmljivanje prostora za probe. Zatim, putovanja su skupa. Sve što se može učiniti povodom toga da bivstvovanje u bendu bude održivo za mlade umetnike je dobrodošlo, s obzirom da postoji bojazan da ta tradicija polako izumire. Joff misli da bi bila katastrofa ako bi ta mogućnost bila otvorena samo za decu koja pripadaju srednjoj klasi.

Prezentacija više ličnosti u mašti javnog mnjenja je uvek bila mnogo nezgodnija nego isto to u vezi jedne osobe, solo umetnika, ali su MTV i živahna muzička štampa pomagali u tome, dok su TV talent šou programi predstavljali članove grupa milionima gledalaca tokom nekoliko nedelja, pre nego što su objavili ijednu jedinu notu. Sve ove tri institucije su oslabile, ostavljajući bendove da se sami snađu u skretanju pažnje u onlajn ekonomiji. Društveni mediji su popunili tu rupu, kreirajući pojedinačne zvezde, koje se smatraju „autentičnijim“, od bilo čega što bi format retro talent šoua mogao da ponudi, elaborira u svojoj knjizi Fangirls autorka Hannah Rose Ewans, a koja je svojevrsna studija o savremenom fandomu. Šta je fandom? To je zapravo zajednica formirana od fanova okupljenih oko određene osobe, tima, serija, što ih zapravo čini kolektivom ili subkulturnim fenomenom.

Društveni mediji su stvoreni za individualno samoizražavanje. Platforme kao što su TikTok, Instragram i Twitter – pa čak i portretna orijentacija ekrana pametnih telefona – daju prednost pojedinačnim glasovima i licima. Čak i u indie – rock žanru, osim metala, individualni kult je jači nego ikada, a tu je prednost ta, što je omogućeno da se više ženskih izvođača izdigne u prvi plan. Ewens dalje navodi da ima dosta ženskih rock izvođača koji sada vode ovaj žanr u muzici. Na primer, Phoebe Bridgers, koja je izuzetno vešta u rukovanju Instagramom i Twitterom,. privukla je tako nivo popularnosti jednak idolopoklonstvu.

Možda je takođe opao i apetit za međuljudskim dramama unutar bendova. U vreme pre rijalitija, bendovi su nudili uvid u grupnu dinamiku (ako su hteli da se izraze sofisticirano), ili u voajerističku zabavu (ako pak nisu želeli da budu sofisticirani). Čak i sada, nove generacije fanova vole da saznaju šta su Paul ili John rekli tamo neke 1969. godine, koji haotični razvod je inspirisao neku pesmu Fleetwood Mac-a ili kako su Noel i Liam počeli da se mrze i tako dalje.

Na nekom određenom nivou, svaki bend je zapravo psihološki eksperiment, u kom su različite ličnosti stisnute u neposrednu blizinu i bačene u centar pažnje. Sada vam za to iskustvo ne trebaju bendovi, jer je to kamen temeljac rijaliti televizijskih programa. U modernom pop svetu se veliki sukobi koji privlače klikove vode između solo umetnika, a ne unutar bendova.

U Aziji je na primer situacija sasvim drugačija. „Idolističke“ grupe, mukotrpno okupljene, obučene, oblikovane i koreografisane da bi postigle maksimalnu privlačnost, već decenijama prednjače u japanskom i korejskom popu. K-Pop zvezde, grupa BTS su najveća pop grupa na svetu. Shin Cho, šef K-Pop i J-Pop u Warner Music Asia, smatra da strateški, ovaj sistem nudi fanovima više nego što može samostalni umetnik. Fanovi pojedinaca i dalje imaju svoje miljenike, ali takođe cene i hemiju koja postoji u grupi. Takođe mogu postojati i projekti podgrupa, koji nude nešto drugačije po njegovom mišljenju. U Aziji se format grupe doživljava kao dinamičniji, jer u odnosu na samostalnog izvođača jednostavno ima više toga da ponudi i uradi.

Sonny Takhar, bivši generalni direktor Simon Cowell′s Syco Music, koji je radio sa bendovima poput One Direction, Little Mix i Fifth Harmony, smatra da je uvek bilo mnogo skuplje lansirati bend, nego pojedinca. Međutim, danas je potrebno mnogo više strpljenja da biste opstali na tržištu. Suočavate se sa mnogo više izazova i morate da ispunite mnogo više prohteva, nego što je to bio slučaj ranije. U toku je konstantna borba za pažnjom fanova. Fanovi moraju biti u stanju da se poistovete sa grupama, da prepoznaju neke sopstvene elemente u njihovim životima.  A generacije su se mnogo promenile.

Paul Smith, pevač britanskog alternativnog rock benda Maximo park, kaže da je mnogo brže kada stvari radiš kao solo izvođač. Možete da izaberete brže umetničko delo, da se odlučite za spisak pesama: sitnice za koje u bendu trebaju nedelje, i to ako imate sličan način razmišljanja. Takođe možete i više da zaradite. Međutim, on kaže da voli aspekt zajedništva u bendu. Deli se i profit, ali i teret. Ako ste velika solo zvezda i ne uživate u tome, to je jedno od najusamljenijih mesta na kom možete biti.

Joff Oddie iz benda Wolf Alice kaže da dobar bend zapravo kreira zajednicu. Bendovi imaju svoj ekosistem, koji fanovi osećaju i žele da budu deo toga. Uprkos svemu što je već rečeno i možda ide u prilog individualizmu, još uvek postoji glad za tim kolektivnim osećajem. Možda sve to jednostavno mora da se utisne u ekran telefona.

Mnogi umetnici su se otisnuli u solo vode, iz ovog ili onog razloga, pa su se ipak vraćali formaciji benda. Jer biti u bendu, naći svoje muzičke istomišljenike, nekada iziskuje više žrtve nego biti solo umetnik. Ali se to osećanje zajedništva ničim ne može nadomestiti. I ta hemija, koja se emituje sa bine i osvetljava publiku, ali svom snagom i same izvođače, takođe se ničim ne može nadoknaditi. Sve razlike, ako ih eventualno ima, tada se zaborave. Jer ne postoji slično osećanje. Svirati ono što voliš, biti u tome iskren, a raditi sa onima sa kojima si se pronašao, nema cenu. I to pišem iz prizme nekog ko u tome nije pravio kompromise, te moram da priznam da znam o čemu govorim.

Možda je problem i u tome, što smo kao ljudska rasa postali mnogo netolerantniji jedni prema drugima, te je bilo koju vrstu zajednice veoma teško održati. Jer bend jeste zajednica, jeste porodica. Možda polako zaboravljamo kako da funkcionišemo u zajednici. A možda smo samo zaboravili da budemo iskreni. Jer bi ta iskrenost zapravo trebala da bude kamen temeljac svakog odnosa, naročito u bendu. Onaj ko je imao tu sreću da je oseti, zna o čemu pričam. A nestanak iskrenosti i jeste osnova svih problema čovečanstva. Muzika i iskrenost se ne mogu gledati kroz novac.

Posao bendova nije da odgovore zahtevima javnog mnjenja. Iskrenost je ta koja nas otvara svetu, jer će ona uvek i zauvek imati svoju ciljnu grupu, makar to bilo i samo u umetnosti, čak i u ovom suludom vremenu.

Mi, dinosaurusi, opstaćemo nekako, baš zbog te iskrenosti, pa ako to bude i samo u granicama naših malih, ali od laži čistih zajednica.

 Ljudmila Janković Gubik (Slobodna reč)

Bend, naslovna fotografija: Pixabay