Ideja vređanja integriteta, zdravlja i postojanja drugog ne pripada konceptu slobodnog formiranja mišljenja, ne može se relativizovati niti banalizovati. Jednostavno se samo može osuditi. Bez obzira ko stoji iza nje: da li je to naš politički protivnik, partijski saborac, možda prijatelj ili bližnji.

Tragom pera poljskog pisca Slavomira Mrožeka (1930 – 2013)

U svom eseju Nos, Mrožek ilustruje pripadnost i pristrasnost retrogradnih ideja antisemitizma na jednom školskom primeru. U ovoj situaciji postoje tri osnovne uloge, odnosno, mogu se zauzeti tri gledišta. U najgoroj situaciji je progonjeni (u tekstu poljskog pisca jevrejski dečak po imenu Cwibelsztajn), jer „nikada ne može biti siguran u dan, sat i minut“. Suprotna uloga pripada progonitelju (na primer: grupa učenika koji su zaslepljeni antisemitskim idejama), koji s druge strane iako želi da je uništi, priznaje postojanje progonjenih, budući da u njima nalazi smisao svog postojanja i delovanja. Treća uloga pripada onima koji stoje po strani. Samo u najređim slučajevima staju na stranu progonjenih. Pokušavaju da se „provuku“ pored događaja, tako da njihov profil ne bude vidljiv iz bilo kog ugla. U stvari, takve osobe ni ne uzimaju u obzir progonjene kao ljude, kao progonitelji, mogu i bez njih, baš kao i bez „ptica sa krljuštima i pernatih riba“.

„Ako čovek krvari, treba mu pomoći i zbrinuti mu ranu. Ako pak jedan Jevrejin krvari posle recimo nekog antisemitističkog čina, to je kao da pernata riba krvari. Dakle, ovo krvarenje nije ljudsko, nije čak ni životinjsko, nego je jevrejsko, odnosno nikakvo.“ Onaj koji stoji po strani ne deli sudbinu sa njim. To nije njegova stvar.

Opozicija, kao pernata riba

Gledam video snimak sednice Skupštine u Subotici na Youtube-u. Slušam odgovore Balinta Pastora, predsedavajućeg nominovanog tela, na govor odbornika Ferenca Ševenjija povodom rušenja privatne gostionice, Selevenjske čarde. Obuzme me veoma, veoma loš osećaj.

Od govornika i tangiranih slučajem, Balinta Pastora, Ferenca Ševenjija, vlasnika Selevenjske čarde i člana saveta SVM-a koji je istu uništio – poznajem samo Pastora, i u svom životu sam samo sa njim razmenila par reči. Sa predsednikom Mađar Mozgaloma se nisam upoznala, ako smo se i sreli. Nisam bila ni blizu Selevenjske čarde, a nisam više ni član pomenute civilne organizacije.

Međutim, sa liderom parlamentarne frakcije SVM-a, predsednikom skupštine grada sam se i raspravljala u komentarima ispod jedne objave na Facebook-u. Prigovorila sam sadržaju odgovora datih onima koji su pitali (sopstvenim glasačima) i načinu samog odgovaranja na pitanja. Smatrala sam to lupetanjem. Praznim, varljivim načinom govora. I njegov odgovor je bio takav. Istina: u pogledu strukture, vrhunski izgrađen, deluje uverljivo.

Balint Pastor je dobro vaspitan, pristojan i obrazovan čovek. To redovno naglašavaju njegovi bivši nastavnici i poznanici. (Druga je stvar što to samo po sebi ne menja ništa, ne oslobađa ga odgovornosti politike zajednice. Ni obrazovanost, ni veliko znanje ni umetničko stvaralaštvo.) Govori s poštovanjem, ne zaboravljajući ni druge, u ovom slučaju moju titulu i status. Što valjda može da izgleda i korektno – samo što u jednom ovakvom kontekstu to nije bitno, a bilo bi verodostojno samo onda, ako bi poštovao i stručnjaka u onom drugom, kada istovremeno unajmljeni botovi njegove partije na portalima i platformama vređaju. Kada bi se ogradio od takvog ponašanja, čak i onda ako je napadnuti opoziciono orijentisan: pernata riba ili ptica sa krljuštima. Na kraju sa jednim „Prijatan dan!” završava razgovor. Što bi opet bio lep gest. Da ne znamo da je na mađarskom jeziku moguće poreći sa „da” i potvrditi sa „ne”, kao i odbiti nekog pozdravom ili ga usmeriti na bonton „Vaš sam sluga!”

Imala sam jednog poznanika, bili smo kolege, čak sam ga smatrala i prijateljem, koji je pripadao onima „apolitično korektnima“ (valjda je i danas!). Ponekad međutim, nije mogao da sakrije koliko žudi za jednom lakejskom pozicijom u vidu nagrade, za pažnjom (mađarske) vlasti. Nije se toga ni stideo („prinuda“, „to radi za svoje dete“, „nema drugog izbora“ – poznati argumenti, zar ne!), čak se time i hvalio. Jednom me je upozorio – kao insajder – da nije dobra ideja raspravljati se sa kadrovima SVM-a, jer su prošli tzv. obuku za komunikaciju, rade prema dobro savladanim i strukturiranim govornim modelima. Međutim, slušajući sadašnje odgovore, jasno je da je narodni poslanik i lider frakcije, predsednik skupštine (i u ovom kontekstu nije nebitno što je doktor pravnih nauka i vanredni profesor) ovaj put odustao od svoje uloge, skrenuo je sa načina govora koji se pokazao dobrim: govori superiornim, afektiranim glasom, odbacuje i uznemirava, navodi izgovore, pravi aluzije, prikriveno preti, klizi, lupeta. Naime, ako je u njemu ostala i trunka pravednosti, makar iskra poštovanja političkih protivnika, onda dobro zna da je taj čin koji sad želi da brani, neodbranjiv. Ne treba da budete pravnik (a piše i u Bibliji!), da bi znali da ne može niko da bude sudija sam sebi, uništavanje je uništavanje i onda ako to neko radi zarad opšteg dobra (kako je odbornik SVM-a koji je uništio tuđu privatnu imovinu, Selevenjsku čardu, pokušao da objasni svoje delo!) a da ne pominjemo da alternativa kao što je ratovanje za mir ne postoji, kao ni još gore (i nepristojno): j…nje za devičanstvo!

A kršenje ličnog integriteta druge osobe („njegove supruge, kuće, njive, drugih dobara“), može proći nekažnjeno samo u svetu najcrnjih diktatura. Ne sme (ne bi smelo) to da se uradi ni neprijatelju, ni kršiocu zakona. A za zaštitu nacionalne zajednice nisu zaduženi sitni seoski kraljevi, već zvanični organi. A koji su, mislim ja, odgovorni vladinim organima za svoj rad. Onima, za čijim stolovima za kojim se donose odluke, sede i predstavnici SVM-a.

Šta bi bilo prihvatljivo i verodostojno ponašanje? Istinit odgovor?

Kada bi se Balint Pastor, pozivajući se na Poslovnik, prema kom odbornik ne može da uputi pitanja drugom odborniku, a sam odgovora  na njih, umesto da pokaže svoju nadmoć, založio za univerzalnu (božansku, prirodnu, ljudsku i zakonsku) istinu, sam bi pozvao svog partijskog druga da podnese ostavku! Jer ono što je isti učinio je nepodnošljivo, neprihvatljivo, nemoguće okarakterisati, čak i ako žrtva, zbog svojih političkih uverenja „ne postoji“ za one na vlasti.

Bez ovoga nema „prijatan dan“. Samo „lep novi svet“. A znamo šta je to!

Foto: Imre Tot