Sa Sabolčem Tolnaijem o profesiji, nastavi i kulturnoj politici

Tokom našeg razgovora, ispostavilo se da je filmski režiser Sabolč Tolnaji ponovo dobio jednu nagradu, i to za video klip na međunarodnom takmičenju. Video je snimio iz čiste strasti, jer ga je smatrao izazovom. Nije bilo za to novca, postojale su samo ideja i volja. Prema Sabolčevom mišljenju, toliko nas je malo ostalo, da čak ni opozicionarstvo nema smisla u ovoj zajednici. I dok puši jednu cigaretu za drugom, govori i o stvarima koje su za njega prava muka: na primer, da već deset godina nije imao učenika režije na mađarskom jeziku u Novom Sadu. I to je veliki problem.

Kako je došlo do snimanja ovog muzičkog videa?

-Jasna Jovičević. subotička džez saksofonistkinja i kompozitorka, a koja voli moje filmove, pitala me je da li bih napravio klip za jednu od njenih pesama, jer njen album sada izlazi u Amsterdamu. Niko me do sada nikada nije zamolio za ovako nešto, pa iako nije bilo ni novca za to, odgovorio sam da ću se upustiti u to iz radoznalosti.

Materijal smo praktično snimili za jedan dan, sa kamermanom Borisom Kopilovićem i Tiborom Takačem Fakijem. Onda je Jasna klip poslala na velike međunarodne festivale. Ušao je u finale na međunarodnom festivalu u Minhenu, a u Londonu je proglašen za najbolji muzički džez video i plasirao se u finale svih kategorija.

Snimanje vaše najnovije filmske ideje, pod nazivom Moje vožnje biciklom sa Zolijem Terekom je prekinuto. Šta je razlog i u kojoj je sada fazi film?

-Film smo snimili do pola uz podršku Srpskog filmskog fonda, ali je novac iz Mađarske, recimo, odnela epidemija, a mi smo zapeli sa napolja snimljenim materijalom. Kulturna politika se u Mađarskoj mnogo promenila, filmski radnici u poslednje vreme ne dobijaju baš mnogo novca. Trenutno Mundruco, Palfi, Sabi Hajdu, koji su stekli ne samo međunarodnu, već i svetsku slavu, ne mogu da dobiju novac kod kuće. Politika je stavila šapu na podršku, ako želite da snimate, praktično ne možete da iznesete svoje kritičke misli. Ovo je ponovo postalo „normalno“. Nadajmo se da će to vremenom popustiti, s obzirom da ništa ne traje večno. Zapravo, zato sam i ja odustao od toga, i pokušavam negde drugde. Sada čekam vesti iz Slovačke i zaista se nadam da ću uspeti da završim film ove godine. Budući da cela stvar ima jedan zamišljeni deo nalik snovima, naposletku sam odlučio da ne putujemo u Tursku, već čemo turski deo rešiti greenscreen-om (efekat kada se izreže predmet iz snimljenog video zapisa pomoću zelene ili plave pozadine, prim.prev.).

Ranije ste izjavili da bi sve više želeli da vaš film komunicira sa gledaocem, ako bi oni rado sedeli u bioskopu zbog vašeg dela.

-Bioskopska publika je u poređenju sa pozorišnom naglo opala, ali da, u osnovi sve više i više osećam to, da se ne radi o tome da pravim film za sebe i svoje prijatelje, nego, koliko god čudno zvučalo, želim da zabavim, nasmejem, dodirnem. I u plemenitijem smislu. Odnosno, želim da publiku, gledaoca, uključim u emocionalnu identifikaciju i odvedem ih kroz katarzu u pravcu pročišćenja, da kada izađu iz bioskopa svoj život mogu da sagledaju iz šire perspektive. Ovo je zadatak bioskopa i svih drama. To bih i ja želeo.  

Pored filma se bavite i drugim kreativnim radom. Tako je nastao onlajn Plac Radio, koji je ukupan kulturni proizvod intelektualaca bivših jugoslovenskih teritorija.

-Sa Petrom Mitrićem radimo zajedno već 20 godina na raznim mestima. Fantastičan je filmski stručnjak, vodi razgovore sa velikim umetnicima na svim važnim beogradskim festivalima. Ideja se pojavila, budući da je njegova komunikaciona sposobnost toliko dobra, šta bi bilo, ako bi napravili jedan internet radio. U međuvremenu je u Subotici osnovan jedan umetnički centar, i u tom okviru je nastalo ovo komunikaciono sredstvo. I na kraju je postao međunarodni projekat.

U kakvoj je situaciji sada filmska profesija?

-Veoma je teško o ovome govoriti zbog epidemije. Sa radom smo potpuno stali, prošle godine je bio jedan dug period kada uopšte nismo snimali. Serije su zauzele mesto filma i sada u Srbiji sve filmske ekipe snimaju serije. Nakon toga, kada su i bioskopi prestali da rade, postalo je veoma upitno da li je uopšte isplativo snimati film. Bioskop prolazi kroz velike teškoće. Siguran sam da postoje veoma talentovani mladi srpski umetnici, takođe i mađarski, sasvim mladi i neverovatno dobri. Vratili su se pričanju priča, prave dobre komunikativne filmove o današnjoj omladini.

Da li nalazite sebe u nastavi?

-Tada su me zapravo bacili u duboku vodu, jer na akademiji ne postoji nastavni plan i program, nego vi treba da izgradite nešto na osnovu čega ćete predavati. Sada kod treće, četvrte generacije osećam da se metodologija ustalila i da svesno znam čime počinjem i gde želim da odvedem decu. I to je zaista dobar osećaj. S obzirom da predajem glumcima među mađarskom decom, ali sam od ove godine preuzeo i nastavu srpskih režisera, ovaj posao me prilično ispunjava. Izgleda da učenici i dobijaju nešto od mene, a to i obrnuto tako funkcioniše. Međutim, srce me boli zbog sledećeg: nisam imao mađarsko dete na odseku za režiju još od Robija Lenarda. Prošlo je deset godina. Ovo se nikada nije dogodilo u istoriji akademije. Ko razmišlja o režiji automatski ide za Budimpeštu. Mladi ljudi se uglavnom uhvate za probleme sa jezikom i da se zato ne prijavljuju u Novom Sadu. Ja bih ih ohrabrio: tu sam, pomoći ću. Velika je potreba za režiserima. Mislim da je možda i to razlog zašto je malo kandidata, jer su se vojvođanska pozorišta prilično maćehinski odnosila prema onima koji su završili režiju. Veoma malo njih je dobilo priliku u mađarskim pozorištima u Vojvodini. Polazeći od sebe, prilike u srpskim pozorištima dobijamo pre nego u mađarskim. Ja na primer, nikada nisam radio u Narodnom pozorištu u Subotici, čak i u novosadskom mi je bila predstavljena samo jedna ispitna predstava sa druge godine u to vreme, ni Urban nije radio sa mađarskom trupom u Subotici. Smatram ovo sramotnim, pogotovo što vidim da se mnogo puta dovode drugo – i trećerazredni režiseri. Jedno pozorište bi moralo da ima obavezu da pozove mlade studente režije da asistiraju. Prirodno je da mladi još uvek traže sebe, oblik izražavanja kroz koji bi mogli da govore. Aktivno učešće u radu pozorišta bi trebalo da bude deo učenja, i ovako bi mogao da se stvori profil ljudi koji ispunjavao očekivanja. Ovo je takođe odgovornost pozorišta.

Nije li to vrsta getoizacije?

-Getoizacija je neverovatna stvar. Kulturna politika Mađara u Vojvodini je takođe zatvorena i uskogruda. Nemamo informacije i ne znamo, na primer, šta se dešava oko nas u svetu. Na primer, da je Novi Sad u poslednjih deset godina postao važan centar za animaciju ili pravljenje video igrara, na evropskom nivou. Jedan sloj mladih ljudi koji su se obogatili radi u ne malo studija, u kojima ne možete naći gotovo nijednog mladog Mađara. Na višoj školi u Novom Sadu, gde postoji odeljenje za dizajn video igara, nema mađarskog deteta, a mađarska deca u Vojvodini ni ne znaju da ovde mogu tako nešto da uče. U profesiji proizvođača video igara je Novi sad na primer mnogo veći centar od Budimpešte, sa ozbiljnim evropskim platama i mogućnostima. Ne bi bio moj posao da skrenem pažnju na ovo, ali ako to već ne radi onaj kome je to posao, onda to moram reći. Zapravo ja ni ne znam ko planira kulturnu politiku, mene ne zovu, iako bih imao šta da kažem, mogao bih i da pomognem, ali izgleda da im nisam zanimljiiv. Ali mi nije cilj da ovim intervjuom nekog okvalifikujem, radije bih razgovarao o tome da treba da se okupimo i otvorimo se jedni prema drugima, a stvari bi trebalo gledati u širem kontekstu, jer ćemo zaista izgubiti mlade intelektualce, iako bi mnogo mladih mogli ovde zadržati.

Da li vojvođanski Mađari uopšte imaju stvarnu kulturnu politiku?

-Politika se uliva u svako područje i truje nam život, pa se pojavila i u našoj profesiji. Pokušavam da se ne bavim politikom, samo stojim po strani i pokušavam da se usredsredim na ono što je moj posao, smatram da je borba sa vetrenjačama besmislena. Takođe sam svestan da se moramo sporazumeti sa sadašnjom srpskom vlasti, jer ćemo inače biti uništeni, to razumem i možda i prihvatam, ali se neću time baviti. U Vojvodini je toliko malo nas Mađara ostalo da čak ni protivljenje nema previše smisla. Ja vidim smisao samo u saradnji. Slavine su toliko zatvorene i tako je sve postalo jednosmerno, ponovo je izgrađen jednopartijski sistem i lični kult, da ako oni koji imaju moć u svojim rukama ništa ne učine, ništa se neće promeniti. Praktično je na snazi predaja. Očigledno da je ovo sada trend, to je takav aranžman, i meni je to u redu, ali onda je ostanak i napredovanje mladih odgovornost onih koji drže sve u svojim rukama.

Baš ste krenuli na tenis. Da li je sport važan u vašem životu?

-Da, ponovo je važan. Kad sam bio mlad, bavio sam se sportom, pa sam sa 35 godina ponovo počeo da igram tenis i od tada sam redovan u tome. Igrao sam i fudbal, ali sam morao da prestanem. Mislim da je istina ona misao, da je u zdravom telu zdrav duh. Bila je zabluda i loša moda, da pravi intelektualci ozbiljno piju, ne bave se sportom, popreko gledaju na sve fizičke stvari. Mislim da je sport deo jednog uravnoteženog života.

Kako vidite sebe za pet godina?

-Naravno da se nadam da će se pokrenuti stvari i da ću pored predavanja moći ponovo redovno da radim. Tokom epidemije sam se napunio slikama, ponovo je počelo da me zanima pozorište, direktan kontakt sa publikom. Ako sve bude kako treba, na jesen ću režirati u pozorištu sa srpskom trupom u Subotici. Voleo bih da režiram barem jednu predstavu godišnje, a za pet godina bi bilo dobro kada bi to postalo redovno. I želeo bih da se bavim stvarima usmerenim na obnavljanje dramskog jezika i pripovedanja. Nove narativne mogućnosti su izuzetno uzbudljive.

Foto: Sabad Mađar So