Politički sentiment Beograda bio je veoma uznemiren odlukom „bratskog“ (crnogogorskog) parlamenta, kojom se jasno kaže da se u to vreme, odnosno pre dvadeset i šest godina, zaista dogodio genocid u Srebrenici. Ovu činjenicu je u međuvremenu utvrdio Međunarodni sud i sa njom se složilo pola zemaljske kugle.

Izuzetak je naravno beogradska vlast. Premda su i oni, kao i ceo svet, imali iste podatke na raspolaganju. Nije poznato kako onda oni nazivaju ubistvo osam hiljada građana drugih nacionalnosti i veroispovesti u jednoj varošici. Naravno, najlakše je to objašnjavati nekakvim ratnim sukobima, nesrećnim okolnostima i ko zna kako još, ali su činjenice i dalje činjenice. A da i ne pričamo o tome, da Srbija i po sopstvenom prizanju, ne bi mogla imati puno prava da analizira šta se tada i tamo dogodilo, pošto do dana današnjeg tvrde da Srbija nije učestvovala u ratu koji je trajao više od četiri godine.

Davno su pomeli pod tepih to, zašto invalidi koji su se vratili sa fronta (na kom „nisu ni bili“) prose u srcu prestonice, ili kako su pojedinci koji takođe „nisu bili tamo“ ušli u Savez boraca.

Da ne kažem da je jako teško svariti činjenicu da su bili na pogrešnoj strani i redom izgubili svaki rat. Inače, ova trauma i Mađarsku muči više od jednog veka, i do sada su samo Nemci skupili snagu da iskreno i otvoreno priznaju da su (delimično) bili uzročnici izbijanja Prvog i (u potpunosti) Drugog svetskog rata, te se stoga moraju pokajati.

Beogradski politički vrh je reagovao prilično suzdržano na odluku Podgorice (za starije: Titograd) o Srebrenici, iako se žar i dalje nazire pod pepelom. Međutim, jedan ministar je javno objavio svoje „značajno“ mišljenje, da će predsedniku predložiti da Srbija zabrani pedeset i petorici poslanika iz crnogorskog parlamenta, a koji su glasali za rezoluciju, ulazak u zemlju. A o tome nije bilo reči u vezi fame oko aktuelnog ministra unutrašnjih poslova, šta da se radi sa devetnaest poslanika koji su glasali protiv njega? Prema toj logici, mogli su dobiti i nagradu.

Ono što je najupečatljivije u celom slučaju je to, što takve i slične ispade gotovo uvek rešava donedavni ministar odbrane, a sada ministar unutrašnjih poslova, Aleksandar Vulin. Više ni to ne valja što će Aleksandru Vučiću predložiti da zabrana stupi na snagu? Nije li odgovornost na vladi ili parlamentu, nego na predsedniku? Ili samo mi, neobrazovani i neobavešteni građani živimo u tom uverenju da u Srbiji ne vlada predsednički sistem, diktatura ili nešto slično, već parlamentarna demokratija? A ako stvari tako funkcionišu, onda bi prvi čovek države mogao imati eventualni razlog i priliku da zabrani, da državni službenik bilo kog nivoa bude jedan takav čovek, koji svojoj zemlji još duguje vojni rok. Kao na primer Vulin. Ili onaj koji nije ni za pešadiju dobar može bez daljnjeg biti ministar odbrane!? Ili je možda jednostvano reč o tome, da je neko morao da izgovori to, da oni koji u stranoj zemlji ne glasaju onako kako to mi očekujemo od njih, mogu da se nose. I da nogu ne stave u našu lepu domovinu.

Takva izjava, koja se čak može opisati i kao ispad, jezivo podseća ljude starije od četrdeset godina – mereno istorijskim razmerama – na jučerašnje događaje na Balkanu, kada je reč jednog čoveka u našem regionu bila jednaka Svetom pismu, a čak i tada je uvek postojao glasnogovornik zvani „onaj mali debeli“, koji je sopstvenu kožu izneo na vašar morala umesto svog šefa. Možda je i tada/sada bio/jeste slučaj, da oni podsvesno osećaju da im ni stručni ni ljudski kvaliteti ne daju pravo da zauzimaju visoke (i dobro plaćene) položaje, i zbog toga temeljno preuveličavaju lojalnost koju očekuje njihov pretpostavljeni!?

To se može videti i u medijima, jer teško da je diskutabilna činjenica da samo oni koji svakodnevno dokazuju svoju lojalnost mogu ostati na rukovodećim mestima, a – ako treba – progunđaju izjavu – umesto šefa.

Drugim rečima, rado odigraju ulogu nekada od kalaja napravljenog, a sada već modernije dizajniranog megafona.

Foto: icrc.org