„Možda je jedna od najčudnijih vesti ove nedelje ta, da sobne biljke mogu da odsednu u jednom hotelu u Engleskoj. Usluga olakšava pažljivim vlasnicima biljaka situaciju tokom letovanja ili dužeg putovanja. Možda je iznenađujuće, ali zaista postoji potreba za smeštajem kućnih biljaka u Londonu, na mestu koje se zove Patch Plant Hotel. Hotel sa pet zvezdica, sa 100 mesta, all inclusive, obećava pažljivu negu.“ Ova vest se pojavila na jednom mađarskom poljoprivrednom sajtu pre dve godine, iz čega se ispostavilo da je usluga takođe bila odlična reklamna prilika za onlajn trgovinu biljkama.

Daliborka Popov nije otvorila hotel za biljke u selu Mileševu u opštini Bečej u reklamne svrhe. Jako voli biljke, ima i mesta za njihovo prezimljavanje, a to nemaju svi. Prvi put je prošle jeseni zamolio jedan komšija koji zimuje u Novom Sadu da prihvati njegove saksijske biljke za zimu. Daliborka se mesecima brinula o njima, a na proleće je njihov vlasnik mogao da ih odnese kući u boljem stanju nego u kom su bile pre početka zime. Tada joj je palo na pamet da ima mnogo ljudi u sličnoj situaciji, naročito ako su biljke već velike. Ponudila je ovu mogućnost na internetu, i biljke i drvca pet porodica su već našle svoje mesto u pansionu za biljke. Ovo znači puno svakodnevnog posla za Daliborku, ali ona rado mazi i pazi biljke koje su joj poverene.

„Svaka biljka ima svoj dosije, u kom je njena fotografija, potrebe, i beležim posao obavljen sa njom. Ima onih koje treba češće zalivati, a druge pak ređe. Moram da obraćam pažnju na svetlosne uslove, vlažnost. Ako treba, presadim ih. Čistim listove, proveravam da ih nisu napale neke bolesti ili štetočine. Nisam ljubitelj hemijskih tretmana, radije koristim vodu sa cimetom, čaj od vrbe ili vodu sa bananom za prehranjivanje, a štetočina se oslobađam sapunicom ili ručno“. Novopečena vlasnica hotela pre smeštanja među ostale unosi samo zdrave biljke, pa ih uvek pažljivo pregleda pre nego što ih smesti.

U Mileševu i vlasnica hotela i seoski sekretar

Daliborka je sekretar mesne zajednice od decembra 2019. godine. I da raščistimo nešto: Mileševo nije isto mesto kao banatsko Novo Miloševo, a njegovo mađarsko ime ni slučajno nije Drea, kako piše na Wikipediji, niti je Kutašpusta, nego je to staro ime za Drljan. (Naziv Ištenfelđe, Božija zemlja, prim.prev, nametnuto je Mileševu za vreme mađarske vladavine, pa se na više mesta ovo koristi kao mađarski naziv sela.) Dakle, Daliborka je sekretar mesne zajednice u kojoj su se spojila dva mala sela: Drea, osnovana 1854. godine i naseljena Mađarima, podignuta je početkom dvadesetih godina prošlog veka, ima otprilike 330 duša, a njoj pripada i Mileševo, naseljeno Srbima, gde živi oko 300 ljudi.

Porodica Daliborkinog oca je bila jedina srpska porodica u Drei, a on se oženio Mađaricom, pa Daliborka odlično govori i mađarski. „Mene su roditelji tako vaspitavali, da ako nešto želim to mogu i da postignem. Nikad i ne čekam nekog drugog, već se sama latim posla. U poslednje dve godine smo renovirali seosku kuću, odnosno zgradu mesne zajednice, renovirane su škole u Drei i Mileševu, obnovili smo kapele na dva groblja i okolinu doma zdravlja, posadili smo dosta drveća kod mileševskog spomenika. I zalivali smo ih, ali je ova godina bila paklena, nismo pobedili, a ljudi su reagovali tako, da je to Daliborkino drveće, neka ga ona zaliva! Ali Daliborka ih nije sebi posadila, već selu… 30 godina smo čekali da se zatvori divlja deponija u Drei, a sada se to i doodilo – velika radost! U selu žive prevashodno stariji, važno je da im obezbedimo osnovne stvari, ja time pomažem da donosim lekove iz Bečeja i sređujem potrebna dokumenta.“

Lek za dušu

Porodično gazdinstvo takođe zahteva mnogo posla, a mora da bude odgovorna i kao sekretar mesne zajednice, pa za Daliborku biljke imaju gotovo terapijski efekat oslobađanja stresa. Samo sopstvenih biljaka ima najmanje četrdeset: kaktusi, difenbahije, filodendroni, šeflere, palme, fikusi, begonije, oleanderi, hortenzije…

„I moja baka je obožavala biljke, a mama ima običaj da kaže da sam kao ona – da obrnuto posadim biljku i onda bi nikla. Stalno smo ih razmnožavali, naša kuća je i iznutra i spolja bila prepuna biljaka. I drugi su znali za našu strast, pa mi je na primer, jedna starija gospođa, koja se preselila u dom za stare, poklonila svoje cveće. Ja detaljno pročitam o svakoj biljci. Sanseverija je skoro neuništiva, kao i zamija, koje mogu da izdrže čak mesec dana u polusenci, bez zalivanja. Kalatea koja potiče iz tropskih šuma, s druge strane, zahteva paru, tuširanje, ali se mora voditi računa o zalivanju, da ne bi došlo do truljenja korena. Mnogi ljudi se plaše za svoje palme, iako moje iskustvo govori da palme mogu da izdrže i temperature do -15 stepeni, samo ih treba dobro pokriti. Ako ih ostavimo u zemlji, rašće dva puta brže nego u saksiji. Sada čak i ja uzgajam svoje male palme u saksijama, ali do proleća će sve biti posađeno u zemlju u dvorištu.“

Dobro je živeti na selu

Daliborka voli da živi na selu. Pored svog posla, ima vremena i za svoje biljke i za još jednu strast, umetničku fotografiju. Za nju je ovo selo ostrvo mira i svoju sedmogodišnju ćerku želi ovde da odgaja.

„Uopšte ne doživljavam kao manu to što živimo u jednom malom selu. Istina je da našoj deci određene stvari nisu dostupne, kao što su muzička škola, sport, jezička škola, ali pokušavamo da organizujemo jedan kombi koji bi ih dovozio i odvozio. Međtuim, naša deca u selu žive bezbedno. Ovde imamo mir i slobodu. Ako mi je pak do druge vrste opuštanja, za dva sata sam u Beogradu automobilom, ali jedan Beograđanin mora da plati mnogo novca da tako napuni baterije na letovanju, kao što mi to radimo kod kuće“.

Kao sekretar mesne zajednice, Daliborka se trudi da selo učini mestom pogodnim za život i za mlade i za stare. Želela bi da lekar u selu ordinira ne samo dva, nego tri puta, da ogradi groblja, da popravi puteve i trotoare…

Da li će se iz njenog hobija izroditi preduzetništvo, još se ne zna, ali vrata hotela za biljke su otvorena za goste cele godine. Od najmanjih, pa sve do onih visokih četiri do pet metara, svaka biljka može doći na rehabilitaciju ili zimovanje u Daliborkinu zelenu oazu.

Roža Feher

Foto: privatna arhiva