Oni koji me poznaju, znaju da sam često između dva grada kojima moje srce pripada, iz raznoraznih razloga. Ovo je bitno napomenuti samo zato da bi se znalo da se u raznim godišnjim dobima mogu naći na putu između ta dva ista grada, te nije nikakvo čudo što sam se u nedelju našla na putu od Beograda prema Senti.

I tad baš nađe da pada sneg, čuj nedeljom. Pa ko je još čuo da sneg pada nedeljom, mogao je lepo pasti u ponedeljak, početkom nedelje, te bi putari bili spremni, verovatno. Elem, kiša koja je sa subote na nedelju noć pljuštala kao iz kabla u Beogradu, pretvorila se u sneg i to prilično ozbiljan. Čim sam ujutru čula da je tišina, znala sam koliko je sati, jer to tako obično biva. Elem raditi se mora, na put se mora, te tako i krenusmo.

Prvo smo skidali sneg sa automobila jedno 20 minuta, jer beše pošteno napadao. Već mi nije bilo dobro kada sam videla da je u naselju tako napadao sneg na put, da će biti veoma veselo popeti se, jer mi smo tamo na brdu. Da se razumemo, ja sneg obožavam, ali ne kada niko ne čisti puteve. Ali ko će pobogu sneg da čisti nedeljom i to još u naseljima. Svašta baš i ja hoću.

Kad smo krenuli, jedva smo se popeli uzbrdo, iako ne vozim neka slaba kolca, do tačke odakle put vodi nizbrdo. Put je klizao kao blesav, sneg dodatno otežava kretanje… Nekako se dopeljasmo do gore, ali kako to obično biva, na sve strane parkirani automobili, pa sad, ako ti neko ide u susret, staćeš ili će on, zavisi ko je ljubazniji. U ovakvim uslovima je to veoma zanimljivo… Ako još nemaš gde da staneš, ispada da se voziš jednosmernom ulicom, jer ima i onih koje uopšte ne interesuje da li će tu neko moći da prođe ili neće, tako se parkiraju… No, dobro, prođosmo i tu prepreku nekako, idemo dalje. Tek što skrenuh udesno, svi stoje, niko ne mrda, taman sam se ponadala, sad će biti lakše, ipak je nizbrdo majku mu. Aham, kako da ne. Zaglavio se kamion u snegu, kolona iza njega, ni napred ni nazad… Trudi se šofer, mučenik, ali ne može napred… Ode nazad, zaleti se, ali ništa… A na kamionu gomila nekih boca, izgleda kao neki gas… Kuku…. Ja gledam, ok, nekako ću valjda da se provučem između kamiona i nekog kombija, koji je veoma pametno stao poprečno, pa ni levo ni desno… Šta je uopšte mislio, ne znam zaista… Nekako on uspe da ode u rikverc u nečije dvorište izgleda, te se ja nekako tu polako provukoh i malo odahnuh, konačno smo krenuli, pa polako, nebitno kad stignemo, glavno da stignemo.

Aham. Nismo odmakli bukvalno ni 50 metara, stoji autobus. Šta stoji koji andrak, niko ne mrda, sneg, ne znaju ljudi šta se dešava. Pogledam ja gore, kad otkinut neki kabl visi, tako da autobus ne može da prođe. Ne može da prođe niko, osim ako po onom snegu i ko zna čemu još ispod ne ode skroz na levu stranu… Jer kabl upravo tako visi. A sad, da li je strujni kabl ili telefonski, to baš niko tamo nije imao volje da proverava, srećom. Nekako polako ja odem na levu stranu i uspem da obiđem autobus, računam, valjda niko nije toliki idiot da sad jurca kao pomahnitao po ovom vremenu. Idemo dalje, rekoh, samo da se ja domognem onog glavnog puta, nedelja ili ne, sigurno su ga očistili, bacali so, pa nisu valjda toliko nenormalni da ne čiste glavne puteve.

Aham. Kako da ne. Boleo ih ćošak da čiste. Možda i jesu malo čistucnuli, ali iskreno, ja za sve vreme puta nijednu grtalicu, kamion koji baca so, nisam videla. Srećom, uglavnom svi voze lagano, normalni ljudi, osim ponekog sporadičnog idiota, koji ima verovatno problem sa nečim drugim, možda zakržljalim delovima tela, pa jurca, ne bi li završio u Dunavu (Pančevački most) ili kasnije u nekom jarku. Kakvo crno čišćenje puteva, kako prođu automobili i autobusi kojih hvala Bogu uvek ima u Beogradu i dalje, tako oni utabaju sneg i prave onu bljuzgavicu. Mada i to slabo. U jednom momentu, od Pančevca prema Zrenjaninu, ne vidi se linija, ne zna čovek u kojoj traci vozi. Dobro šacujem ja to, ne idem prvi put tim putem, ali opet nije baš prijatno. Naravno, dok ne namestiš da ti stakla ne magle, pošandrcaš, nerviraš se, pa ti to još dodatno diže pritisak, zato samo polako. Sve se da rešiti. Naravno, usput smo videli barem petoro onakvih budala koje su vozile kao idioti verovatno, te su lepo sleteli u jarak. Ni onda mi nije bilo drago što to vidim, grozno. Žao bude čoveku. Putevi još uvek nisu čisti. Kakvi, ni blizu da su makar malo počišćeni. Priroda se potrudila da barem malo pomogne, te kako je duvao vetar, malo je počistio put, ali još uvek ima dovoljno snega, a ispod opet ko zna čega, da mora da se vozi ekstra oprezno i polako, bez glupiranja i dokazivanja nekim iluzornim podstanarima u glavi.

Zaključak: od Beograda do Zrenjanina nedeljom ni trava ne raste, a kamoli da se čisti sneg. To „spremni smo“ što je na sva usta laprdao gradonačelnik Beograda Goran Vesić, mačku o rep. Niste vi ni za šta spremni, a ne za sneg u decembru, koji ih uglavnom svake godine iznenadi. Putevi Srbije kanda znaju da naprave neke puteve, da krpe, sve to izdrži do leta, ali da čiste sneg kada pada, teško. Nije dovoljno napraviti puteve, pogotovo tako ofrlje, treba ih i održavati. Nije dovoljno laprdati na sva usta kako su građani Srbije najvažniji, treba to i pokazati. Jer time što te boli uvo kako će ti isti građani da saobraćaju po Srbiji, dokazuješ samo da te stručno zabole za njih i njihovu bezbednost. Pa kad se već naši vlastodršci tako zdušno razumeju u sve i svja, onda valjda znaju i da sneg može da padne u decembru, i da organizuju njihovo čišćenje. Drugo, ne živimo ni na Aljasci ni u Moskvi da to treba da bude tako veliki problem. Nego vas gospodo boli uvo za taj isti narod kome ispirate mozak raznoraznim sranjima evo već deceniju.

Da se razumemo, sumnjam da bi i od Zrenjanina do Kikinde bilo nešto bolje, već je tamo padala neka susnežica, mada više kiša, pa nije bilo toliko snega na putevima, to jest, bilo ga je veoma malo. A mi, hvala Bogu srećno stigosmo u Sentu. Fotke nisam pravila, jer sam bila zauzeta bitnijim stvarima.

Bojim se samo da imamo mnogo kratku pamet. Treba se i ovoga i mnogo toga drugog setiti i u aprilu, kada izađemo pred one uboge kutije glasačke. Pa onda pametno odlučiti. Jer onaj koga za vas nije briga u krizi, nije ga briga ni u jednom drugom trenutku. Tog nekog je briga samo za njegovo dupe. I tačka.

Sneg u Beogradu (Foto: Zoran Lončarević / nova.rs)