Evo prvo nekoliko misli o ugroženosti beskućnika. Beskućništvo je ekstremna ranjivost. Beskućnik je otuđen od svog okruženja. Nema porodicu, prijatelje, nikoga. Nema ko da ga zaštiti. Društveni je izgnanik: potpuno bespomoćan.

Dogodilo se februara 2022. godine, u Novom Sadu, „Evropskoj prestonici kulture“, da je na smrt pretučen jedan beskućnik. Navodni počinilac je bio jedan muškarac od dvadeset i jedne godine. Beskućnika je poznavao skoro ceo grad, jer je bio ulični muzičar. Dvadesetjednogodišnjak nikome nije bio poznat, za njega se prvi put čulo kada je štampa objavila njegovo puno ime i prezime. Tako je sada dakle, i on postao poznat.

Sa užasom sam čitala komentare koji podstiču mržnju, ubistvo, osvetu, krvavu odmazdu. Vest se munjevito proširila po društvenim mrežama. Istraživane su okolnosti ubistva. Osuđivali su, optuživali, tražili žrtvenog jarca, pozivali na odgovornost. Iako nije naš posao da sudimo.

Činjenica je međutim, da je jedan nezaštićeni čovek nasmrt pretučen na ulici. Jedan sveopšte poznato nevin i bezopasan čovek, koji je živeo za blues i rock and roll. Kome je vera bila ta, da su ljudi dobri i da je ljubav najvažnija. No, i muzika.

Ko je to mogao da uradi? Ko može da bude toliko izopačen da starijeg čoveka (žrtva je imala 61 godinu) dotle tuče i šutira… Dotle tuče i šutira… Dok… Koliko mržnje, frustracije, straha, bespomoćnosti…

Koliko loših obrazaca, pogrešnih ideala, predrasuda, zabluda, nerazumevanja, odbacivanja… Koliko bezvrednog, odbačenog, izgubljenog, uzaludnog vremena… Koliko neznanja, ograničenja… Koliko toga može da stoji iza ovog strašnog dela… Ali sada je već ionako svejedno… Ili ne?

Empatične Novosađane je šokirala ova vest. Ovi ljudi – koji su voleli Kristijana Kostića, poznatijeg pod nadimkom Bleki, koji su ponekad muzicirali sa njim, ili samo zastali za trenutak, možda žurno prošli pored njega, a onda ceo dan u sebi pevušili poznate melodije – ovi ljudi ne razumeju. Ne mogu da shvate da ovako nešto može da se dogodi u njihovom gradu? Verovatno zato što do sada nisu primetili kako je nestala kultura njima naočigled, a na čijim se ruševinama već odavno gradi novi, „trendi“, bezlični, bezoblični, već odavno na sebe neličeći Novi Sad.

Više stotina Novosađana se oprostilo od uličnog muzičara Kristijana Kostića Blekija 10. februara 2022. godine uveče (Foto: Dragan Gojić/Beta)

I nije izgubljen samo Novi Sad. Tinjajuće nasilje u ovoj državi stalno vreba oko nas. Uveče, kad idem u šetnju, zadržim na trenutak dah, kada mi u susret dolaze glasno govoreći ili smejući se, dve glave viši tinejdžeri ili baš sede na klupi. Deca. Mogli bi odmahnuti. Da, tek im je dvadesetak. Deca. Nisu još odrasli. Što nije nužno dobro. Imam osećaj opasnosti blizu nepoznatih dvadesetogodišnjaka. Da li je to prirodno?

Retko prođe neki dan kod nas, da se neko od dece ne žali na školu. Nije problem sa učenjem. Uvek je neka tema u vezi povređivanja. To može biti šala, ismevanje, odbacivanje iz društva, a ne jednom fizičko nasilje. Devojke nazivaju kurvama, dečake pederima, jedni druge budalama. Profesore psuju. Deda Mraza nazivaju pedofilom. Svakodnevni život dece je pun verbalnog i fizičkog nasilja. Ne kažem da ranije nije bilo ruganja ili tuče u školi ili na putu kući. Ali nije stalno bilo cilj zavitlavanje i povređivanje jedno drugog. Naše detinjstvo nije bilo takvo. Sada kao da je ovakva borba za vlast u modi i svako je meta, ko ne stane među one koji zavitlaju kamen. Počinje tako da dete pokušava da namakne dobru facu na „zavitlavanja“ nasilnika. Nastavlja se time da i ono počinje da se smeje „malom pederu“. Sledeći korak je taj, da preduzme prvi, stidljivi korak ka maltretiranju slabijih. I naše dete se može naći među njima, na jednoj ili drugoj strani.

Ne znam ni čega da se plašimo više: da bude zlostavljano ili da zlostavlja. Jer je gotovo neizbežno da će pre ili kasnije upasti u jednu od jama. I kako može postati zdrava odrasla osoba neko, ko je odrastao u jami, sa mobilnim telefonom u ruci?

Kao prosvetni radnik, vidim da su mladi usamljeni. Usamljeniji nego ranije. Usamljeniji nego što smo to mi bili. Ne želim da ih sažaljevam, jer je početna tačka ta da je mladima dobro, a starima loše. I ni slučajno ne želim da budem od onih koji misle da su „mlađe generacije gore i zaglupljene“, jer uopšte nije reč o tome. Pre bih rekla da su izgubili dodir sa stvarnošću. Kao rezultat toga, oni ne mogu da procene šta je ispravno, a šta pogrešno. Šta sme, a šta ne sme. Teško mogu da donesu odluku, ako je uopšte donesu. Međutim, takvom omladinom koja je izgubila kompas, vrlo je lako manipulisati. U obezvređenom intelektualnom i emotivnom okruženju, sve se može prodati kao droga. I to ne samo stvarna sredstva koja menjaju svest, već i bezrazložnu nesklonost i mržnju prema različitim grupama, društvenim normama, pa čak i svetu u celini. Strah se može dobro prodati. I anksioznost. I bes.

Uostalom, šta vide mladi u virtuelnom svetu? Da su drugi bolji, lepši, bogatiji, uspešniji od njih. Uzori su im ljudi, likovi, poput strip junaka. Izmišljene figure koje imaju supermoći. Devojke se na društvenim mrežama suočavaju sa savršeno oblikovanim amazonkama, dečaci sa izvajanim, opasnim momcima. Šta ova napuštena deca vide u stvarnom svetu? Ne mnogo. U stvarnom svetu je sve sivo, prazno, bezvredno. Značaj stvarnog sveta opada. A težina zlih dela, nanošenja štete, kriminala, ubistava se smanjuje.

Ovo je veoma ozbiljno upozorenje za nas. Da, za nas, koji smo odgovorni za nastupajuće generacije. Može se reći, poslednje upozorenje. Pogledajmo u ogledalo. Pazimo na svoju decu. Stavimo mobilne telefone u džepove i pogledajmo gore. Pogledajmo njih. Hodajmo otvorenih očiju. Razgovarajmo sa svojom decom. Ne prebacujmo odgovornost na druge: na školski sistem, nastavnika, državu, „loše društvo“,  razne naprave. Pogledajmo u sebe. I onda pogledajmo spoljašnji svet malo promenjenim očima. Pokušajmo da prepoznamo stvarni svet, i u njemu sebe i svoju decu.

Vežbajmo samokritiku. Postupimo li u skladu sa tim, uskoro će nam postati jasno da ne možemo mrzeći odati počast sećanju na jednog takvog čoveka, koji se skoro čitavog svog života svojim načinom života, svojom prihvaćenom nezaštićenošču i celim svojim bićem, borio protiv uništavajuće mržnje.

Viktorija Zakinski Toma

Kristijana Kostića Blekija, uličnog muzičara, nasmrt su pretukli u Novom Sadu (Foto: YouTube printscreen)