Rat traje već više od nedelju dana.

Kada smo pre toga pisali da se svet jako promenio zbog koraka Vladimira Putina vezanih za Ukrajinu, nismo ni sami baš verovali da će dok list bude stigao do čitalaca teći već prave, krvavo ozbiljne borbe: Rusija je izvršila agresiju na Ukrajinu, napala je jednu susednu državu, njihove bombe i projektili su bili usmereni prvo na aerodrome, a zatim na stambena naselja, a tenkovi i oklopna vozila su umarširali u jednu drugu zemlju.

U četvrtak smo se probudili na to da je rat. Svet je užasnuto gledao snimke. Naročito ona polovina koja nije zaista verovala u to, da ovo nije bila samo neka vrsta osobite, putinovske pretnje. Već u prvim satima je postalo jasno da Putinu ni na pamet ne pada da zaštiti ruske građane ove dve otcepljene „republike“. Štaviše, on čak ne želi ni da okupira okruge Donjeck i Lugansk: ruski napad sa juga, istoka i severa, obećavao je razarajuću snagu. Izgledalo je kao da će ruski vojnici večerati u Kijevu.

Nije se tako dogodilo.

Prošao je prvi dan, drugi, pa i treći… I dok se u početku činilo da Putinove trupe prolaze kroz susednu državu od četrdeset i četiri miliona ljudi kao nož kroz puter i dok je svet objavljivao zabrinute izveštaje, nije se tako desilo. Ukrajinci nisu čekali rusku vojsku sa buketima ili pevanjem pesama, premda su prema nekim vestima to obećali ruskim vojnicima, rekavši da ukrajinski narod želi da se oslobodi „nacističke vladavine“. Ispostavilo se da su glumac, koji je postao predsednik, Volodimir Zelenski i bokser koji je postao gradonačelni, Vitalij Kličko i drugi, uspeli da ubede Ukrajince da mogu da se odbrane i od vojske Ruske Federacije.

Kijevski metro je u jednom trenutku još bio sredstvo javnog prevoza i prevozio je putnije, a već sledećeg je postao sklonište za desetine hiljada njih. Sklonište, gde se rodila beba, gde su se tresli od straha izmučeni ljudi.

Da li se svet od ovoga trgao ili od nečeg drugog ne zna se, ali je toliko sigurno da su velike sile Zapada brzo prevazišle prvobitne tamo-vamo  priče, i uvele Rusiji takve ekonomske sankcije, koje su i njima samima naštetile. Moskvi još više. Toliko, da je rublja preko noći vredela upola manje nego ranije, a moskovska berza nije otvorena dva dana.

Evropska unija je zatvorila svoj vazdušni prostor za ruske avione. Zemlje članice šalju oružje Ukrajini. Svaka. Čak i Nemačka koja zazire od takvih stvari od 1945. godine.

Ruska i ukrajinska delegacija su već u ponedeljak sedele za pregovaračkim stolom. S jedne strane stola sedela su gospoda u odelima i kravatama, dobro počešljana, uglađenih lica, a sa druge sedeli su oznojani, neobrijani, neispavani ljudi, koji tada verovatno već peti dan nisu videli ni tuš, a kamoli ispeglanu košulju. Dešava se to kada treba da idete na pregovore iz opkoljenog grada, sa tri strane okruženog. Delegacija Moskve je obavestila da zahteva potpuno razoružavanje Ukrajine, definišući sebe kao trajno neutralnu i „denacističku“ – na ruskom se danas tako kaže, ako jednog izabranog predsednika nezavisne zemlje hoće da smene sa funkcije. Kijevska delegacija je htela prekid vatre. Ruska strana se izjasnila da „vidi šansu da se korakne napred“.

Dok su pomenute strane pregovarale, Emanuel Makron, predsednik Francuske koja predsedava Evropskom unijom, razgovarao je telefonom sa Vladimirom Putinom, od koga je zatražio da odmah prekine napade na Ukrajinu, proglasi prekid vatre, zaustavi sve, udare na civile i stambena mesta. Putin je rekao da je spreman da razmotri te zahteve. Zatim je i Kremlj izdao saopštenje u kom je objavljeno: Prema Putinovim rečima, rešenje je moguće samo onda ako se uzmu u obzir legitimni bezbednosni interesi Rusije, uključujući priznanje ruskog suvereniteta nad Krimom, razoružanje Ukrajine i „denacizaciju“ iste. Putin je rekao da Rusi ne napadaju civile, već ih ukrajinski nacionalisti koriste kao „živi štit“. Recimo, činjenica da je stanovništvo u stambenim naseljima sasvim je životna, tu ne trebaju nikakve komande…

I dok su delegacije išle prema kućama, prvo je Harkov bio pogođen brutalnijim napadima nego ikada ranije, a čija su posledica bile nekoliko desetina civilnih žrtava, da bi zatim i Kijev dospeo pod do tada neviđenu vatru. Samo zato, da bi ruska strana dala uverenje o svojoj odlučnosti za mir. A da, ne…

I dok je oružje tutnjalo, Putin je u nedelju uveče „nagovestio“ i atomski napad. Tačnije, naredio je stavljanje nuklearnih snaga pod pripravnost. I da bi to opravdao, više nije pokušavao ni da se pozove na Ukrajinu, navodeći „neprijateljske“ korake Zapada kao izgovor.

Može se raspravljati o tome kakvi problemi vode Putina. Može se tugovati zbog izgubljene carske veličine. Mogu se suze liti zbog raspada Sovjetskog Saveza. Može se suprotstaviti tome da susedna država postane članica NATO-a. Može se (s pravom) brinuti u pravima sunarodnika koji žive u susednoj državi. Takođe im se može pomoći (iako ne nužno oružjem). Ali jedno ne može: izvršiti invaziju na jednu susednu državu. Za ovo nema ni izgovora ni opravdanja. Nikada. Nigde.

Ukrajina ne može da dobije ovaj rat. Dominacija ruske vojske je neosporna. Ali ni Rusija ne može da pobedi. Može da osvoji. Ali šansu za pobedom je prokockala ispalivši prvu bombu.

Neki Rusi su to već i shvatili. Čak i ako u Rusiji preti zatvorska kazna onom ko se usudi da javno izgovori reč „rat“ u vezi sa Ukrajinom. Čak i onda ako pale ruske vojnike ne odnesu kući.

„Mama, u Ukrajini sam. Ovde je pravi rat. Bojim se, na sve redom pucamo, i na civile. Na sve redom. Rekli su da će nas dočekati, ali oni se bacaju pred naša vozila, ne puštaju nas da idemo dalje. Zovu nas fašistima. Mama, jako mi je teško“ – pisao je majci jedan mladić, koji je nedugo zatim poginuo, pa je tako njegov telefon dospeo u ruke Ukrajinaca, a u kom je bila poruka koju je ukrajinski ambasador pročitao u UN-u. Roditelji ovog mladića su već shvatili šta se dešava. I nikada ih više neće zanimati koji su bili Putinovi pravi ciljevi. U njihovim očima, ovaj rat je izgubljen, zajedno sa njihovim sinom.

Ne postoji ta istorijska, imperijalna, megalomanska misijska svest koja ovo može da opravda.

Razaranja u Ukrajini (Foto: srpskainfo.com)