Pre nedelju dana, u večernjim satima, video sam zmijolike redove automobila na tri benzinske pumpe. Ne znajući šta da mislim, pogledao sam jedan od novinskih portala, koji je izvestio o najnovijem govoru šefa države. Ispostavilo se šta je izazvalo čekanje u redovima, zašto su neki građani započeli beznadežno čekanje, odnosno zašto pokušavaju da naprave rezerve goriva, znajući da ionako ne mogu dovoljno ni da nabave ni da skladište. Ni na kratke staze, a kamoli na duže vreme.

Nedostatak robe i panika

Ne znam kakve su misli kod mladih u dvadesetim godina izazvali redovi koje su videli na benzinskim pumpama, ali smo mi stariji imali deja vu osećaj: ovako nešto smo već videli pre tri-četiri decenije. Pamtimo bonove za benzin, sistem par-nepar i sve ono što je karakterisalo deficitnu ekonomiju u to vreme. Kažem, potražio sam na internetu i shvatio sam: predsednički govor je izazvao paniku. Na ekranu su lebdeli grafikoni i fotografije kojima je predsednik uveravao da nema manjka ni u čemu, a neće ga ni biti. Televizijska predstava, planine graška, jestivog ulja i mleka u prahu skladištene u magacinima, nisu umirili ljude, naprotiv: sledećeg dana je kupovna groznica bila tolika, da su u prodavnicama i robnim kućama privremeno nestale namirnice. Jedan deo ljudi je pokupovao sve. Onda je stigla najnovija poruka predsednika, poruka koja je imala za cilj da sve umiri: nema razloga za paniku, država će obezbediti nesmetano i kontinuirano snabdevanje naftnim derivatima i namirnicama. Slika i poruka dobre države i brižnog vođe možda su doprle i do jednog poljoprivrednog proizvođača, koji je na jednoj srpskoj pumpi kupio dizel za četvrt miliona dinara pre zamrzavanja cene istog. Rafovi u prodavnicama su popunjeni, a predsedničkim govorom, koji je bio neshvaćen ili ne namerno bio takav da bi bio neshvaćen, za sada se niko ne bavi. Izuzetak su tabloidi, koji pišu o neprijateljima Srbije koji izazivaju paniku. Dodaju, naravno, da je iskoristivši događaje u Ukrajini (to se tako suptilno izražavaju u vezi sa invazijom Rusije na Ukrajinu), zemlju napala neka vrsta zlonamernog neprijatelja.

Čak i glupost da bi „Rusija mogla da bude izbačena iz Ujedinjenih nacija“, ostala je bez realnih posledica. I ovo je izjavio šef države, iako kao pravnik mora da zna da je to nemoguće, jer je Rusija, kao pravni naslednik Sovjetskog Saveza jedan od osnivača Ujedinjenih nacija. Samo nekoliko penzionisanih srpskih diplomata pokušalo je da stavi na mesto promašenu predsedničku misao. Inače, pedesetak izraelskih stručnjaka je ovih dana stiglo u Beograd, da usmeravaju i koordiniraju predizbornu kampanju šefa države, pazeći da do ovakvih „lapsusa“ ubuduće ne dođe. Međutim, šef države je tek 7.marta saopštio da li će se kandidovati na izborima. Ponovo se odvija uobičajena igra: on se pita, držeči svoje sledbenike u prividnoj nesigurnosti, da bi se potom „prepustio nagovoru“ na sednici odgovarajućeg tela, izazvavši veliki aplauz i krenuti na izborima 3. aprila. (Ove redove pišem ranije, ali ne sumnjam: 10. marta, na dan izlaska naših novina, predsednik će užurbano već voditi kampanju…).

Načini izgradnje dinastije

Među manje spektakularnim događajima izborne kampanje su televizijski nastupi dvojice mladih političara. Jedan je Balint Pastor, lider poslaničke frakcije SVM-a (takođe i univerzitetski profesor, predsednik Gradskog veća u Subotici, potpredsednik svoje stranke), a drugi je Usame Zukorlić, lider sandžačkih Bošnjaka. Mesto lidera stranke nasledio od svog nedavno preminulog oca Muamera Zukorlića. Inače, pokojni predsednik je kao verski poglavar preuzeo ozbiljnu i zapaženu ulogu u životu Muslimana u Srbiji, ali njegov sin tu čast nije nasledio. Običaji nasleđivanja su drugačiji u različitim kulturama. Činjenica je međutim, da je do sada gotovo potpuno nepoznat mladić odjednom dospeo u centar pažnje. Sasvim drugačija situacija je u slučaju Ištvana Pastora i njegovog sina, koji već duže vreme aktivno politizira. Nedavno, priliko predaje izborne liste, to jest potpisa simpatizera u Beogradu, rukovali su se nosilac liste i lider frakcije: odnosno, otac i sin. Fotografija koja beleži događaj, očigledno će biti sačuvana za potomke. Fotografu koji je snimio svojim aparatom prizor očito nije bio čudan, jer je u to vreme morao svaki dan da fotografiše slična rukovanja. Čini se i da je paralelna politička, partijska i porodična pripadnost takođe prirodna i za one na fotografiji, kao i u dinastičkim režimima širom Evrope.  I svako kome je ovo čudno u politiziranju mađarske manjine u Vojvodini, sam je kriv. U Severnoj Koreji na primer, već treći član dinastije Kim vodi i usrećuje narod, a narod je srećan. Zašto bi kod nas bilo drugačije?

U svakom slučaju, zlatno doba je (ne)zvanični naziv ove faze društvenog razvoja i traje već deset godina. A njeni istinski korisnici i čelnici veruju da će se ovo doba nastaviti i posle početka aprila. Kako je to Džordž Orvel formulisao pre skoro jednog veka: ako narod bira korumpirane i nepodobne vođe, on nije žrtva, već saučesnik. Dodajemo, u svim vremenima, pa i u zlatnom dobu.

Otac i sin, predsednik i potpredsednik, pokrajinski premijer i nosilac republičke liste – Ištvan Pastor i Balint Pastor (Foto: SVM/Facebook)