Već godinama (decenijama) slušamo da nam se životni standard stalno povećava. Istina da mi, obični građani, to veoma slabo primećujemo, ali to tvrdi zvanična propaganda, pa ne smemo da sumnjamo, jer se nikad ne zna da li se orvelovska vizija ostvarila (i) u našem svetu, a možda već postoji i misaona policija.

Na neki način, prinuđeni smo da priznamo da su naši mesečni prihodi izraženi u evrima zaista veći nego – rekao bih – pre godinu dana, ali to baš i ne vidimo u prodavnici, mesari ili na pijaci. Za isti iznos dobijamo sve manje povrća i voća, a ukupna suma naših komunalnih računa samo buja, ne mareći za ohrabrujuće reči naših političkih lidera.

Stručnjaci lojalni režimu pokušavaju da negiraju ovu činjenicu, ali je dovoljno pogledati novine, i videti, da gotovo bez primedbi svaka lokalna samouprava klima glavom na vidno veće cene usluga koje pruža javno preduzeće u njihovoj nadležnosti. To se uglavnom kreće između 10 i 25 posto, ali ima i ozbiljnijih primera, poput gasnog i daljinskog grejanja u Senti, na čije je čelo ovih dana samouprava postavila direktora, a čiji je prvi zadatak bio da jednu od njihovih stavki (iz štampe nije jasno koju) podigne za 300 posto. Ovo je odobrila i lokalna koalicija na vlasti.

Istovremeno su poljoprivrednici bili prinuđeni da ponovo izađu na ulice, jer otkupna cena suncokreta ne pokriva ni iznos direktne investicije izražene u dinarima. Premda su se ove godine seljaci našli u katastrofalnoj situaciji. Neviđena suša je takoreći potpuno uništila žetvu, jer će se u nekim delovima Vojvodine sa jednog hektara ubrati jedva dve tone kukuruza, dok se čak donedavno i 6-7 tona smatralo gotovo prosečnim prinosom.

Slična je i situacija sa suncokretom. Prema seljačkoj praksi, prosek je 1,6 tona po jutru, a po već započetoj berbi, beleži se prinos od jedva tone. Ovi podaci dosta govore o budućnosti. Opšte je poznato da nedostatak hrane izaziva ozbiljne probleme širom sveta, to jest – budimo iskreni – glad. I to ne može ostati bez posledica u odnosu na slabo razvijene zemlje, poput Srbije.

Što se životnog standarda tiče, političari nam stalno pune glave poluistinama. Stalno naglašavaju da je prosečna plata već u maju prešla šest stotina evra, ali ćute o tome, da je velika većina ljudi već sada prinuđena da 40-50 posto svojih mesečnih prihoda troši na hranu.

Naravno, ne na suhomesnate proizvode koji koštaju hiljadu dinara po kilogramu, nego na najjeftinije, samim tim i najlošije meso, salamu, povrće. Indikativno je i to da prodavnice obično daju penzionerima popust od 7-10 posto. I pijačari veći prihod ostvaruju oko desetog u mesecu, jer tada „dolaze penzioneri“. Neshvatljivo je (?) da država oscilira na novcu za najstarije, iako bi prvenstveno trebalo da cilja na zarade zaposlenih.

Činjenica je i to, da je pre deset godina prosečna plata bila jedva nešto veća od 40 hiljada, pa su zarade za deceniju porasle otprilike za devedeset posto. To je jedna strana medalje (koja izaziva hvalisanje). Druga je, da su cene u Srbiji rasle mnogo brže nego u Evropskoj uniji. Cena energenata je umerenija, ali samo zato što ih država drži pod strogom kontrolom. Međutim, po mišljenju stručnjaka, ovakvo stanje se ne može održati još dugo, jer će, ako se kasa isprazni, oni biti prinuđeni da sav teret svale na građane. Verovatno ne treba ni pominjati šta će to značiti u smislu razvoja životnog standarda.

Međutim, statističari će, prema odgovarajućim uputstvima, pokazati da je inflacija svega (!) 10-12 posto. Međutim, realno stanje će pokazati duplo više. A šta znači sve veće propadanje novca, teško da treba objašnjavati sadašnjim sredovečnim i starijim generacijama, pošto smo već bili i milijarderi, a skoro umrli od gladi. Sada ova opasnost (možda) i ne postoji, ali teško da će nam u narednim godinama (decenijama) ostati toliko novca da nećemo znati šta ćemo sa njim.

Istine radi, mora se reći i to, da državni vrh pokušava da pruži neku pomoć građanima. Posebno se brinu, odnosno brinuli su se o penzionerima, kada su im u određenim intervalima davali neku milostinju. Međutim, ova mera se nikako ne može smatrati altruističkim primerom, jer su prvenstveno hteli da navedu ljude da kupuju, a time i donekle pomognu kretanje novca (i privrede, kao i trgovine). Zastrašujuće je bilo naime, da bi se u nedostatku toga promet novca drastično smanjio, što bi definitivno moglo dovesti do recesije.

Međutim, na jesen, kada dođe grejna sezona, biće neminovno da se stegne baš taj kaiš, jer se cena tog i takvog ugrejavanja mora platiti. Do tada, odnosno do prijema oktobarskih računa, ostalo je još dva i po meseca, i to će sigurno iskoristiti za ubeđivanje u rast životnog standarda.

Oni po svom pozivu dobro znaju da će se to dogoditi, ali uprkos tome govore o stalnom poboljšanju životnog standarda.

I neće se na njih srušiti taj plafon!

Urušeni plafon (Foto: szmsz.press)