Pročitah pre neki dan na jednom stranom sajtu da su Jelenu Dokić „body shame“-ovali zbog kilaže posle Australian Open-a. Pisali su o tome i naši mediji.

Jelena Dokić je nekadašnja četvrta teniserka sveta, koja je igrala i pod zastavom Jugoslavije, a i Australije. Četvrta teniserka sveta, ej. Sveta! Jelena je sa samo 16 godina na Vimbldonu pobedila čuvenu Martinu Hingis, što je jedini put u istoriji da je prva teniserka sveta tada, izgubila od kvalifikantkinje. I da ne nabrajam dalje.

Posle postavljenog snimka gde ona i Đoković, Numero Uno forever, šta god ko mislio o njemu, ćaskaju, završio je naravno na društvenim mrežama, te je Jelena dobila gomilu komentara od kojekakvih zgubidana (jer drugi termin ne postoji za takve) da smanji slatkiše i tako dalje, ne bih ni da pominjem, totalno mi je to bez veze.

Ti zgubidani, verovatno nezadovoljni svojim životićima, ismevaju nekog ko je bio četvrti reket sveta, zbog kilaže. Pa da čovek ne poveruje. Iskreno, da sam bila četvrti reket sveta, bolelo bi me savršeno uvo da odgovaram na takve komentare, pogotovo onih koji u životu verovatno ništa živo ni u šta nisu uložili. Te se i smatraju potpuno nevažnima, žive na internetu i komentarišu nečiji život i nečiju kilažu pod nadimcima, cuci muci, buci, lepotica, tralalala i tako dalje. Da me ne shvatite pogrešno, i bez da sam bila četvrti reket sveta, savršeno me zabole šta ko priča i misli lično o meni, bitno mi je mišljenje samo onih ljudi koji su meni bitni u životu, o svemu, a o kilaži i tim smejurijama mi ne razgovaramo. Svi smo se ugojili, pa? Da li to menja na našem ljudskom kvalitetu? Ne.

Elem, ono što treba znati o Jeleni Dokić, kada je već ona tema ovog teksta, jeste da je imala prilično težak život, oca koji ju je zlostavljao, a bio je njen trener, te je i tukao do besvesti povremeno, kako je i sama izjavljivala. U jednom momentu je čak pomišljala i na samoubistvo. Ima problema sa štitnom žlezdom i tako dalje. Interesantno kako to niko baš preterano nije komentarisao. To je valjda okej i deo našeg folklornog miljea, malo šljepneš, nema veze. Pa ima veze, nije nikako okej!

I ono najbolje…

Veliki broj komentara na njenu kilažu stigao je upravo od žena. Divne li ženske solidarnosti na delu… Pa čak ima i komentara tipa „Šta ti se desilo kog đavola? Moraš malo da smanjiš grickalice“ – ovaj komentar je pomenuo čak i bbc na srpskom u svom tekstu. Šta joj se desilo? Pa ništa, stigla je u svojoj karijeri do polufinala Vimbldona i bila četvrti reket sveta… A šta ste vi poštovani komentatoru uradili u svom životu?

I kao što je Jelena sama prokomentarisala, uopšte nije važno šta neko radi i šta se desilo, veličina ne bi trebalo da bude bitna, po sopstvenoj izjavi ona traži način da preživi i da se bori. A ono što bi trebalo da je bitno, to je da li je neko dobar čovek ili nije, što komentatorima (ne sportskim, već na društvenim mrežama) očito nije bitno.

Šta je zapravo taj body  shaming? To je ismevanje nekoga zbog tela i težine, po definiciji. I veoma je prisutan u današnjem svetu.

U istom tom svetu gde je najbitnije biti mršav, napumpanih usana, kao i sisa i tako dalje, sve pod konac, sve isto. U čemu je tu lepota, nemamo pojma. Ali, to je model lepote danas, barem za žene. Iako, lepota dolazi iznutra i to nije klišeizirana izjava, to je jednostavno tako. Može neko spolja izgledati kao Barbika, a iznutra nemati ništa. Što je složićete se zapravo prazna ljuštura. Naravno da treba da negujemo sopstveno telo, jer kako se kaže, ono je ipak hram duše, ali ne treba da ga izobličujemo, naročito zarad nekih izmišljenih kanona, koji su smislili drugi. Što bismo uopšte svi isto izgledali? Drugo, to jest prvo, najvažnije je da se neko oseća dobro u svom telu, a da li je ono veliko ili malo (ismevaju ljude i zbog mršavosti), to zaista ne spada u ljudske kvalitete, ali ni izdaleka.

Ljudi nažalost imaju običaj da osuđuju, ponižavaju, one koji izgledaju drugačije, misle drugačije. Tačnije, ako neko ne izgleda prema njihovim kanonima lepote, već može biti predmet sprdnje. A ko je taj koji određuje da li je nešto lepo ili nije?

Zatim, kako navodi  Ivana Jakšić, psiholog sa Fakulteta političkih nauka, a za bbc na srpskom, ukoliko nismo zadovoljni sobom, skloniji smo da negativno opažamo i kritikujemo druge i na taj način pokušavamo da podignemo ličnu vrednost.

Poenta cele priče.

Ljudi se jednostavno bolje osećaju kada nekog iskritikuju i valjda saspu svoju žuč na tog nekog. Princip: da komšiji crkne krava. Naslađivati se što nekom ne ide, znači zapravo lečiti svoje komplekse, jer eto, njemu ne ide, to je već dobro, jer ne ide ni tebi. Umesto da se bavimo svojim životima i trudimo se da u njima promenimo ono što ne valja, ono što nam ne ide.

Kada bi na svetu bilo više ljudskosti, a manje zavisti i gorčine, sigurno bismo lepše živeli. Čovek je čoveku sve više vuk, a sve manje čovek.

Budimo svi srećni u svojoj koži, bilo šta da radimo i bilo koliki da smo. Radimo na svojim životima, a ne na tuđima. Svoj život jedino mi možemo da promenimo, pa pustimo i druge da to čine.

Sreća, a sa njom i unutrašnji balans, stanje su duše, a ne fizikuma.

Jelena Dokić (Foto: izprveruke.rs)