Sedim za jednim od stolova sa Majorčanima (da ne kažem Špancima da se ne bi uvredili). Stolovi i stolice prekrili su ceo trg ovog malog španskog sela. Na njima hrana: masline, sir, šunka, paradajz, hleb. Sve što je potrebno da bi se napravio klasičan majorčanski specijalitet „pamboli“. Služi se vino u flaši sa nalepnicom PP. Deca trče svuda okolo i ganjaju plave balone na kojima piše PP.

Fotografišem politički miting Popularne partije (Partido Popular) u okviru predizborne kampanje. Pozvali su me na večeru. I nisu jedini. Političke stranke Mes, El Pi i ostali, svi organizuju gozbe na kojima se dobro jede, lokalno majorčanski: koka de verduras, slatki specijalitet ensaimada. Pozivaju me, nude svim i svačim. Čak je stranka El Pi „natakla“ fotografiju svog lidera i kandidata na izborima na vilu za roštilj. Njegovo lice nalepljeno je na kobasicu.

Zamišljam lice našeg Aleksandra Vučića nabodenog kao roštilj, ali nekako mi ne ide. Zar velikog vođu tako razapeti, sprdati se s njim, ali ne pogrdno, nego od milošte?

Fotografišem predizbornu kampanju, a zatim i same izbore. Idem od jednog biračkog mesta do drugog, kao novinar, fotoreporter. Ulazim svuda bez ikakve akreditacije. Iako sam prvo pokušavala da je dobijem od izbornih komisija, u razgovoru sa lokalnim medijima i pripadnicima političkih stranaka, shvatila sam da nikakva posebna dozvola nije potrebna.

Desio se bio jedan incident gde je novinaru zabranjeno da fotografiše biračko mesto i odmah je angažovana policija, a incident je postao vest. Mediji su preneli sledeće: „Zakon o glasanju nalaže da su svi izborni procesi javni.“ I nema tu šta – javno je javno. Niko nema pravo da zabrani bilo kome, a pogotovo ne novinaru, snimatelju ili fotoreporteru da dokumentuje glasanje i sva dešavanja u vezi sa njim.

Setih se izbora u Srbiji 2020. godine. Pokušavala sam da ih fotografišem. Na prvom biračkom mestu u koje sam ušla, bacili su se na mene kao da sam bombaš-samoubica. Obezbeđenje je stajalo pored mene i neprijateljski posmatralo moju malu strašnu kameru. Kao da sam u ruci držala zmiju otrovnicu. Pre nego što su uspeli da me izbace, dobila sam kontakt nadležne osobe u lokalnoj samoupravi opštine Senta i tako je počela jurnjava za dozvolom kako bih dobila pristup za nešto što je u svim demokratskim zemljama jedna obična podrazumevajuća stvar.

Nakon dobijanja famozne dozvole, opstrukcija mog posla i maltretiranje moje ličnosti nastavilo se na svakom biračkom mestu, jer su svaki put morali da nazovu centralu na lokalu i pitaju da li je zaista u redu da fotografišem. Za to vreme sam stajala tako ispred, kao pred streljanje, i čekala da vidim kakvu će odluku doneti preki sud. Desilo se čak i da su trčali za mnom jer su shvatili da sam fotografisala nešto što im se baš i ne sviđa i što bi valjalo da izbrišem – ako se sećate dotične fotografije sa lobanjom… Nisam izbrisala. Jer da jesam, bilo bi veliko pitanje da li smo demokratija.

Doduše, i dalje se pitam ima li Srbija ikakve veze sa demokratskim uređenjem…

Španija je kao demokratska zemlja vrlo mlada.  Prvi slobodni izbori održani su tek 1977. godine, nakon diktature Fransiska Franka, koja je trajala od kraja španskog građanskog rata 1939. do njegove smrti 1975. godine.

„Generalisimo Franco“, kako su ga zvali, veliki vođa, akumulirao je ogromnu moć, celokupna zakonodavna i izvršna vlast bila je u njegovim rukama. I to je bio neprikosnoveni simbol frankizma, jedne totalitarne vlasti koja je 35 godina jela ovu zemlju – neograničena moć jednog bolesnog pojedinca. Da li vam zvuči poznato?

Ali nije samo frankizam ono po čemu istorija pamti Španiju. Svi smo čuli za neopisive strahote inkvizije, svi smo upoznati sa tradicionalnim borbama s bikovima, gde toreador postaje matador kad ubije bika. Borbe s bikovima zakonom su zabranjene tek 2012. godine. Godine kada je kod nas SNS došao na vlast.

Pa kako je moguće da je jedna zemlja s toliko nasilja u svojoj dalekoj i bliskoj prošlosti, nasilja koje dolazi iz srži sistema, a ne samo od pojedinca na ulici, kako je, dakle, uspela da postane demokratija? Gde niko ne iznosi i ne unosi izborne listiće koji nisu pripadajući biračkom mestu, gde nema bugarskih vozova, gde se ne dele sendviči i novac nadomak biračkih mesta, niti negde dalje, gde se novinari ne tretiraju kao najveći neprijatelji demokratskog procesa, gde se glasovi broje onako kako matematika nalaže, a ne jedan čovek s krunom na glavi. Gde nema straha, gde niko ne trči za fotoreporterom da ga moli da izbriše fotografiju jer se boji da će izgubiti posao, gde niko ne zazire jedan od drugog i koliko god da jesu pripadnici drugih i drugačijih političkih viđenja, pre svega su jedan prema drugom ljudi, komšije, sugrađani. Izbori su bili i prošli, a komšije će ostati.

I nemojte misliti da Španija nema svog nazovi Vučića (jer teško da bilo koja zemlja može imati ono što mi imamo, nenadmašivi smo). Španija ima svog predsednika Pedro Sančeza. Iako dekorativno monarhija, za sve se pitaju demokratske institucije, među kojima parlament i socijalista Pedro Sančez.

Teško da danas bilo koja kapitalistička zemlja ima bilo kakve suštinske veze sa socijalizmom. To su samo davno zaboravljene floskule u nazivima političkih entiteta novog doba. Socijalizam je davno umro zajedno sa slobodom i voljom svih naroda. PSOE – socijalistička partija radnika Španije, osnovana je još 1879. godine i u to vreme je vrlo verovatno imala veze i sa najvišim postulatima socijalizma – socijalnom pravdom i nacionalnom slobodom, a i sa pravima radnika. I stoga ne čudi što je PSOE pobedio već na prvim slobodnim izborima u Španiji.

Ali kao i svuda u svetu, kad se predugo sedi u fotelji i pusti to korenje, svi ideali se izvitopere i dođe vreme za promene. Narod Španije osetio je tu potrebu i na lokalnim i autonomnim izborima glasao za Popularnu partiju PP.

Španski Vučić se uplašio, ali čini se da poštuje volju naroda. Generalni izbori pomereni su sa oktobra na jul. Čak je za vreme predizborne kampanje PSOE kažnjen jer su prekršili „Ley electoral“ (zakon o glasanju), koristeći obraćanje ministarke Marije Hesus Montero za prikupljanje predizbornih poena.

Pedro Sančez je i lično bio sankcionisan sa 2.420 evra još u okviru prethodnih izbora 2019. godine, kada je prekršio „princip neutralnosti“ koristeći svoj položaj u javnim državnim institucijama za vreme izbornog procesa. Ovim je dobio titulu prvog predsednika Španije u istoriji koji je sankcionisan.

Da li bi Aleksandar Vučić ili SNS ili bilo ko iz ove stranke ikad bio sankcionisan za bilo šta?

Zvršila sam s fotografisanjem mitinga Popularne partije. Prišla mi je nadležna osoba, sva bitna i samouverena, i rekla da glasam za njih i da će mi srediti posao. Na kraju krajeva, sve je ovo jedan začarani krug. Pobedili, ne pobedili, običan građanin ostaje na ulici da skakuće na muziku kao medved na lancu ,ukrašen praporcima i praćen ovacijama razdragane publike.

Jer bitno je da ima hleba i igara.

Izborna godina u Španiji (Foto: Mina Delić)