Svi čeznemo za jedinstvom, ali negujemo nejedinstvo. Nehotice, zato što smo takvi? Pre iz političke prinude. Stavili su nas na takav kurs.

Šetati, glasati ili se učauriti

Danas se često raspravlja o tome da li vredi izaći na ulicu u protestnu šetnju? (Da, pre ste trebali da idete da glasate! Ali sada nije reč o prošlosti.) Palo mi je na pamet, da sam relevantne misli povodom ovoga pročitao u 7 Nap-u, u (danas bi se reklo, ekskluzivnom) intervjuu sa Đerđom Lukačom, a koji je vođen pre više od pedeset godina.

Potražio sam ga. Međunarodno priznati marksistički filozof („pravi teoretičar revolucije“ – kako ga je nazvao Ernst Bloh) nije govorio o današnjim uličnim demonstracijama i diktaturama, ali njegove misli odnose se i na današnjicu:

„… Činjenica je da Lenjin nikada nije tvrdio da će se bilo koje pitanje rešiti samo od sebe. A ni ja u svom dugom životu, od malih pitanja privatnog života do velikih pitanja javnog života, nikada nisam doživeo da se neko pitanje rešilo samo od sebe… Počev od činjenice da ako želim da pušim, moram da odem u prodavnicu i kupim paklicu Kossuth-a, jer bez toga ne mogu da pušim cigarete Kossuth, a to da ja kao socijalista sedim u ovom stanu i sredim da mi se cigarete same stave na sto, nisam nikada u svom dugom životu doživeo i ne mislim da je to lakše rešiti u velikim društvenim pitanjima, nego u tako trivijalnim svakodnevnim pitanjima“.

Kada smo već kod Đerđa Lukača, pripisuje mu se još jedna misao (čiji originalni izvor nisam našao, pomalo je sumnjivo, ali prikladno): U prošlosti su politički lideri sami kreirali svoje uloge. Danas su uloge napisane, a traže se samo glumci koji bi ih igrali. Bilo kakvi.“

Politika i Politika

Prelistavajući stare knjige, pronašao sam odlomak vredan podele u knjizi Subotičke senke, koju je 2005. godine objavio Boško Krstić (koji dobro govori mađarski), savremeni subotički srpski pisac:

„Pitali su svojevremeno Predraga Milojevića, tada najstarijeg novinara lista Politika, zašto je list pri osnivanju (1904. godine, prim. aut.) dobio ime Politika, pošto ta reč ima loš prizvuk. On je odgovorio da je u vreme osnivanja lista, politika bila jedno od najcenjenijih zanimanja. Preko njega se moglo najviše učiniti za dobrobit nacije i države.

Da li je to tako i bilo ne znam, ali znam da je bilo mnogo ljudi koji nisu imali dobro mišljenje ni o tadašnjoj politici. Međutim, ne mislim da je ni u jednom dobu bilo toliko ljudi koji su imali toliko neodobravajuće mišljenje o politici – kao danas. Kao da je politika samo scenografija, samo kostim koji pokazuje našu lošu prirodu i nedostatak obrazovanja; zvanični scenario za obračun, mržnju i osvetu. Ovde je za mnoge politika pitanje života i smrti. Jer onaj ko pobedi uzima sve, dobija sve: posao, kuću, automobil, novac, može da promeni ženu, da ima ljubavnika-cu, stotine novih prijatelja, da mu se deca školuju u inostranstvu, da putuje po svetu… A onaj ko izgubi, gubi sve: ne ostavlja ga samo ljubavnik-ca, nego i žena, ostaje bez posla, istražuje se poreklo njegovog bogatstva, čekaju ga istrage i sudski sporovi, svi mu okreću leđa, deca ga omrznu i postaje zavisnih od poroka.

Sve do sledećeg izvlačenja.“

Volim, kada me vole

Čovek je jednostavno takav. Voli da bude voljen. I on me voli. ne slepo i nesebično: mi smo uzajamni ljubavnici. Volimo (samo) one koji nas vole.

Naši lideri očekuju da ih volimo i da imamo neograničeno poverenje u njih. Dok oni vole samo sebe i svakodnevno zloupotrebljavaju naše poverenje. Jer oni ne odgovaraju ni za šta. Želimo da budemo ravnopravni građani Srbije, ali nas oni smatraju samo podanicima. Ovde je šansa za međusobnu ljubav otišla u nepovrat.

Andraš Agošton, predsednik Demokratske zajednice vojvođanskih Mađara, imao je odgovarajuću formulaciju za ovo u svojim ranim danima. Citiram njenu suštinu po sećanju: Poštovaćemo Srbiju onoliko koliko ona poštuje nas, Mađare.

Izreka koja je vanvremenska. U stvari, sve je više aktuelna.

Sa advokatima ili bez njih

Đerđ Moldova pita jednog od advokata u svojoj knjizi reportaža Zločin je život: „Šta mislite o tome, što vi sami više ne branite zločinca, već sam zločin i svojim aktivnostima, ako tako radite, podrivate bezbednost države?“

Odatle mi je palo na pamet da se advokati kunu u zakon i od toga žive, ali porez na dohodak ne plaćaju pošteno, na osnovu stvarnih prihoda, tj. po zakonu.

Pored političara, oni su jedini iznad države.

Jožef Miškolci

(izvor: Freepik)