Kada aktuelni politički diskurs prožima svako područje naših života, mnogi ljudi i dalje misle da mogu zadržati neutralan stav. Moje dugogodišnje iskustvo je takvo, da oni koji su u sredini zapravo nikuda ne pripadaju, oni koji svoje rečenice počinju sa „ne da ja to podržavam“ i nastavljaju sa „ali“… – u stvari su uvek nekako bliže politici vladajuće klike nego opoziciji. A odavde je – kada dođu na red izbori – glasačka kutija vladajuće partije nekako bliža, tim pre što ni „druga strana nije bolja“ i „i tako neće biti bolje“. Kao da se izvanredna opozicija stvara sama od sebe, a nije na nama, neistomišljenicima, da je stvorimo, razvijamo, formiramo, podržavamo, stvaramo joj autoritet i legitimitet. Opozicija naime ne znači još jednog (povremeno: propalog) političara koji se može imenovati nasuprot lideru vladajuće stranke. Opozicija treba da bude svoja.

Možda bi bilo poštenije priznati istinu. Da ne žele ili ne mogu da se pridruže opoziciji, jer je u ovom nesrećnijem delu sveta to neprijatno i donosi gubitke – na primer nastavnici, umetnici, ljudi drugih intelektualnih zanimanja, mogu izgubiti svoju popularnost, poštovanje koje zaslužuju, suočavaju se sa preprekama da postanu legende. A to je ono što vladajuća partijska aristokratija zaista kupuje: forme sujete, strah od nepopularnosti, ocrnjivanje imena i karijere, strah od egzistencionalnog gubitka. Žalosno je, da prema današnjim trendovima jedan nastavnik treba da teži popularnosti, a ne autoritetu prenošenja znanja; ne ispravnosti sistema zahteva, već njegovom labavljenju, ako žele da budu prihvaćeni. Ne učenici, već profesija.

Suočavanje sa autokratskim sistemima i njihovim diktatima ne dovodi do gubitka prvenstveno zbog replike onih koji upravljaju imenovanjima, poslovima, stipendijama i beneficijama. Na to možemo da računamo i da se pripremimo za isto. Ne, gubi se poverenje prijatelja i kolega, stav koji bi obezbedio funkcionisanje zakonitosti. Na primer, ako ste nepravedno optuženi, vaša profesionalna kompetencija je dovedena u pitanje, postajete žrtva atentata na karakter, vaše ime i dostignuća su ukaljani. Dovoljna je samo jedna ironična ili sarkastična primedba, rečenica izvučena iz konteksta ili prenošenje poluistine. I ne, vaši prijatelji i kolege neće „uskočiti“ da razotkriju laž koja vas prikazuje u lošem svetlu. Zato što će je razmotriti. Kažu stvari poput toga, da interes zajednice znači više od Vašeg ličnog integriteta. Vaši spisi neće biti objavljeni, izdavač neće prihvatiti rukopis vaše knjige, jer se može desiti da list tada ne dobije podršku ( nije sigurno, ali može da se desi) ili da na druge, „neutralne“ ili „one u sredini“ padne loše svetlo ( nije sigurno, ali treba razmotriti). Izostaviće vas iz odbora, jer vaše prisustvo može biti kompromitujuće, ne preporučuju vas za priznanja ( jer ih Vi i ovako ne biste dobili), čak potajno upozoravaju učenike na vašu partijsku opredeljenost. Neverovatno, ali prvi će vas izdati oni za čiju ste se stvar zalagali čak i ne štedeći „svoj dobar glas“. Oni na vlasti nisu morali ni mali prst da pomere. Vaši prijatelji će to srediti umesto njih.

U istočno-centralno- evropskim društvima, sve ove tendencije su delotvorne i prihvaćene stvaranjem antiintelektualne i antiumetničke atmosfere, osećanja muške superiornosti i gerontofobičnih obrazaca koji su sistematski stimulisani nekoliko decenija: reklamama od javnog značaja o „budalastim studentima humanističkih nauka“ i „uspešnim automehaničarima“ (zaista je takav post kružio jedno vreme Facebook-om), pojačavajući svoj uticaj stereotipima koji obeležavaju „slabe univerzitete“ (naravno one humanističke) i „muškim“ izrazima.  Na primer „Uz dužno poštovanje X.Y.-i (ako je navedena strana žena), ali „N.N. je kraljina“ (ako je osoba muškarac), dok fraza „sve moje poštovanje“ isključuje sopstveno značenje: korisnik zapravo ne pokazuje nikakvo poštovanje. Ignorisanje starijih i ograničavanje njihovih mogućnosti je prihvaćena pojava u našim krajevima. Izvrtanje reči jedne starije žene i neukusne šale na njen račun su način govora koji se toleriše čak i u liberalnim medijima.

Upravo iz tog razloga smatram da su tekstovi i optužbe koje se u njima pojavljuju, a odnose se na intelektualne uloge naše sadašnjosti i našeg regiona, krajnje nepravedne i pogrešne. Ne sumnjam, naravno, u dobre namere iza njih i njihovu bazičnu istinu: da je vojvođanska mađarska inteligencija napravila kompromis sa postojećim strukturama vlasti. Sa onima koji to nisu uradili obračunala se strana koja je bila spremna na kompromis ili su samovoljno odlazili u unutrašnju emigraciju.

Ali ovakvi diskursi takođe ne pružaju nikakve predloge rešenja, inicijative ili nedajbože ponuđeni program. Obično govore o ulozi intelektualaca, jer ako nikog konkretno ne imenuju, nikog ni ne vređaju. Služe za umirenje savesti: „Ja sam rekao/la!“ I čitalac i onaj koji komentariše će biti umireni. Kod podele ovakvih objava, mnogi intelektualci mogu da kažu – uglavnom uz loš pravopis, jer poznavanje pravila maternjeg jezika nije tu uključeno, je l′ među pismenim kompetencijama, mi smo još uvek „pošteni Mađari“, makar ne umeli da napišemo nijednu tačnu rečenicu na sopstvenom dragom maternjem jeziku! –  svoje mišljenje da ionako „nema intelektualaca“ i „sranje su“, „budale“ i „bezveznjaci“, a i inače „ne podržavam O, ali Đ je još gori/a“. Dok ga itekako podržavaš. Tako što ne pokušavaš ništa da uradiš po tom pitanju. „Zato što ionako ne mogu ništa da uradim“. Jer šta su postigli regionalnim građanskim inicijativama? I šta si ti uradio za njih? I šta si uradio za uspeh rada intelektualaca? Samo si prezirao, omalovažavao i zavideo. Jer ti bi znao bolje, ali to se tebe ne tiče. A nemaš mogućnost da imaš dva i po meseca godišnjeg, kao nastavnici. I niko se ne uzbuđuje što je ova potonja izjava inače očigledna laž.

Ja nisam više mlada. Profesionalno sam dostigla granice svojih mogućnosti, do penzije imam mnogo manje nego što je ono koliko sam do sada radila. Podigla sam svoje dete. Ako izuzmemo neočekivanost kojom smrt vreba, ako budem imala sreće, mogu još uvek da živim najviše jednu i po do dve decenije. I ja treba da žrtvujem sledećih – u najboljem slučaju petnaest godina – zarad zajednice koja je uvek bila neprijateljski raspoložena prema meni/nama, nastavnicima i intelektualcima?

E pa, neka budem beskorisni i žigosani izdajnik. Ali meni je ovo do sada bilo dovoljno. Volela bih da naredne godine, koje će mi sudbina dozvoliti još, provedem čitajući i pišući članke koji se čitaju samo u uskim stručnim krugovima. I niko mi neće slati privatne sms-ove na telefon da je moje pisanje nerazumljivo, dosadno i dugačko. Jer nisam na njega mislila kad sam pisala. I nije odgovarajuće njegovom ukusu.

Važno je imati svoj stav (Foto: noviplamen.net)