Sreća pronađe čoveka, ali mu je potrebna mala pomoć u tome. Bar toliko da se informišemo o tome šta se dešava oko nas. Još uvek glasamo mozgom. Ako smo već dostojanstvo izgubili.

Ni radnička klasa nije više ista

Karl Marks je bio velika zvezda i u svoje vreme, a i kasnije. Nekad zastrašujuć, a nekad dokazani prorok. Danas za njega običan narod ni ne čuje, pominju ga samo profesionalni poznavaoci. Nije savremen. Svet se promeni. Ili možda i nije toliko?

Tražim marksističku radničku klasu. Proletarijat. Proletere, koji nemaju imovinu, nemaju zemlju. Bili su eksploatisani. Po marksističkom tumačenju, oni su bili najrevolucionarnija klasa, koja nije imala šta da izgubi. Bili su sposobni za ogromne štrajkove i pokrete. Koliko god da je politički život u Srbiji danas uzavreo, radnici gunđaju, ali se ne miču. Ni sindikati nisu u stanju da se mobilišu. Oni su rasuti i nisu nezavisni.

Marks je bio u pravu, da životni standard radnika ide ka egzistencijalnom minimumu. Ali već i većina radnika ima šta da izgubi. Više ne lutaju za poslom, već imaju neku nasleđenu ili izgrađenu kućicu, porodicu koja ih vezuje za mesto. Treba da čuva svoje radno mesto! Ne može da se buni! Tačnije, pardon! Ako je i dalje nezadovoljan, onda (baš kao u Marksovo vreme) migrira tamo, gde je njegov rad bolje plaćen.

U doba našeg velikog naučnika, proleteri su se pobunili protiv kapitalista. Danas bi se moglo, trebalo pobuniti protiv novih kapitalista, koji su se sumnjivo obogatili i ugojili preko leđa naroda, od kojih su većina ulizice, odnosno moćna elita im je stvorila mogućnost da ilegalno izvlače državne sredstva. Dok oni putuju helikopterima, radnička klasa nastavlja da bude eksploatisana. Obično zarađuje dovoljno eventualno da preživi do kraja meseca. Ćuti, jer se plaši da ne izgubi i ono malo.

U Marksovo vreme, radnici su radili teške fizičke poslove. Danas uglavnom „samo“ moraju da prate tempo radne trake, da je opslužuju. Zvuk unisonog kliktanja guši njihovu ratobornost. Radije se teše verujući u neistinita i neosnovana obećanja političara: da ćemo tako dobro živeti za 5,10,20 godina.

U okovima politički nepismenih

Većina ljudi je nezadovoljna nečim ili svim životnim mogućnostima. Prirodno je i dobro da se političko rukovodstvo s vremena na vreme menja i osvežava. U normalnim zemljama. Ponekad i u Srbiji.

Međutim, većina građana Srbije prilikom glasanja ne sluša razum i svest, već svoje emocije. Njihov čest put za bekstvo:

-Mene ne interesuje politika, neću ni otići da glasam.

-Svejedno je za koga glasam, ne poznajem ih.

-Nije dobro ovako kako je, samo da ne bude gore.

To su nepismeni ljudi koji znaju da pišu, odnosno: zadrto-politički nepismeni. Bilo ko šta da im kaže, njima to ne dopire do mozga. Oni drže u okovima one koji mogu i žele da misle. One, koji žele da žive bolje, jer znaju da bi naši životi mogli biti bolji uz pošteniju vlast. Oni ne poznaju ovaj koncept i nikada i neće. Šteta je trošiti slova na njih. Onda će ih, kada izumru, zameniti (možda?) normalni.

Posebno me rastužuje što je kultura popustljivosti kod nas Mađara već tradicionalna i neiskorenjiva. Ne otvara nam oči ni to kada nama vladaju oruđem reformskog fašizma.

Fašizam je živ i zdrav

Genijalni Umberto Eko (1932-2016), italijanski pisac i filozof, ali pre svega polihistor, definisao je fašizam u 14 tačaka. Danas bi bilo dobro razmilisti, koliko se to odnosi na Srbiju, a ujedno i na vojvođansku mađarsku politiku.

Vredi citirati u celosti:

„1. Kult tradicije, povratak u zlatno doba, gledanje u slavnu prošlost, sve to zahteva odbacivanje modernizma, liberalizma i prosvetiteljstva.

2.Unošenje religije ili bar nekog okultnog dodatka, u nacionalnu politiku.

3.Kult delanja – nije važno šta političar radi, ali ne sme da se čini neodlučnim.

4.Stigmatizacija neslaganja, svrstavanje opozicije u opšte izdajnike, a time i prisvajanje koncepta nacije.

5.Generisanje strahova, obično svesno jačanje ksenofobije.

6.Klasifikacija opozicije kao stranoumne i etiketiranje svakog pokušaja opozicije kao akcije protiv državnog poretka.

7.Preuveličavanje i iskrivljavanje uloge, moći i ciljeva spoljašnjih i unutrašnjih neprijatelja, koji se obično rešavaju teorijama zavere, ali naznačeni neprijatelj uvek prestavlja malo stvarne opasnosti, u suprotnom postoji rizik da će vratiti udarac.

8.››On živi za borbu, a ne bori se za život‹‹, suština je ratna atmosfera, mobilizacija kojom se vernici mogu držati spremnim za skok.

9.››Masovni elitizam‹‹, odnosno populistički i elitistički u isto vreme, na čelu sa Vođom.

10.Kult herojstva.

11.Seksizam, fašistički sistem naglašava ››muškost‹‹, dok se uloga žene svodi na porodicu.

12.Komunitarizam, čak i uz potpuno odbacivanje individualnih sloboda, ali interese zajednice proglašava uski krug.

13.Fašistički sistem se uvek poziva na volju većine i nasilno briše sve kontraargumente sa stola.

14.Napuštanje parlamentarizma, jer je uska vladajuća klasa  koja poznaje potrebe mase i zadovoljava ih, dovoljna da sprovede volju većine.“

Dokle će nam se ova zla vraćati?

Jožef Miškolci

Karl Marks i radnička klasa (Foto: history.howstuffworks.com)