Nepune tri nedelje posle veoma burnih posledica srpskih izbora, rodilo se „rešenje“, kako skrenuti pažnju javnosti sa tih izbornih prevara, što je ovog puta u tolikoj meri uspelo, da međunarodni političar koji daje išta na sebe nije ni čestitao „pobedniku“. Ovoga puta je spasonosna ideja bila inicijativa za vraćanje obaveznog vojnog roka, koju je prvo najavio Generalštab, potom je ministar odbrane vlade u ostavci i premijer buduće vlade Miloš Vučević počeo da je objašnjava i promoviše.

I nije neka ideja, ali bolje išta nego ništa, možda su mislili Tamo Gde Se Donose Odluke. Uostalom, nije bilo mnogo vremena za špekulacije: glasanje (i teranje na glasanje) bilo je 17. decembra, potom je izbio skandal, ali su došli praznici, doček Nove godine, nije bilo mnogo vremena da se smisli kako da se odvrati pažnja od šokantne prevare, čiji je rezultat bio da je navodno samo u Beogradu glasalo četrdeset hiljada ljudi više nego što je stvarno imalo pravo glasa.

Malo je bilo i vremena, pažnja je bila usmerena negde drugde, morali smo i da slavimo, čekamo Novu godinu, spremamo se za pravoslavni Božić, pa hajde da imamo razumevanja i pravimo se par minuta da ovu vojnu obavezu shvatamo ozbiljno.

Ustanovu obaveznog služenja vojnog roka u Srbiji parlament je suspendovao 2010. godine, odluka je stupila na snagu 1. januara 2011. godine. Od tada zemlja ima samo profesionalnu vojsku. To znači, da se mladi zainteresovani za vojnikovanje prijavljuju u srednju vojnu školu, a po njenom završetku se upisuju na vojnu akademiju, završe studije i sklapaju ugovor sa vojskom, u kojoj potom rade, kao što ljudi rade na svakom drugom radnom mestu. Ode lepo u kasarnu u koju je raspoređen (ili gde god da je raspoređen), vežbucka, sipucka gorivo, puckara, u gorem slučaju dospe na srpsko-kosovsku granicu, pa dobije platu i ćao đaci. Ne postoje javni podaci o tome koliko ljudi ovo radi, pošto je to državna tajna, što je i u redu.

Međutim i javnost već izvesno vreme zna da nešto nije u redu sa ovim sistemom, godinama se čuje da oko dve hiljade vojnika po ugovoru napusti vojsku svake godine, a da je glavni razlog tome što je vojska loš poslodavac: plate su loše, vojnici ne vide mogućnost napredovanja, ima dosta prekovremenog rada, sistem je neorganizovan, štaviše, obavljaju zadatke za koje nisu potrebne vojne studije („više vremena provode s metlom nego sa obukom“, kako je za nedeljnik Vreme 2020. godine rekla vojni analitičar Katarina Đokić), štaviše, loši su i uslovi za rad, bez obzira da li su u pitanju kancelarije ili kontejnerski smeštaj na srpsko-kosovskoj granici. Nedostatak predvidive budućnosti je takođe od velike važnosti: vojnik pod ugovorom ne može da podigne nijedan kredit sa ovim statusom, pa se ti dobro obučeni vojnici lako snađu u nekoj civilnoj firmi, gde ne moraju ni da se suočavaju sa strahom od konstantnih premeštaja…

Stoga se od 2017. godine o vraćanju vojne obaveze može slušati gotovo redovno – poslednji put je ova tema bila na dnevnom redu u maju 2022. godine, ali samo na nekoliko nedelja.

Sve u svemu. činjenica je da Vojska Srbije ima ne mali manjak ljudstva, to je ne može poreći. S druge strane, neozbiljno je da Generalštab to gura u lice 4. januara, zemlji koja se tek oporavlja od novogodišnjeg slavlja, da će oni sada, molim lepo,. da predlože vrhovnom komandantu vojske (predsedniku Aleksandru Vučiću) „ponovno uvođenje vojnog roka na period od četiri meseca“. Potom se na tu temu osvrnuo i odlazeći ministar odbrane Miloš Vučević, koji je najavio da će se predlog „na stolu vrhovnog komandanta“ naći krajem januara.

Pa, od tog trenutka je sasvim izvesno da je cela vojna stvar jedna velika prevara.

Pre svega, vraćanje služenja vojnog roka je i pravno komplikovanije: kao i tada, i sada parlament mora da odluči i suspenziji istog, kao i o vraćanju, a još se ne zna kada će novi parlament biti formiran. Ako ovom pristupimo i ležernije: regrutima je potreban smeštaj, uniforme, oprema itd. A sve ovo košta i to mnogo. Reč je o stotinama miliona evra, koji trenutno ni ne figuriraju u budžetu. A to je samo smeštaj… Ministar finansija Siniša Mali, pokušao je da sagleda „dobru stranu“ stvari, rekavši da će renoviranje kasarni unaprediti lokalnu privredu i otvoriti nova radna mesta, ističući da novca treba da bude za bezbednost zemlje. Ali je ovo udžbenički slučaj optimizma Trezora. Ili zato, što zna da od svih mozganja neće biti ništa ili zato što je siguran a, ako i bude išta od toga, neće se sada dogoditi.

Neki stručnjaci podsećaju: kada je 2010. godine obustavljena regrutacija, pet od deset vojnih obveznika je odbilo da služi iz razloga savesti, a teško da bi danas bilo drugačije. Novinar Davor Lukač je pak istakao da se u Srbiji godišnje rodi približno 60 000 beba, od čega su manje od polovine dečaci. Mnogi od njih postaju dvojni državljani već u prvim mesecima života (čitaj i deca onih koji su došli iz Hrvatske ili vojvođanskih Mađara). Naime onaj vojni državljanin koji nije dužan da služi vojsku u drugoj državi, neće to činiti ni u Srbiji. I koga će onda regrutovati?

Sve u svemu, ovo je jedna velika podvala, čija je jedina svrha da skrene pažnju sa izborne prevare. Može poslužiti kao gumena kost, pošto se može glodati više nedelja.

A posle će smisliti nešto drugo.

Moguće ponovno uvođenje vojnog roka (Foto: danas.rs)