Hodao je sam mračnim sokacima kad je u daljini ugledao jednu priliku kako mu ide u susret. Samo je zvuk zvona, prikačenog za njegov pojas, razbijao tišinu pri svakom novom koraku tog bića bez lica. I kako se ono primicalo, u njemu je sve više rasla neka jeza. Nešto mu se približava… I stiže ga. Stajali su tako jedno spram drugog, bez ijedne reči, bez ijednog pokreta. Iza maske se čulo duboko disanje, iz bunde natopljene znojem otimao se jak miris užegle vlažnosti i ovčije vune. Stajao je pred tim bićem kao ukopan, očiju uprtih u one crne rupe na masci, iza koje se krije mistični svet, njemu dalek i nepoznat. Ta agonija trajala je večno. Tek, najednom, izroni čovek iz buše i pomazi ga po licu.

Mohač. Februar 2024. Mada ovi krajevi ozbiljan sneg davno nisu videli, tradicija nalaže da je vreme da se zima otera. Ovaj proces traje šest dana, od pokladnog četvrtka do pokladnog utorka. Svaki dan ima svoju svetu svrhu.

Iako naizgled običan podunavski gradić u Mađarskoj, Mohač krije razuđenu povest u čijem okrilju se negovao običaj pohoda buša. Nakon turske okupacije etnička struktura stanovništva se značajno promenila. Krajem XVII veka ovde su bili nastanjeni Mađari reformske i katoličke veroispovesti. S Balkana se u nekoliko talasa naseljavaju Srbi i Hrvati, a brojne su i nemačke i romske porodice. Zbog nepomirljivih etničkih i verskih razlika i odvojenosti ove zajednice su osnovale svoje zasebne četvrti u okviru naselja. Prema zapisima istoričara, za vreme Drugog svetskog rata nije bilo konflikata, niti neke izražene mržnje među ovim skupinama naroda, ali je dominirala ravnodušnost jednih prema drugima. Raznolikost naroda i kultura ostala je i do danas, s tim što možemo reći da se vremenom ova istorijska odvojenost ipak smanjila.

U svojoj knjizi „Iza maske“ Tinde Minorič, etnološkinja i rođena Mohačanka, pojašnjava ko su bili Šokci – nositelji običaja mohačkih buša. „Šokadija“ su bili jedna od etničkih skupina Hrvata u Mađarskoj. U jednom zapisu iz 1925. godine stoji da su bili „kršni, miroljubivi ljudi“. Hrvati su, prema dijalektu, najsloženija i najšarenolikija manjinska zajednica. Reč je o sedam, a po nekima čak dvanaest dijalekata, a razlikuju se i po kulturi. U Mohač su manje hrvatske skupine (Bošnjaci, Bunjevci, Šokci) došli iz različitih krajeva (Hercegovina, Dalmacija, Slavonija) i postale jedinstvena mohačka šokačka etnička zajednica. Nastanili su severozapadni deo naselja, ali i Mohačko ostrvo na levoj obali Dunava (današnji Novi Mohač). Šokci su se prvobitno bavili zemljoradnjom i stočarstvom i među narodnostima upravo su oni imali najčvršću emotivnu vezu s Dunavom.

I danas su mnogi Šokci privrženi šokačkoj četvrti u Mohaču. U okviru porodice i udruženja čuvaju se hrvatski jezik, plesovi, običaji. Iako, prema dostupnim podacima sa popisa stanovništva, ima dvostruko više onih koji se vezuju za kulturu i običaje od onih koji zapravo govore jezik.

Poklade kroz istoriju

Običaji pod maskama poznati su odvajkada u celom svetu, pa tako i u Evropi. Elementi ovih običaja svuda su vrlo slični – preko Španije, Italije, Srbije, Hrvatske, Bugarske do Poljske. Još u davna vremena sa istoka, sa prostora Mesopotamije, širila se ka zapadu tradicija ulaska u novu godinu i spaljivanja svega lošeg. Ovome se priključilo i nošenje maske kao neizostavan deo ceremonije. Poklade prvenstveno obeležavaju ritualno sahranjivanje zime. U mnogim zapisima svetskih pisaca i nekim crkvenim dokumentima poklade se pominju kao „đavolji praznik i ludovanje, divlje orgijanje“. Za poklade se vezuje i pojam „karneval“, koji se izvorno odnosi na obnavljanje prirode i slavlje zajednice.

Tinde Minorič navodi da je najkarakterističnija osobina karnevala „svet koji stoji naglavačke“. „Ne važe norme svakidašnjice, pravila društvenog ponašanja, hijerarhija vlasti. Neodržavanje društvenog reda može se vršiti nasilno: provociranje gledalaca, erotska agresija, rivalizacija, suprotstavljanje grupa, prekodiranje karnevala u ’pobunu’. Praznike karnevalskog tipa karakteriše rasipništvo, prekomerno konzumiranje hrane i pića. Pojavljuju se falusni i drugi simboli plodnosti, slike bluda i raskalašnosti, bestidne reči.“

Još krajem 1920-ih postoje pisani tragovi koji ukazuju na povećan promet putnika u vreme pokladnog doba. Već tada lokalna vlast razmišlja kako da od ovog običaja napravi turističku atrakciju i primami što više posetilaca, a samim tim obezbedi i veći prihod gradu.

Tad počinje novo razdoblje u istoriji običaja, njegova srž se prebacuje iz šokačke četvrti na glavni gradski trg Széchenyi. I upravo tad dolazi do račvanja poklada – na običajni deo koji se odvijao u intimnom okrilju šokačke zajednice i turistički deo koji je organizovao grad. Prema pripovedanju Šokaca iz tog krutog jednostranačkog vremena, ljudi su se oblačili u buše u skrivenim delovima ostrva. Taj otpor je zapravo pomogao da se očuva izvorni oblik običaja.

Poklade danas

Ove godine na ulice Mohača izašlo je oko 2.000 buša, što je do sada najveći broj u istoriji poklada. Jedna od 71 bušačke grupe priprema se u svojim prostorijama u maloj ulici podalje od centra, podalje od mase turista. Ipak, skupilo se dosta fotografa i onih kojima ovde nije mesto. Jedna žena se besno iščuđava zašto ima toliko stranaca.

Iako se u jednom trenutku istorije poklade marginalizuju i samo se mali broj ljudi oblači u buše, tradicionalni procvat se desio 2009. godine, kada je UNESCO uvrstio poklade na Reprezentativnu listu nematerijalne kulturne baštine. „U onom trenutku kad jedan običaj dospe na UNESCO listu, on izlazi na svetsku scenu. To je jedan vrlo snažan brend, tad mnogo više njih čuje za događaj. Do tog momenta je bio poznat samo u Mađarskoj i okolnim mestima, i onda se odjednom pojavljuju američki i kineski turisti, turisti iz takvih zemalja kojih ranije nije bilo. I to sa sobom nosi opasnost. Zamislite koliko je teško onima koji žive ovaj običaj – koliko da se otvore, koliko da dozvole?“, otvara pitanja etnološkinja Tinde Minorič.

Posebno topao i ljudski deo običaja jeste odlazak buša od kuće do kuće i posvećivanje domova. Tom prilikom ih domaćini dočekuju sa rakijom i hranom i u komšijskoj atmosferi se jača osećaj zajedništva i pripadanja. Uprkos izuzetnoj gostoprimljivosti lokalnog življa, ono neretko odlučuje da zatvori svoja vrata pred navalom na stotine zalutalih i radoznalih turista. Veruje se da Šokci više i ne učestvuju u pokladama, barem ne u ovima koje vidi javnost. Prvobitno šokačka tradicija, poklade su postale simbol grada i predstavljaju Mađarsku na svetskoj sceni kulturne baštine.

Uloga buše – muška uloga

U toku pripreme još jedne bušačke grupe za izlazak na ulicu primetila sam dve devojke koje su odevene u buše. Primetila sam da zaziru od mog fotoaparata, pribojavale su se da ću ih fotografisati bez maske. Poštujući pravila njihovog običaja, ta fotografija je izostala.

Uloga buše je muška uloga čak i danas. One grupe koje izuzetno poštuju šokačku tradiciju ni danas ne dozvoljavaju ženama, a ni deci da učestvuju. Striktno je pravilo da buše mogu biti isključivo odrasli muškarci. Žena može imati samo ulogu šokačke devojke lica prekrivenog velom. Čak je i to noviji običaj, jer su u davna vremena žene imale vrlo tradicionalnu ulogu – da spreme sarmu, ispeku pokladnu krofnu i ugoste bušu. Kod nekih grupa se dešava da se u buše prerušavaju i žene, kao i dečaci i mala deca. Ranije su deca mogla imati samo ulogu „jankele“, oblačili su se u rite sa čarapom preko glave i nevaljalili su oko buša. Kad se žena i obuče u bušu, izuzetno je bitno da se na njoj ne vidi da je žena. Tradicija je već sama po sebi takva da je buši zabranjeno da skine masku u javnosti. Niko ne sme da vidi ko se nalazi iza maske. S obzirom da nekad mora da se napravi pauza i skine maska, ljudi su se dosetili da ispod maske nose još jednu masku ili crnu čarapu ili ofarbaju lice u crno kako bi sakrili svoj identitet.

„Imali smo tad oko 20 godina. Sve moje drugarice su imale momke koji su bili buše. I svaki put kad su se oni preobražavali u buše i odlazili u svoju slobodu, pitale smo se  – šta li sad rade, gde li su? Toliko ima devojaka na ulici, s kim li flertuju?“, priseća se Tinde poklada iz svoje mladosti. (Buše po ulicama jure devojke, ovde je izražena jedna seksualnost. Već se iz toga pretpostavlja da je buša tradicionalno muško. Devojke takođe provociraju buše i koketiraju s njima.) Bile su ljubomorne i dotle su kinjile svoje momke dok im nisu dozvolili da se i one obuku u buše, ali pod uslovom da ne kukaju i da izdrže ceo dan bez ijedne reči žalbe.

Čini se da su se dobro dogovorili kako će da ih zeznu. Nabavili su opreme za buše. Čizme su bile toliko velike da su devojke morale da ih napune kako su znale i umele – nije smelo da se vidi da imaju male ženske noge. U tome je nekako trebalo i hodati. Stare bunde su bile neverovatno teške, pod njihovom težinom su posrtale. Masivne tvrde maske su im izranjavile lica uprkos tome što su na poleđini bile obložene sunđerom. Kad je trebalo piti rakiju – trebalo je piti rakiju. Nisu mogle reći: izvinite, ja baš i ne bih. Od tog jednog dana oporavljale su se posle nedeljama. Iako su im momci namerno otežali ovo iskustvo, činjenica je da je uloga buše jedna zaista zahtevna uloga koja iziskuje fizičku i psihičku spremnost i žene, iako u današnja vremena nije potpuno zabranjeno, nerado preuzimaju ovu ulogu.

Maska ispod maske

Kažu da se maske stavljaju kako bi se iz maskiranih oslobodio njihov pravi identitet. I da je zapravo ono što se krije iza maske prava maska koju nosimo celog života. I samo na trenutke, u danima nekog običaja, karnevala, ritualno pokazujemo ono što zaista jesmo.

Nacerena lica me posmatraju sa zidova. Svako ima drugačiju grimasu, svako je i vickasto i zlobno u isto vreme. Osećam nelagodu. Sa plafona vise nanizani rogovi različitih oblika i veličina. U radionici zagušenog svetla ide srpska folk muzika. Pitam čoveka otkud to, kaže – voli.

Maska je jedan od najbitnijih elemenata pokladnog običaja. Izrađuje se najčešće od vrbinog drveta jer je ono najdostupnije na ovim područjima, a i meko je i pogodno za obradu. Neki maskoresci i danas maske farbaju, između ostalog, i svinjskom krvlju. Na masku se lepi ovčije krzno koje prekriva glavu i kravlji ili kozji rogovi. Mnogobrojni su maskoresci u Mohaču i uživaju poštovanje lokalne zajednice. Ovo se umeće prenosi s kolena na koleno, a ima i onih koji su kasnije ušli u struku. Među maskorescima ima mnogo onih (ako ne i svi) koji se oblače u buše.

Značajne odevne i ukrasne predmete čine još ovčija bunda, napunjene bele platnene gaće, čizme, vezene šarene čarape, zvono, zvečka, kožna ili platnena torba, tikva sudovnjača, vez paprika. S tim što se danas od modnih rekvizita može videti svašta: rendalica za sir, kutlače, ženske cipele, ženski donji veš, krofne, razne dečje igračke koje kao da su pobegle iz horor filmova. Čak su i maske šarolike, pa tako ulicama Mohača obitavaju razne neidentifikovane grimase čije namere posmatrač ne može da prozre. Jasno je šta će vam se desiti tek kad vidite garavu ruku kako se približava vašem obrazu ili kad opazite kako iz torbe vadi šaku perja.

Bića na rubu svetova

Jedan mladi etnolog je jednom prilikom doživeo neobjašnjivo iskustvo kad je bio u Mohaču na pokladama. Hodao je sam mračnim sokacima kad je u daljini ugledao jednu priliku kako mu ide u susret. Samo je zvuk zvona, prikačenog za njegov pojas, razbijao tišinu pri svakom novom koraku tog bića bez lica. I kako se ono primicalo, u njemu je sve više rasla neka jeza. Nešto mu se približava… I stiže ga. Stajali su tako jedno spram drugog, bez ijedne reči, bez ijednog pokreta. Iza maske se čulo duboko disanje, iz bunde natopljene znojem otimao se jak miris užegle vlažnosti i ovčije vune. Stajao je pred tim bićem kao ukopan, očiju uprtih u one crne rupe na masci, iza koje se krije mistični svet, njemu dalek i nepoznat. Ta agonija trajala je večno. Tek, najednom, izroni čovek iz buše i pomazi ga po licu.

Sveto biće je centralni pojam u pokladama. Mistično biće koje ima moć da uspostavi kontakt sa natprirodnim i da ritualno otera zimu. „U trenutku kad stavi masku, ulazi u jedan svet u kojem se pravila svakodnevnog života na njega ne odnose. Izlazi iz sistema pravila svakodnevice, ulazi u svet haosa i pretvara se u čoveka na rubu sveta. Taj čovek ulazi u drugi svet, pretvara se u to biće, da bi kasnije izašao iz njega i vratio se u svoj život gde je šofer, zidar, činovnik…“, objašnjava Tinde Minorič. „I to je i danas tako. Ko stavi masku na sebe ulazi u jedan svet koji je teško protumačiti. To je neki iskonski osećaj u našoj duši duboko povezan sa spiritualnošću.“

U daljini se zaorio topovski prasak – znak da buše prelaze preko reke. Posmatramo ih kako se ploveći u čamcima približavaju i sa sobom donose svoj mistični svet. Buše prolaze u povorci pored mase nasumičnih posmatrača koji su zaglavljeni u svom svakodnevnom svetu. I na trenutak samo, ta dva sveta se dodiruju i zavirujemo u nama nepojmljivo, u tuđe, u sveto. Pred nama se ukazuju bića koja hodaju po rubovima svetova. Oko njih jankele, iritantne figure u ritama, čuvari buša, drže masu ljudi podalje od njih, ali istovremeno ih i uvlače u ritual, posipaju ih perjem, pepelom, brašnom, nekoga malo i klepe, nekome mrse kosu. Pored strašnih buša stoje „lijepe buše“, šokačke devojke, koje simbolizuju lepotu, čednost. U mnogim kulturama i običajima prisutno je oličenje lepog naspram ružnog i strašnog. Šokačke devojke nisu isključivo žene, to mogu biti i muškarci, pogotovo ranije kad je i uloga lepog pripadala muškim članovima zajednice.

Povorka se zaustavlja na trgu. Na hiljade ljudi je okružilo veliku lomaču. Vatra se razbuktava, peče nam lica i nadmeće se sa golemim pljuskom koji nasilno udara s neba. Mistična bića poskakuju u krug oko velike vatre i u zanosu svi posmatramo kako gori stara godina, gori zima, gori sve loše i sve što je prošlo.