Samog sebe moram da citiram, jer sam ovo već nekoliko puta ponovio na ovom istom mestu: Dana 20. marta 1995. godine, u prepunoj sali Doma kulture u hrvatskom gradu Glina, tadašnji generalni sekretar Srpske radikalne stranke, izvesni mladi političar sa diplomom pravnog fakulteta, obećao je meštanima: Ovde više nikada neće biti šahovnice, svi vi možete da živite u Velikoj Srbiji. Tri meseca kasnije usledila je operacija „Munja“, a zatim i operacija „Oluja“ (5. avgusta), kojom je eliminisana marionetska država pod nazivom Republika Srpska Krajina, a koja je stvorena i opstala uz efikasnu finansijsku, moralnu i oružanu podršku Beograda i Miloševićevog režima. Kratko. To su danas već istorijske, nepobitne činjenice.

Puška ili stalak?

Opet moram samog sebe da citiram, da su 20. juna 1995. godine svi mogli da vide i čuju sa govornice srpskog Parlamenta u direktnom televizijskom prenosu da ćemo „za svakog Srbina ubiti stotinu muslimana“. Govornik je bio isti onaj mladić, samo 25 godina star, koji je mora biti zaboravio da je Hitlerova vojska primenila isti princip u ono vreme i u Srbiji. Dakle, moramo govoriti o fašističkoj praksi. Stvari se izgleda ponavljaju, a ovo moram da napišem zato što autor i govornik pomenutih izjava danas predstavlja moju rodnu zemlju na međunarodnoj sceni kao šef države, presvučen u proevropsku masku. Sada, u vezi sa kratkim filmskim isečkom, u trajanju od svega nekoliko sekundi, u kom možemo videti njega samog pored njegovog tadašnjeg šefa, četničkog vojvode dr Vojislava Šešelja, kako izlazi iz kadra sa čudnim predmetom u rukama. Nedavno je izjavio da je to bio kišobran. Međutim, s obzirom na to da onima koji hodaju po prvim linijama fronta (snimak je nastao 1993. godine, blizu Sarajeva ili u samom gradu) zapravo nisu potrebni kišobrani, političar, koji je sad postao glasnogovornik mira, kasnije je promenio mišljenje: nosio je sa sobom stativ za televizijsku kameru.

Sve ovo je ponovo postalo aktuelno, jer je u Italiji pokrenuta istraga protiv učesnika navodno morbidne zabave iz tog perioda: tokom opsade Sarajeva, bogati ljudi su mogli da putuju na neku vrstu safarija, prvo iz Trsta, a zatim kroz Mađarsku. Uz podršku srpskih dobrovoljaca koji su zatvarali opsadni prsten, mogli su da love civile koji su pokušavali da prežive u gradu, teleskopskim nišanima i snajperskim oružjem, za ogromne sume novca. Ova zakasnela istraga italijanskih tužilaca izazvala je spekulacije o tome u kakve je akcije bio uključen mladi pravnik, koji je (prema sopstvenom priznanju) u to vreme volontirao po gradu. Zbog toga je TV snimak iz tog vremena postao aktuelan. Od tada smo saznali i da predsednik Republike Srbije angažuje najpoznatije i najskuplje evropske advokate da razjasne ovaj nekadašnji slučaj. Tužiće prestižni The Guardian i urednike i izdavače drugih poznatih novina i TV stanica, jer negira da ima bilo kakve veze sa ovakvim safarijima. Naravno, u njegovom slučaju će ovi skupi advokati biti plaćeni iz državnog budžeta.

„Za godinu, dve“

Šef države se u poslednje vreme gotovo svakodnevno obraća narodu putem televizije, a u tim obraćanjima ponekad govori o sopstevnoj sudbini, a ponekad o očekivanom blagostanju građana. Naravno, sve to radi u vezi sa aktuelnim događanjima, i svako ko gleda samo one srpske televizijske stanice koje su pod kontrolom režima, očigledno će poverovati u ono što čuje. Predsednik se naime u sve razume, piše brojeve na elektronsku tablu, a koji obično nemaju nikakve veze sa stvarnim podacima. Dakle, ono što je rekao Jozef Gebels se ostvaruje: laž ponovljena sto puta postaje istina. Tako smo prošli i sa objavljenim ratom protiv korupcije onomad, sa ukidanjem TV pretplate, nepovredivošću penzija – i mogao bih još da nabrajam, jer je televizijska pretplata ostala, korupcija buja, a penzije vlada reže već dobru deceniju. Na primer, u januaru 2017. godine, dotični je rekao da nema nameru da se kandiduje za predsednika („ne pada mi na pamet“), ali ga je narod već u aprilu izabrao na tu funkciju. Redovno u svojim gorepomenutim obraćanjima ukazuje na to koliko ćemo bolje živeti sledeće godine ili možda za dve, a onda brojke i računi iz prodavnica to više puta opovrgavaju. Međutim, njega niko zbog toga ne poziva na odgovornost. Nedavno je predložen i zakonski amandman, prema kom bi šef države bio i vrhovni komandant vojske i policije. Važeći srpski ustav i zakoni koji su ovde na snazi nisu omogućavali da se to desi, uprkos činjenici da ga neki od njegovih koalicionih partnera već godinama nazivaju vrhovnim komandantom.

Pre svega, trebalo bih da osećam izvesnu zahvalnost prema predsedniku, za naslov ove kolumne („zlatno doba“, naziv kolumne Janoša Nemeta, prim. prev.), jer je u to vreme najavio budućnost u kojoj danas živimo. Taj naziv je bio čuveno „zlatno doba“, koje uzalud čekamo već dobru deceniju, mada nas je oko sedam miliona još ostalo u državi, a na hiljade mladih migrira u inostranstvo.

A ako zbog čudne, nedosledne i nesledive spoljne politike ponovo budemo morali da kupujemo benzin i dizel goriva na ulicama od švercera goriva i lihvara u bliskoj budućnosti, kao devedesetih godina prošlog veka, onda će mnogi moji sugrađani videti šta vredi predsedničko obećanje.

Tačno, sad je izjavio da neće biti problema sa snabdevanjem gorivom u zemlji.

I to ćemo videti.

Vojislav Šešelj i Aleksandar Vučić (Foto: danas.rs)