Retko mi se dešava da ne znam odakle zapravo da počnem tekst, jer je u poslednje vreme teško ispratiti sve gluposti i kontradiktornosti koje su prisutne na političkoj sceni Srbije.Da bi se sve to rasvetlilo u duhu istinoljubivosti, potrebne su činjenice, a one su sledeće…

Vučić je u Davosu početkom ove godine obećao da neće potpisati pet spornih zakona iz oblasti pravosuđa koji dovode u pitanje nezavisnost sudstva i vladavinu prava u Srbiji, kako su Nedeljniku preneli diplomatski izvori u EU. Sagovornik Nedeljnika, koji je dobro upućen u proces evropskih integracija Srbije, rekao je da je predsednik Srbije direktno dao reč komesarki za proširenje EU Marti Kos.

Da li je potpisao? Pa naravno da jeste.

Potpisivanjem tzv. Mrdićevih zakona, Vučić je izgubio i ono malo integriteta i autoriteta koje je imao u evropskim institucijama.

Da podsetim, vladavina prava je ključna stavka u pregovaračkom procesu, te je Vučić potpisom pomenutih zakona manje-više stavio tačku na moguće pridruživanje Srbije EU.

Idemo dalje.

Marta Kos je nakon sastanka sa Anom Brnabić izjavila za N1 da je tokom sastanka sa predsednicom Skupštine izrazila ozbiljnu zabrinutost zbog poteza vlasti u Srbiji, koji ugrožavaju nezavisnost pravosuđa.

Zatim, Marta Kos je obavestila Brnabić da je u toku procena da li Srbija i dalje ispunjava uslove za isplate iz finansijskih instrumenata Evropske unije. Takođe je pozvala na prekid napada na organizacije civilnog društva i novinare.

Da se vratimo malo unazad.

U Novembru 2025. Kos je izjavila da želi da vidi demokratsku Srbiju u Evropskoj uniji, ali da od nje očekuje jasnu orijentaciju, a ne sedenje na dve stolice. Tada je rekla i da ne može da se gleda u EU za novac, a na drugu stranu za gas.

Osvrnuću se posebno da odeljak u kom se pominje otvaranje klastera tri, u vezi čega je Kos rekla da je Komisija u izveštaju navela da je Srbija ispunila sve kriterijume za otvaranje, i to ne prvi put, ali da je za to potrebno i ispunjavanje obaveza koje su zemlje članice iznele u nonpejperu prošlog novembra, a to su rešavanje slučaja Banjska, medijski zakoni, birački spiskovi, REM.

Nešto urađeno povodom toga? Nije.

Sad se na prvi pogled, naročito laicima, dešava nešto pedes′levo, a to je zajedničko pismo Vučića i Edija Rame, objavljeno u nemačkim medijima, sa predlogom da Srbija i Albanija, ali i druge zapadnobalkanske zemlje uđu u Šengenski sporazum i Jedinstveno tržište, ostavljajući punopravno članstvo u EU za neka druga vremena. Da naglasim, stručnjaci se slažu da je lakše ući u EU, nego u Šengenski sporazum.

Lepo napisah na početku da teško normalan čovek sve ovo može da prati. Ali evo, da situacija bude malo jasnija, osvrnuću se na odličnu analizu Željka Pantelića, novinara iz Rima i urednika geopolitike u Velikim pričama.

Elem, dvojicu lidera vezuje nekoliko stvari, među kojima su i zajednički prijatelji u pojedinim filantropskim familijama koje su u dobroj meri oblikovale politički život na Zapadnom Balkanu. Dele još štošta, neke bliske veze sa vladajućim krugovima u Parizu i Berlinu, koji se već duže vreme zalažu za kreativna rešenja u politici proširenja EU.

Međutim, kako Pantelić dalje navodi, Srbija i Albanija se nalaze u gotovo dijametralnim pozicijama u pregovaračkom procesu sa EU, i kada se površno gleda, Vučić je mogao samo da zaradi potpisom zajedničkog teksta, a Rama da izgubi. Vučić se veoma loše kotira u EU, šta god on pričao, a Srbiju vodi tako da je stekla imidž citiram „ruskog korisnog idiota“, dok je Rama znatno poboljšao svoju poziciju, a i Albanija ima daleko bolji imidž nego pre pet ili deset godina.

Dakle, naprednjački režim ne želi da uvede Srbiju u EU i sa planskom antievropskom propagandom, intenziviranom u poslednjih deset godina u tabloidima, na treš televizijama i društvenim mrežama, sveo je podršku za članstvo u EU na istorijski minimum koji jedva prelazi trećinu građana. U Albaniji je situacija potpuno suprotna. Tirana nije samo NATO članica od 2009. godine, već je podrška za članstvo u EU na 97 posto.

Suma sumarum, nešto su hteli da smućkaju, ali naravno da ovi iz Brisela nisu blesavi. Jedino nije jasno kako su naprednjaci uopšte zamislili da mažu oči Evropskoj komisiji.

Zaključak cele ove priče lepo je izneo Srđan Cvijić, predsednik Međunarodnog savetodavnog odbora Beogradskog centra za bezbedonosnu politiku, u emisiji Most Radija Slobodna Evropa, a koju je vodio Omer Karabeg. Na pitanje da li Vučić uopšte želi da Srbija uđe u Evropsku uniju ili su mu samo potrebne pare i evropske firme koje posluju u Srbiji, Cvijić je odgovorio da Vučić ne želi da Srbija uđe u Evropsku uniju, jer želi da ostane na vlasti. On zna da bi uspostavljanje stvarne vladavine prava otvorilo pitanje njegove odgovornosti i odgovornosti njegovog sistema. Njegov model vlasti nije kompatibilan sa sistemom u kojem institucije funkcionišu nezavisno. Takav model nije spojiv sa članstvom u Evropskoj uniji. Dakle, put Srbije ka Evropskoj uniji će se odblokirati tek kada Vučić siđe sa vlasti. Sve što sada radi je u funkciji opstanka na vlasti.

I to je rasvetljavanje svih nepoznanica koje su mogle iskrsnuti u ovom tekstu.

Budu li u skorije vreme raspisani izbori, na nama je da odlučimo da li želimo da živimo u totalitarnom režimu uz svakodnevnu ideološku manipulaciju, teror i represiju, ili konačno krenemo ka putu izlečenja, koji će sigurno biti dug i bolan, ali će barem naša deca i unuci živeti u jednom normalnijem svetu.

Aleksandar Vučić i Edi Rama (Foto: prishtinainsight.com)