U Mađarskoj je formirana nova vlada: ministri su preuzeli svoja imenovanja 12. maja, a vreme koje je proteklo od tada bilo je dovoljno za simbolične gestove, a bilo ih je dosta. To je pre svega vidljivo u diplomatiji: nakon bombardovanja Zakarpatja, novi ministar spoljnih poslova pozvao je ruskog ambasadora, obavio i prvi zvanični telefonski razgovor sa svojim poljskim kolegom, nije prošlo ni nedelju dana od njegovog imenovanja, već je obavio razgovore sa ukrajinskim ministrom spoljnih poslova, održao sastanak osoblja i diplomatski prijem, nešto što nije urađeno mnogo godina… Kako komentarišete ove korake? – pitali smo politikologa Janoša Silard Tota.

– Jedno od Mađarovih predizbornih obećanja – a takođe i nada građana koji su glasali za njega – bilo je da će se Mađarska vratiti u glavni tok EU, što znači da će nova vlada napustiti Orbanov zacrtani put, popraviti narušene odnose sa susedima i usvojiti prijateljskiji stav prema Ukrajini. Ovo poslednje zaista nije neki veliki izazov, s obzirom na to da je Orban već pretio da će „razbiti“ Ukrajince u poslednjim danima svoje vlade, a pre toga je godinama huškao protiv njih, sve vreme kriveći njih i Zapad za izbijanje rata (što je naravno, apsurdno). Odnosi sa poljskom stranom su se delimično pogoršali i zbog Orbanove politike prema Ukrajini. Poljski nacionalisti strahuju za svoju nezavisnost pre svega od Rusije, na osnovu istorijskog iskustva, i stoga im je Orbanovo prijateljstvo sa Rusijom potpuno neprihvatljivo. S druge strane, Orbanovi su na skandalozan način pružili utočište ministru bivše poljske vlade, koji je bio tražen zbog korupcije. Istovremeno, mađarska vlada nastavlja spoljnu politiku svog prethodnika u smislu da ne požuruje poziv Ukrajini da se pridruži EU, štaviše, kao i Orbanovi, slično predviđa da ukrajinsko pristupanje može da se dogodi samo ako zemlje Zapadnog Balkana, koje mnogo duže čekaju, već budu primljene (pre svega Srbija).

Daleko od stvarnog upravljanja, ali serija fotografija koje prikazuju premijera Petera Mađara kako vodi neku vrstu obilaska određenih zgrada u Budimskom zamku, a koje svedoče o neverovatnom luksuzu Orbanove vlade, dospele su u fokus javnog interesovanja. Na šta je premijer ovim ciljao?

– Za nešto je TISA očigledno dobila neuporedivu količinu legitimiteta 12. aprila, ali nije sasvim jasno za šta: za odgovornost, čišćenje, stvaranje ekonomskog prosperiteta ili demokratizaciju političkog sistema. Korupcija i autoritarna vladavina smeta mnogim ljudima sada, nakon četiri godine ekonomske stagnacije, ali dok je ekonomski bum trajao između 2010. i 2020. godine – naravno u skladu sa globalnim trendom – do tada ni korupcija ni autoritarna vladavina nisu dovoljno smetale većini da bi želela da promeni vlast. Nema u tome ničeg zaprepašćujućeg: sve dok ljudi mogu da se pokrpe, mogu sebi da govore da korumpirana elita koja se bogati od zajedničkog dobra ne nanosi previše štete narodu. Napominjem: Orban, kao ni Vučić, nikada u životu nije imao posao, odmah je posle fakulteta uskočio u politiku. Ali sada narod s pravom oseća da mu elita, koja se basnoslovno bogati od opšteg dobra, nanosi štetu. Peter Mađar je osetio promenu raspoloženja javnosti, a njegov auditorijum je dobro prihvatio otvaranje Karmelite i slične pozorišne događaje. Ovaj događaj po atmosferi liči na ono kada narod provaljuje u palate svrgnutih diktatora da bi konačno video zlatnu četku za toalet. Dosadašnje reakcije podržavaju nadu naroda u odgovornost i ekonomski prosperitet. Demokratizacija i obnova vladavine prava će, bojim se, biti sekundarne i za javnost i za partiju.

U prvoj nedelji vladavine nove vlade, preduzeto je samo nekoliko mera koje kasnije mogu imati značaja za javno pravo: vlada je objavila da će raskinuti izuzetno vredan ugovor o dodeli podrške sa dobitnikom Nobelove nagrade Ferencom Krausom, da neće isplatiti otpremnine odlazećim ministrima, da će otpustiti bivšeg šefa za štampu Viktora Orbana, Bertalana Havašija – koji je već uzvratio kada je prijavio Petera Mađara zbog zloupotrebe položaja… Kakvu vrstu upravljanja predviđaju ove prve mere?

– Ne mislim da se priroda budućeg upravljanja može iz ovoga zaključiti. Očigledan problem sa podrškom Krausovog instituta jeste to što je ona potpuno neprozirna, a što Fidesova vlada, kao i obično, nije metodično – iz političkih razloga – resurse dodeljivala nedovoljno finansiranim državnim i istraživačkim mrežama i univerzitetima, već paralelnom institucionalnom sistemu. Slično tome, jedna od očiglednim laži Fidesa bila je da bi državno finansiranje humanističkih nauka (što znači, državnih istraživačkih centara i univerziteta) trebalo smanjiti, jer humanističke nauke „grabuljaju vodu“, ne proizvode BDP, i nikog ne zanimaju. Uprkos tome, država je dodelila basnoslovne sume novca istraživačkim institutima u privatnom vlasništvu koje je vodio Fides, gde su zaposlili armiju stručnjaka humanističkih nauka, izabranih iz redova partijskih radnika, bez ikakvih očekivanja bilo kakvog suštinskog rada. Objašnjenje je prosto kao pasulj: oni koji su radili u „državnom sektoru“ bili su osetljivi na svoju autonomiju, a mnogi od njih su bili i levičarski orijentisani, naravno – za razliku od zaposlenih u privatnim institucijama Fidesa.

Međutim, slučaj Bertalana Havašija je rezultat pametnog političkog manevra – sa Havašijeve strane. On bi prirodno bio otpušten u svakom slučaju – jer je bio odgovorni za štampu bivšeg premijera – tako da nije imao šta da izgubi. Havaši je stoga isprovocirao reakciju novog premijera – Peter Mađar je nagovestio da Havaši neće dobiti otpremninu – na šta je Mađar bio primoran da se uzdrži od reagovanja kako bi izbegao rizik od gubitka ugleda. Naravno, neisplaćivanje otpremnine je nezakonito. Havašijeva akcija je vredna pažnje, makar samo zato što, za razliku od njega, mnogi istaknuti članovi Fidesa ćute i ne pokazuju nikakav suštinski otpor TISI. Havaši je međutim, preduzeo spektakularnu akciju i odmah dobio svoju nagradu: Orban ga je ponovo zaposlio kao svog odgovornog za štampu. Ovde vidimo ono o čemu smo mnogo čuli: Orban ceni politički rad.

Tokom predizborne kampanje, stranka Tisa je dala brojna obećanja koja su predviđala strukturne transformacije u zdravstvu, obrazovanju, ekonomiji, javnom prevozu itd. Imajući u vidu to da bi sve ovo zahtevalo veoma velike finansijske izdatke, dok je državna kasa prazna, postavlja se pitanje koliko će se ova obećanja ispuniti/koliko se mogu ispuniti…

– Ako sredstva koja je EU zadržala uspeju da se vrate – ili barem deo – značajan deo njih može biti potrošen na razvoj infrastrukture. Međutim, pitanje je legitimno, i ja sam skeptičan prema tome da li TISA može da realizuje sve što je uzela na sebe. Glavna teškoća je u tome, što zbog manipulacija krajnje desnice, veoma veliki deo mađarskog društva sada veruje da je ravni porez pravedan i efikasan, iako takav porez postoji samo u najsiromašnijim zemljama EU. Bogati se u svakoj drugoj zemlji EU oporezuju po višoj stopi od siromašnih. U Mađarskoj je uvođenje ravnog poreza ostavilo ogromnu rupu u budžetu, a efekti toga se osećaju i danas. Delimično zbog toga, iz budžeta su smanjena sredstva koja su mogla biti potrošena na razvoj infrastrukture. Međutim, TISA se nije usudila da se suoči sa Orbanonovima oko poreske politike – opet, razlog za to je što je krajnje desničarska propaganda navela ljude da veruju da porez sa više stopa znači da svi plaćaju više poreza (što je očigledna laž). Ako TISA ne poveća poresku stopu za bogatije, biće teško regenerisati resurse iz kojih bi mogla da razvija.

Čak i pre inauguracije, Peter Mađar je održao konsultacije sa predstavnicima mađarskih stranaka u inostranstvu, a izveštaji o tim razgovorima nisu ukazivali na to da te stranke mogu očekivati bezbrižnu saradnju sa novom vladom u budućnosti, koja jeste obećala da će i dalje održavati podršku matične zemlje. Šta Mađari u inostranstvu mogu da očekuju od Tisine vlade u budućnosti?

– Reforma politike podrške u odnosu na mađarsku zajednicu u Vojvodini nailazi na fundamentalnu poteškoću, jer srpsko zakonodavstvo (tj. Zakon o nacionalnim savetima) dalo je osnivačka prava kulturnih, obrazovnih i medijskih institucija relevantnih za mađarsku perspektivu autonomnoj organizaciji, to jest Mađarskom nacionalnom savetu, u kom SVM ima 100%  većinu. Ovo je svakako ozbiljan adut u rukama Pastorovih. Ako vlada TISE ne želi da odustane od nacionalne politike koja je dosledna od 1990. godine (tačnije, odgovornosti koju je preuzela za Mađare preko granice) i želi da podrži mađarsku kulturu u Vojvodini, obrazovanje i medije, onda će „mađarski novac“ neminovno proći kroz ruke SVM-a. Zapravo, završiće u institucijama koje su pod kontrolom SVM-a. Stoga, Pastor zapravo ne žuri da se pomiri sa Peterom Mađarom. Njegova situacija je mnogo lakša nego situacija mađarskih partijskih lidera u Rumuniji i Slovačkoj.

Naravno situacija sa MNS-om takođe otežava mađarskoj državi pokušaj jačanja/oživljavanja pluralizma mađarskog medijskog prostora i kulture u Vojvodini. Ako TISA želi da stvori pluralističkije uslove u Vojvodini (ne znam da li to želi), onda ima tri opcije:

a) reorganizacija SVM-a,

b) pregovori sa vladom Srbije o izmenama zakona o nacionalnim savetima (npr. ugradnja sistema kontrole i ravnoteže u sistem),

c) podrška novoj političkoj formaciji na izborima za nacionalni savet.

Za sada, mislim da slede opciju a), a mađarski mediji u Vojvodini su već bili primorani da naprave spektakularne gestove pozivajući sve vrste nezavisnih analitičara, pa čak i opozicionih političara da se oglase. Videćemo da li će ovo opstati.

S druge strane, ako bi se odnosi između TISE i srpskih naprednjaka ohladili, to bi moglo doneti nevolje SVM-u. Držanje SVM-a na visokom mestu od strane naprednjaka bilo je razumljivo kao gest prema Orbanu (pošto težina SVM-a sama po sebi to ne opravdava, nema koalicionog pritiska), tako da, ako pokroviteljstvo Pešte nestane, to bi čak moglo dovesti do gubitka pozicije za SVM.

Peter Mađar u Beču (Foto: szmsz.press)