Politička propaganda i izborne kampanje – naročito ako uključuju širenje straha od neprijatelja ili vanredne situacije, odnosno podsticanje neprijateljstva prema različitim grupama ljudi – često izazivaju strah i anksioznost kod ljudi, bez obzira na stranačnu pripadnost. Dugoročno gledano, to čak može dovesti do fizičke bolesti.

Takođe možemo svedočiti i pojavi u kojoj političke stranke koje izgube izbore na kraju završe na smetlištu istorije, što je proces koji kod njihovih pristalica može izazvati duboku krizu identiteta. Društvena podela izazvana politikom takođe je poprimila alarmantne razmere, dovodeći do ozbiljnih razdora čak i unutar osnovnih jedinica društva – porodice i prijateljskih veza. Sve ovo u još većoj meri utiče na mađarsku zajednicu u Vojvodini, jer – pored politike zemlje matice i nacionalne politike naše zemlje – pratimo i oblikujemo sopstvenu politiku nacionalnih manjina kada izlazimo na izbore.

Razgovarali smo sa neuropsihijatrom – psihoterapeutom prim. dr Zoltanom Šagijem o šteti koju pomenuto nanosi ličnosti pojedinca, kao i porodičnim, prijateljskim i društvenim odnosima, u vidu podele ukorenjene u političkim uzrocima. Razgovarali smo i o tome kako zaceliti rane nanete često preteranom političkom propagandom, kako prenostiti jazove nastale usled razlika u mišljenjima, kao i kako zaštititi svoj um od budućih trauma.

Posvećenost političkim strankama jača naš identitet

Kako političke stranke stavljaju ljude pod svoj uticaj i kako to rezultira kod pojedinca?

-Moramo da znamo da temelj funkcionisanja ličnosti pojedinca predstavlja stabilnost njegovog sopstvenog identiteta. Identitet pruža okvir za doživljaj istovetnosti sa samim sobom, odnosno odgovor na pitanje „Ko sam ja?“, i to u smislu izražavanja postojanosti i kontinuiteta sopstva. Osvešćivanje toga „ko sam i šta sam“, ili zapravo pre svega, „ja jesam ja“. Pripadnost grupi, društveni identitet u užem smislu, ključna je komponenta identiteta. Društveni identitet je poistovećivanje sa grupom. To je zapravo pretvaranje „ja“ u „mi“.

Nacionalni identitet predstavlja osećaj i svest o pripadnosti određenoj naciji. Ova subjektivna povezanost zasniva se na zajedničkom jeziku, istorijskoj prošlosti, kulturi, religiji, običajima i simbolima. To nije statično stanje; socijalizacija pojedinca se neprestano oblikuje, kao i uticaj aktuelnih društvenih i političkih promena. Njegova osnovna karakteristika i funkcija jeste da pruži osećaj izvesnosti i sigurnosti pojedincu i članovima zajednice. Posvećenost ideologijama političkih stranaka učvršćuje lični identitet. Pripadnost zajednici jača osećaj sigurnosti. U odsustvu života u zajednici, pojedinac doživljava osećaj smanjenja i slabljenja, što podriva njegov osećaj sigurnosti. Egzistencijalna anksioznost je najdrevniji oblik anksioznosti – strah od uništenja ili prestanka postojanja. Sve što je do sada postojalo, kao porodične, prijateljske ili društvene veze, dovodi se u pitanje i postaje neizvesno.

Vlast svesno primenjuje metode uticaja i ubeđivanja

Dugotrajno sredstvo politike sile jeste podsticanje staha od stvarnog ili navodnog neprijatelja, a zatim i zadržavanje vlasti obećavanjem zaštite od tog neprijatelja.

-Treba napomenuti da svaka institucija koja poseduje autoritet, pa i svaka vlast koja upravlja društvenim sistemom, svesno primenjuje metode uticaja i ubeđivanja kako bi ostvarila kontrolu. Podsetimo se nekih od najznačajnijih.

Takav je princip reciprociteta, koji je prisutan u svakom ljudskom društvu i prožima svaku aktivnost koju ljudi preduzimaju jedni za druge. Ovo pravilo nalaže da moramo na neki način uzvratiti kada od nekoga nešto dobijemo. Ali princip posvećenosti i doslednosti funkcioniše na isti način. Kada se nečemu obavežemo ili nešto obećamo, želimo da to dosledno i sprovedemo u delo. To je u naše društvene norme usađeno podjednako duboko kao i princip uzajamnosti. Kada donesemo odluku ili zauzmemo stav o nekom pitanju, suočavamo se sa ličnim i psihološkim pritiskom da se ponašamo u skladu sa tim opredeljenjem. Ovaj pritisak nas navodi da reagujemo na način koji opravdava našu prethodnu odluku, čak i ako je ona bila loša.

Još jedan metod uticanja je princip društvenog dokaza, koji glasi da ono čime utvrđujemo ispravnost nečega jeste jednostavno ono što drugi smatraju ispravnim. Drugim rečima, određeni obrazac ponašanja u datoj situaciji smatramo ispravnim u onoj meri u kojoj vidimo da ga i drugi usvajaju.

Poznanstvo i prijateljstvo igraju veoma važnu ulogu kao delotvorna sredstva uticaja. Stručnjaci za ubeđivanje odavno su uvideli da smo najskloniji da kažemo „da“ na zahtev osobe koju poznajemo i koja nam je draga. Potpuni stranci primenjuju ovo jednostavno pravilo na bezbroj načina kako bi nas naveli da udovoljimo njihovim zahtevima. Princip poznanstva i prijateljstva predstavlja snažnu društvenu vezu koja se može uspešno iskoristiti za uticanje na naše donošenje odluka. I u tome, kojoj političkoj partiji da se obavežemo, u datoj situaciji.

Kako širenje straha ili propaganda u vezi sa ratom, egzistencijalnom neizvesnošću i slično utiču na ljudske umove i emocije? Da li rezultirajući strah, anksioznost i slično mogu dugoročno dovesti do fizičkih bolesti?

-Biti izložen pretnji, a naročito stalnoj, zapravo predstavlja stanje neprekidnog stresa u kom delujemo u stanju stalne pripravnosti. Stanje straha proisteklo iz izvesnosti katastrofe koja bi mogla da nastupi u svakom trenutku, dovodi do potpunog iscrpljivanja naših odbrambenih mehanizama. To pre ili kasnije neizbežno dovodi do psihosomatskih posledica, često uzrokujući nepovratna oštećenja i bolesti u okviru jedinstva tela i uma. Ovi poremećaji povezani sa stresom dobro su poznati, a pogađaju kardiovaskularni, digestivni, endokrini sistem i tako dalje. Ovde je reč o situacijama u kojima se telo buni protiv stalnog preopterećenja. Naš emocionalni sklop, a koji određuje kvalitet ljudskog života, sve se više pomera ka stanju rastuće sumornosti, tame i depresije; preovladavaju sveprisutna, neodređena anksioznost, strah i pojačana zabrinutost, praćeni odsustvom radosti, gubitkom osećaja svrhe u životu, kao i osećajem da nema budućnosti.

Kada vlast koristi govor mržnje kako bi izazvala strah i kod većine i kod manjine

Pored širenja straha, u politici su prisutne i kampanje mržnje usmerene protiv različitih društvenih grupa, poput gej osoba, manjina kao što su npr. Romi, Jevreji i imigranti. Kako to utiče na psihu pripadnika većine, kao i pripadnika pomenutih grupa i kakav je uticaj svega toga na razvoj odnosa između grupa?

-Sposobnost govora mržnje da raspiri agresivne strasti dobro je poznata kroz čitavu ljudsku istoriju. Učvršćivanje slike neprijatelja i predstavljanje drugačijeg kao neprijateljske sile predstavljaju sredstva uticaja i kontrole koja koristi svaka struktura vlasti. Kada se javi strah od gubitka statusa, prelazimo u napad kao u neku vrstu odbrane… Time kod osobe koju napadamo izazivamo strah i to egzistencijalni. Tako se strah od institucije vlasti širi na ciljnu grupu – manjine i one koji se doživljavaju kao „drugačiji“. I većina i manjina žive svoje svakodnevne živote u strahu. A život u strahu je uvek proces koji sam sebe održava.

Kako možemo zaceliti rane nanete našim porodičnim, društvenim i prijateljskim odnosima i kako možemo ponovo steći sposobnost da prihvatimo i poštujemo one koji imaju drugačija mišljenja ili simpatišu drugu političku stranku?

-Vreme leči sve, kako kaže poznata izreka. Razumevanje metoda uticaja i ubeđivanja, kao i načina na koji one deluju u nama, pomaže nam da prepoznamo trenutak kada nas podložnost uticaju udaljava od naših istinskih odluka; drugim rečima, to nam omogućava da uvidimo sopstvenu ranjivost. Ovo nam takođe omogućava da ispravimo svoje loše odluke i obnovimo svoje ljudske odnose. Možemo naučiti da prihvatimo različitosti i otkrijemo vrednost u njima, baš kao što možemo i artikulisati sopstvenu vrednost.

To kako na nas utiču ili kako nas ubeđuju, bilo da je reč o kupovini, potpisivanju ugovora ili čak i prihvatanju ideologije neke političke stranke, u velikoj meri zavisi od nas samih. Prva stvar koju je uvek korisno imati na umu jeste da osoba koja pokušava da nas ubedi uvek ima lični interes u tome da uspe u svom pokušaju uticanja na nas.

Drugo, posebno kada donosimo važne odluke, trebalo bi da pokušamo da prepoznamo karakteristike pojednostavljenog razmišljanja u sebi, jer nam to pomaže da iskoristimo sposobnosti koje nam omogućavaju da činjenice koje su nam predstavljene podvrgnemo temeljnijoj analizi. Na taj način, naša ranjivost će biti manje podložna iskorišćavanju od strane drugih.

Slepa vera u moćnike je prastari nagon – onaj koji čak i iskrivljuje našu percepciju stvarnosti

Često se mogu sresti ljudi koji simpatišu neku političku stranku ne zbog njenog političkog programa ili učinka na vlasti, već u nju veruju gotovo slepo, kao u neku sektu, i upravo zato nisu u stanju da prihvate – pa čak i poriču povremeno – neprijatne činjenice vezane za njihovu omiljenu stranku. Šta je uzrok te pojave i da li je moguće pomoći takvim ljudima da se vrate u domen stvarnosti? Ako je moguće, na koji način?

-U nama postoji prastari nagon da se povezujemo i stvaramo veze, kao i da osećamo privlačnost prema veličini, moći i autoritetu, čak i kada se suočavamo sa sankcijama koje oni nameću. To ima biološke i genetske korene. Doživljavanje vlasti kao čuvara, oslonca i potpore autoriteta može dovesti do usvajanja obrasca pokornog ponašanja, pri čemu u potpunosti, pa i bez kritičkog preispitivanja, prihvatamo ideologiju autoriteta i potiskujemo sva sopstvena nezavisna mišljenja ili odluke. Slepo verovanje oslobađa čoveka tereta preuzimanja odgovornosti za samog sebe. U okviru takvog identiteta nemoguće je uočiti odstupanja od stvarnosti – poput pogrešnih poteza neke političke stranke.

Samo značajnija emocionalna trauma (razočaranje, ucena, pretnje itd.) može olakšati povratak u stvarnost.

Kod gore pomenutih ljudi, propaganda koju partija neprestano nameće često postaje njihov identitet. Da li kod „vernih sledbenika“ dolazi do krize identiteta kada partija koja je prethodno bila na vlasti na kraju nestane nakon izbornog poraza? Kako se može upravljati takvom krizom identiteta?

-Posledica ove identifikacije jeste to da delimo isti emocionalni milje sa zajednicom ili strankom – i u dobru i u zlu. Kada stranka izgubi, doživljaj gubitka moći postaje dominantan i na individualnom nivou (nisam na vlasti, dakle nisam snažan), što rađa osećaj ugroženosti ili ranjivosti, kao i osećaj gubitka statusa i egzistencijalne strahove.

Ovo zaista jeste kriza identiteta – ona koja čak može da pokrene i duboke promene na nivou ličnosti. Tada je potrebno temeljno i detaljno istraživanje kako bi se rasvetlila iskustva koja nam mogu omogućiti – ili nam zaista i omogućavaju – da se obnovimo. To je pozitivan ishod svake traume.

Donosimo odluke na osnovu zdravog razuma

Mislim da ovo trostruko pogađa Mađare u Vojvodini, budući da u svojstvu birača učestvuju u oblikovanju politike Mađarske i Srbije, kao i politike mađarske manjine u Vojvodini. Da li sam u pravu kada smatram da su, zbog ove trostruke situacije, etnički Mađari u Vojvodini ovim teže pogođeni nego uglavnom prosečni građani?

-Verujem da je ovo zapažanje zaista veoma realno. U istorijskom kontekstu postojanja manjina, mnoštvo nacionalnih identifikacija je neizbežno; naš društveni identitet je sastavljen od nekoliko elemenata, što omogućava da ova trostruka priroda harmonično koegzistira. Što više toga posedujemo u tom pogledu, to je veća amplituda kolebanja nacionalnog identiteta.

Kako možemo sačuvati mentalno zdravlje od politike i kako da se na zdrav način odnosimo prema političkim strankama – kako onima koje podržavamo, tako i onima koje ne podržavamo – a da pritom ne ugrozimo sopstvenu dobrobit niti nanesemo štetu drugima?

-Mogao bih to da sažmem u izreku koja je postala svojevrsna krilatica: sve je politika, ali politika nije sve. Sposobnost za realistično i trezveno razmišljanje pripada svima; svi je posedujemo. Ako odluke donosimo na osnovu ovoga, nećemo „zalutati na pogrešno bojno polje“.

Svaka organizacija i ideologija potiče iz ljudskog bića – iz njega samog – tako da je kontrola u njegovim rukama. Ovo takođe pruža mogućnost da učinimo naše živote ljudskijim, bez obzira kojoj ideologiji, stranci, organizaciji ili sistemu pripadamo.

 

Zbog ovoga ne možemo da nađemo zajednički jezik sa onima koji drugačije razmišljaju

Strah rađa strah, a mržnja rađa mržnju. To su negativne emocije koje stvaraju najveću moguću distancu u svakodnevnoj međuljudskoj komunikaciji. Toliko se udaljavamo jedni od drugih da više zaista ne „čujemo“ jedno drugo i otuđenje dostiže vrhunac.

A ako zaista ne „čujemo“ jedni druge, postaje nemoguće i sagledati vrednosti jedni drugih. Doživljavamo jedni druge kao nejasne, maglovite, mutne i bezoblične entitete unutar anomičnog, neuređenog i haotičnog društva.

Prim. dr Zoltan Šagi (Foto: szmsz.press)