Sto dana. U normalnim zemljama je uobičajeno da se novoj vladi nakon promene vlasti ostavi toliko vremena, da se od nje ne traži odgovornost ni za šta. Neka vrste perioda strpljenja. Javnost uglavnom samo posmatra šta nova vlada radi tokom tih sto dana ili o tome možda raspravlja u uskom krugu, ali blagonaklono prelazi preko svih tehničkih grešaka, pogrešnih koraka ili nespretnosti učinjenih u tom periodu.

Potrebno je tih sto dana. Novoj vladi nisu potrebni samo novi ministri, već i potpuno nova administracija. Novoosnovana ministarstva treba popuniti kadrovima, novi zaposleni moraju da nauče gde se nalaze toaleti i fotokopir-aparati, a tekući poslovi se moraju preuzeti od prethodne vlade. Pored svega toga, nove mere obećane tokom kampanje obično zahtevaju i nove zakone, koje je potrebno pripremiti, sastaviti i uskladiti sa postojećim zakonodavstvom… Sve to iziskuje vreme. Istovremeno, ukoliko pravac kojim nova garnitura namerava da krene ne postane jasan u roku od prvih sto dana, ako se ne ispostavi koji su njihovi stvarni planovi i ne postane očigledno da zaista preduzimaju korake ka njihovom sprovođenju, javnost bi lako mogla da izgubi strpljenje.

Period od sto dana takođe pruža priliku medijima, da nakon što taj čarobni trenutak bude dostignut, sagledaju situaciju, odnosno da vide u kom se pravcu brod kreće u odnosu na predizborna obećanja i da li postoji iskrena namera da se sprovede ono što je obećano. Može se veselo sumirati šta je koje ministarstvo učinilo tokom proteklih više od tri meseca i nagađati šta sledi.

U Mađarskoj je 20. avgusta okončano prvih sto dana nove vlade. Tokom tog perioda mnogo toga se dogodilo, a ipak ostaje utisak o onome što još nije učinjeno, o svemu što vlada Tise i dalje duguje javnosti.

Jedan od najvažnijih zadataka, ako ne i najvažniji, pred vladom koju predvodi Peter Mađar jeste obezbeđivanje odblokiravanja sredstava EU. Međutim, taj proces je imao fiksni rok: stvari je trebalo postaviti na pravi kolosek do 31. avgusta, što je zahtevalo izmene brojnih zakona. Taj posao nije posebno spektakularan, ali je ponekad prilično bučan, posebno nakon što je Fides pokušao da ospori neke od novodonetih zakona pred Ustavnim sudom. S obzirom na to da ogromnu većinu u trenutnom sastavu Ustavnog suda čine sudije koje je imenovao Fides, postojala je određena bojazan da bi oni mogli pokušati da pokvare planove. Međutim, to se nije dogodilo, niti je to telo razmotrilo činjenicu da je Tisina većina jednom rečenicom razrešila dužnosti bivšeg predsednika Republike Tamaša Šuljoka. (Pored toga, videli smo karmu na delu u praksi: ustavne sudije nisu ispitivale osnovanost pitanja da li je Šuljokova smena bila neustavna, upravo zato što je 2013. godine Fides lišio Ustavni sud prava da preispituje suštinu ustavnih amandmana, čime je to telo sveo na ulogu u kojoj je moglo samo da potvrdi pravilnost sprovođenja procedure. Jednostavno rečeno, situacija se okrenula protiv njih…) I tako je Mađarska dobila novog predsednika republike u liku Andraša Bake.

Novi javni medijski servis takođe poprima oblik: kao što znate, 7. jula je ugašen ekran kanala M1, a ućutao je i Košut Radio. Zatim je 20. avgusta delimično obnovljeno emitovanje vesti. Iako još ima određenih poteškoća i konačna programska šema tek treba da se utvrdi, otvorenom huškanju je došao kraj. Javni medijski servisi tek treba da pronađu svoje mesto, baš kao što će svako imati mišljenje o tome da li su uopšte potrebni, a ako jesu, kakav oblik treba da poprime, ali je najvažniji korak već napravljen.

Proces pozivanja na odgovornost odvija se znatno sporije. Mnogi su verovali da će već dan nakon formiranja nove vlade videti sa lisicama na rukama vodeće političare iz Orbanove administracije, a za čija nepočinstva „svi znaju“. Međutim, zakon ne funkcioniše po osnovu „svi znaju“. Tu su potrebni dokazi i to takvi, koje jedan prosečni advokat ne bi mogao sa podsmehom da rastavi na sastavne delove i pre nego što popije jutarnju kafu. A pronalaženje tih dokaza zahteva vreme.

Takođe se treba pomiriti sa činjenicom da će se mnogi, neizbežno, izvući nekažnjeno. Da će se, bez obzira na to koliko je neko nečuveno nedelo očigledno, ispostaviti da je ono pravno sasvim ispravno. Na kraju krajeva, ni u prethodnim vladama nisu sedele budale, vešto su „zamaskirale“ papirima dobar deo svojih sumnjivih poslova. Osnovana je Nacionalna kancelarija za povraćaj i zaštitu imovine, a za rukovodeću poziciju prijavilo se devedeset šest kandidata. Identitet onog izabranog objavljen je krajem avgusta, a izbor je pao na Anu Rozu Unger. Zvanično je stupila na dužnost 1. septembra ove godine. Nakon izbora i ta kancelarija mora da se uredi i useli u određeni prostor. Ljudi koji će tu raditi takođe treba da pronađu toalete i fotokopir-aparate. I posao može da počne. A ni to neće biti brz proces.

Naravno, već ima onih koji smatraju da je najbolje tiho vratiti u državnu kasu sredstva koja su im isplaćena tokom poslednjih nedelja i dana vlasti Fidesa. Ne radi se o velikom broju ljudi niti o ogromnim iznosima, ali se i tako već skupilo par milijardi.

Takođe počinje da se nazire ko će u Tisinoj vladi biti zadužen za održavanje veza sa Mađarima koji žive u inostranstvu. Odnosi se trenutno baš i ne mogu opisati kao srdačni, što i ne čudi, s obzirom na to koliko su oštro političari koji predstavljaju zajednice etničkih Mađara s druge strane granice omalovažavali Tisu pre samo nekoliko meseci. Da ne pominjemo činjenicu da se i u okviru Fondacije Bethlen Gabor očekuje sprovođenje postupka dubinske analize, što direktno utiče na sistem podrške zajednicama u inostranstvu.

I dok vlada vodi svakodnevne bitke sa nezapamćenom sušom, Dunavom i nuklearnom elektranom Pakš, Viktor Orban obilazi Balkan. I to u trenutku kada se čini da se njegova stranka osipa, a vodeći političari jedan za drugim napuštaju redove ili se upuštaju u frakcijske sukobe (cepanje stranke?).

I na ovo će biti interesantno obratiti pažnju.

Grupna fotografija ministara Tisine vlade na stepeništu zgrade Parlamenta nakon polaganja zakletve 12. maja 2026. godine (Foto: MTI/ Tibor Ilješ)